Da mi je netko prije dvije godine rekao da ću svoje subotnje popodne provesti zaljepljena za friško, samo za tu prigodu otvoreni twitter account na stranici IRF-a, i nestrpljivo iščekivati tweetove o hrvatskoj trkačkoj repki s europskog i svjetskog prvenstva na 100km iz Winschotena, rekla bi mu da nije normalan. Pogotovo zato jer su to isto popodne igrali Arsenal i Stoke City, a ja volim bacit oko na Arseneove dečke. Vijest da je 38godišnja Marija Vrajić Trošić osvojila europsko srebro i svjetsku broncu, usput i istrčala novi državni rekord (7:27:11) izmamila mi je osmijeh kakav mi zasigurno ne bi izmamili golovi Walcotta i Girouda.
Pivarić i Fernandes su već druga priča.
Dogovorile smo se da ćemo se čuti telefonom. Iako se nikada ranije nismo upoznale, ispostavilo se da jako puno možemo pričati.
O svemu.
Ovo je onaj dio o trčanju. 😉
Ivi: Dojmovi s utrke… dok su još friški… ajmoooo…
Marija: Hahahaha…joj, mozak mi još uvijek ne funkcionira kako spada, treba mi još malo odmaka da si posložim stvari u glavi zato jer sam jako samokritična pa uvjek smatram da nešto nisam dovoljno dobro napravila, i uvijek imam dojam da bih trebala biti bolja. No dobro, ove godine sam počela normalnije trenirati, pojavila mi se ta neka trkačka hrabrost, drskost pa sam si spustila sve osobne (rekorde) i digla sam se stvarno na jednu višu razinu. Ok, 20 godina trčim i da, trebalo se to i prije dogoditi ali ne znam, valjda nisam bila dovoljno uvjerena u sebe. Mislim da s time ima veze i činjenica da prije nije bila toliko izražena ta trkačka podrška, radilo se o malom krugu ljudi i više je bila izražena konkurentnost, to suparništvo, a sad se stvorila ta jedna masa ljudi koji trče pa se pojavila i podrška kao nekakav normativ u ponašanju.
Ivi: Hoćeš reći da su se napokon počeli veseliti tuđim uspjesima?
Marija: Da. To je toliko bitno da ti ja ne mogu opisati, samo takav pozitivan pristup može razviti dugoprugaško trčanje. Takvu sam podršku osjetila pred koju godinu na zagrebačkom maratonu – kad sam ja vidjela tu masu ljudi, to navijanje, to oduševljenje, bilo mi je u početku jako čudno, mislila sam si – pa što sad oni toliko viču? Zar ja vrijedim? Jel to moguće?
Ivi: Paaa… mislim da imaš bar dve medalje koje dokazuju da jest. Kakva ti je glava bila za vrijeme ove 100 kilometarske utrke? Pročitala sam negdje da si izjavila da te oprala kriza na 85. kilometru. Kak si je se rješila?
Marija: Kad sam trčala, nisam razmišljala o kilometraži već o krugovima, pošto se trčalo 10 krugova, tako da sam razmišljala kako mi je ostao samo krug i pol pa sam znala da sam blizu cilja. Ali da, baš sam se nekako tu raspala, jer sam stigla Engleskinju pa sam postala nervozna, i baš mi je tada trebao netko da bude uz mene da me malo smiri i vuče jer sam se previše pitala gdje mi je konkurencija.
Ivi: E, i to sam negdje ulovila – raspitivala si se navodno cijelo vrijeme koja si?
Marija: Hehehe, da. Negdje na 40om kilometru me počelo zanimati koja sam u poretku jer, kako je bilo puno ljudi nisam uspjela pohvatati koliko je žena ispred mene. Nitko mi nije znao reći koja sam, pa sam si rekla – daj trči, daj trči, pa ćeš vidjet. Onda sam dobila krivu informaciju, netko mi je rekao da sam prva. Al znala sam da to nije moguće. Onda sam, čini mi se negdje na 60om kilometru saznala da su mi dvije ruskinje blizu i da ih mogu stići. Rekao mi je to Pavao Vlahek pa me to onda dodato motiviralo da ih stignem. To mi je bila tako dobra informacija jer me izvukla iz te neke monotonije, živnula sam. Prestgla sam ih negdje na, čini mi se 70om kilometru. Kad sam njih prestigla, Janko (Dragan Janković) mi je viknuo da sam sada četvrta al da je ova treća dobre 3 minute ispred mene. E, onda sam počela razmišljat kako mi je pre daaleeekoooo, ma neeemoguuu, ma usporit ću i uživat, ma šta se ja sad mučim.. No, ipak sam zadržala tempo i prestigla Britanku zadnjih 15km. Nakon toga sam se raspala. Još mi se na jednoj ruci isključio sat, drugi se nešto zblokirao pa nisam znala kako ga odblokirati, izgubila sam sigurno dvije minute… to su sada isprike. No, drago mi je da me kriza ulovila na tak visokom kilometru, U Stockholmu me recimo kriza uhvatila na 25 kilometara do kraja, a sad je ipak bilo manje. U Dohi me ulovila nakon 40og kilometra, tak da mi je ovo sad bilo najugodnije.
Ivi: Hahahaha… da, to vi ultrašice imate tu, za nas obične smrtnike, potpuno izvitopereno mjerenje dužina. Sjećam se jednog izvještaja, netko je iz ženske repke izjavio: Oprala me kriza na 60om kilometru a onda sam se sjetila da imam SAMO još jedan maraton do kraja.
Marija: Hahahaha… to mi zvuči na Antoniju Orlić (točan podatak! Op. a). Od svih nas, Antonija je najveći mazohist. Po mojoj nekoj ljestvici mazohizma ona je definitvno prva, onda je Veronika (Jurišić), treće i četvrto mjesto dijelimo Nikolina (Šustić) i ja.
Ivi: Heh, pa vi ste ko trčeće Spajsice, svaka ima svoju ulogu?
Marija: Hahahaha… da, tako nekako…
Ivi: Jesu te počeli mediji maltretirati? S obzirom na dobro poznati hrvatski sportski ponos?
Marija: Pa, dala sam sad par intervjua za Večernji list, Večernji goout, portal 3 sporta i to je to zasad. I to mi je previše jer volim imati svoj mir i svoj životni ritam da se mogu skoncentrirati na treninge. Naravno da mi je drago da postoji sad već neka šira masa koja se razumije u trčanje i koja priznaje moj trud, ali nisam znala da i ovaj moj mali publicitet oduzima toliko vremena.
Ivi: S obzirom na ovaj veliki uspjeh, laik bi zaključio da si u trčanju, onak, od svoje druge godine života, no nije baš tako, jel?
Marija: Nije, ja sam trenirala veslanje u osječkom klubu Iktus od sedmog razreda osnovne škole do prvog srednje i sa 17 godina sam počela trčati. Oduvijek sam bila talent za trčanje, još u osnovnoj školi sam bila jedna od onih koji su uvijek brži od svih ostalih. Kad sam krenula s atletikom bila sam solidna, al’ još uvijek nisam shvačala da je moj problem to što sam u biti pre debela. Jer, ja sam tada imala jedno 60 kila, a visoka sam 169cm. Sad imam 51 kilu.
Ivi: Idem se sad samoubit.
Marija: Hahahaha… ma, ne to se onako postupno smanji. Recimo ja ciljano ne jedem kad nisam gladna. Onog trena kad se opustim, to više nije to, više nisam lagana dok trčim. Mislim da tu još uvijek imam prostora koji sada znam iskoristit, recimo prestat jest na vrijeme, odradit onaj drugi trening da ti bude lako istrčat trku, da imaš onaj osjećaj kao da letiš dok trčiš, znaš taj osjećaj?
Ivi: Errr.. ne. Ja ne letim. Ja sam više pingvin.
Marija: Hahahahaha.. taj osjećaj letenja mi radi taj drugi trening, taj jutarnji đoging. Uglavnom, sad mi još samo fali vremena, u svemu sam u zakašnjenju, ne znam što bih prije – dal’ bih normu išla istrčati ili bi se bacila na planiranje djeteta. Ajde, ovu stotku sam riješila pa ćemo vidjet šta će dalje bit. Sad sam se nabrijala na Zagreb maraton, Matea Matošević je najavila da će pokušat istrčat olimpijsku normu i sad sam se i ja skroz nabrijala, tako da sam skoncentrirana sad na taj maraton. Stotke su gotove za ovu godinu, bilo ih je 4 i mislim da je to dovoljno, hahaha…
Ivi: Uopće neću komentirat ovo. 😛 Nego, oduvijek si bila dugoprugašica ili? S čim si počela? Kak je to kod tebe išlo?
Marija: Ja sam u klubu počela trčat 800m i 1500 m. Nisam ja to dobro trčala, sada iz ove perspektive vidim da sam imala potpuno krivi pristup treninzima. Recimo, uredno sam znala kupit kutiju kesiju i pojest je cijelu. To mi je bio jedan obrok. A s takvim pristupom i takvim treniranjem ne možeš puno postić.
Ivi: A kad si krenula s cestovnim trčanjem?
Marija: Tamo negdje ’98 godine i to sasvim slučajno. Brat je za Božić vidio plakat na Cvjetnom trgu da je neka utrka u centru grada, to je bila ona Schwartzova utrka, stariji trkači će znat. Pa smo otišli i trčali, i sjećam se da sam sasvim dobro prošla. I onda mi je netko rekao da bih mogla otić na polumaraton u Tuheljske toplice. To nikad neću zaboravit, bio je organiziran prijevoz autobusom s polaskom kod Cibone. Ja sam zaspala i trčala sam skroz od Gajeve do Cibone, no bus je već otišao. Tako da sam propustila svoj službeni polumaraton i bila sam jako tužna. Tada sam se počela i kretati u tom trkačkom društvu pa sam saznala i za cross ligu i tako. Prije, dok nije bilo interneta i facebooka nisu informacije ni bile toliko dostupne kao danas. A i tada se stadionska atletika poprilično uzdizala, cestovni trkači su bili kao neki marginalci, otpadnici, oni koji nemaju pojma o trčanju. Takav je tada bio pristup. Sada se to naravno promjenilo jer je evidentno da ta priča ne drži vodu. Interakcija trkačkih entuzijasta Jankovića, Delaša, Černića, Vareškića, Borovca i Hrvatskog atletskog saveza dovelo je do napretka. Meni je jako drago da postoji toliko škola trčanja jer one utječu na promjenu razmišljanja okoline o trčanju.
Ivi: Kad si skužila da ti maraton nije dovoljan?
Marija: Pa, to se nekako spontano dogodilo, valjda zato što mi nije problem vezat maratone i brzo se oporavljam, nekako mi je to prirodno stanje. To mi je normalno. Više mi odgovara veća dužina, recimo, od maratona pa na više. Ok, može čak i polumaraton ali sve manje od polumaratona mi ne paše. Nabolje se osjećam na maratonu pa na više, to je neki osjećaj kao da sam na svom teritoriju, srce mi je na mjestu, to je moje područje.
Ivi: Planovi?
Marija: Sad ću se skoncentrirat na Zagreb maraton da vidim kako stojim pa ću onda vidjet kamo ću, išla bih negdje na normu a da ima certifikat. Svakako mi je Zgareb super, volim ga,domaća je staza, brza je staza, jaka je konkurencija, morat će se trčat jako, bez razmišljanja o konkurenciji, samo ću morat bit usmjerena na sebe pa ću točno vidjet koliko vrijedim.
Ivi: Riječima legendarnog Grunfa: Tko leti – vrijedi, tko vrijedi – leti, tko ne leti – ne vrijedi. Ti letiš, dakle sve je jasno.
Dozvoljeno kopiranje, citiranje i korištenje djelova teksta isključivo uz navođenje izvora!!!
razgovarala: Ivi First