Ja to mogu!

Da me netko prije godinu-dvije pitao planiram li istrčati polumaraton, rekla bih-ne pada mi na pamet, ja sam rekreativac i 10 km mi je sasvim dovoljno. Polumaraton je za ozbiljne trkače. Nemam ja ni vremena za to, za taj polumaraton treba luđački trenirati. Tko to uopće stigne osim ove mladeži, a meni puše dvoje djece za vratom, specijalizacija, peglanje, spremanje, kuhanje….

Nekako ti postane dosadno, vidiš da možeš više pa malo produžiš trening. Nikad nisam išla na vrijeme, samo na dužinu. Negdje u svibnju 2013. prvi put sam istrčala 13-14 km, pa je došlo ljeto i tri tjedna godišnjeg uz prekrasnu stazu za trčanje uz more u Crikvenici. Treninzi svaki drugi dan po najmanje 10 km. Zapravo, sad kad razmišljam, ideja o tome da otrčim polumaraton rodila se na Zagrebačkom maratonu 2013. Kada mi je Ned rekao: “Ščavničar, samo pet? Pa ti možeš bolje!”

Stajala sam tamo na startu utrke od 5 km gurajući se sa gomilom školaraca koji su trčali ovu utrku za peticu iz tjelesnog (stvarno, sami su mi rekli). Ma, bili su svuda oko mene, do mene dvije curke 7-8 razred. Kaže jedna drugoj ispod oka me gledajući “Zamisli da ti je mama ovdje.” Ma, daću ti ja mamu! Ha, poslije sam ih prestigla-Tko ti je sad mama? Ono, kad nekoliko puta istrčiš utrku od 5 km, malo ti dosadi (a i istrčani Zagrebački noćni cener je bio iza mene). Nikog ne podcjenjujem, bravo za sve koji trče, nije važna dužina, ali meni je nekako postalo dosadno, i baš na tom ZG maratonu sam odlučila -ja to mogu.

 I onda se dogodio čarobni vikend prije Sisveta 2013. u Crikvenici. Digoh se ujutro i krenuh trčati, vani je još bio mrak, Crikvenica prekrasno prazna. Krenuh od centra prema Kačjaku, more kao ulje, ribari se vraćaju, a ja odlučih produžiti skroz do kraja rta-i ugledah dupina! Ono, da se uštipnem ili kaj? Vrijeme je za okret prema centru. Obožavam ovaj dio-malo uzbrdica, malo nizbrdica…Stigla sam do parkiranog auta i mislim si, idem dalje ili ne? Popila sam malo vode i krenula prema Selcu skroz do uvale Slana i onda natrag. E, sad mi se toliko piškilo da nisam više mogla izdržat, sva sreća pa u 7 ujutro nije bilo ni žive duše 😉 Zadnja 4 km mi  je duša htjela izići na nos, noge više nisu slušale, ali, helou, kaj sad? Da stanem? Nikad! Pa moram stići do auta-na kraju krajeva, uvijek mi je bila želja u jednom trku okružiti  Kačjak, Crikvenicu i Selce. Eto, to je zapravo bio dan kada sam prvi puta u životu istrčala 20 ak km (poslije sam shvatila da je to ruta Adria Advent polumaratona ;)) Nitko sretniji od mene – JA TO MOGU!

Nekoliko dana poslije zadesili su me bolovi u leđima i više od mjesec dana netreniranja- propušteni cener, Adria Advent polumaraton…. Oko 15.12. sam opet krenula sa treninzima. Našla sam na internetu nekakav program za istrčati polumaraton i rekla samoj sebi, idem probat. Do sad nikad nisam imala neke planove za treninge, uvijek sam slušala svoje tijelo. Odluka je pala na Savski polumaraton početkom ožujka. Zbog obilnih kiša odgodili su ga za tjedan dana, baš onaj vikend kad neću biti u Zg. Šmrc! Već sam se pomirila sa sudbinom, kad ono, odgodiše ga još mjesec dana. Perfect! Tada mi je trebalo oko 2 sata i 40 minuta za istrčati polumaraton-kornjača! Negdje 20 dana prije utrke popravila sam rezultat na 2:25! Ok, super, bude li tako na utrci, ja prezadovoljna. Moja draga, predivna Tereza mi je tvrdila da na utrci to ide sigurno na 2:15. Ajde, vjerovat ću ženi, ipak je nekoliko polumaratona iza nje. Da se razumijemo, rezultat mi uopće nije bitan. Ja sam, dakle rekreativac i to samouki. Ali volim otići na utrke i napuniti se pozitivnom energijom, oni koji su u svom životu trčali na nekoj utrci znaju o čemu pričam.

I tako, došao i taj dan! I kaj sad? Cijeli tjedan sam pazila što jedem: tri dana bez ugljikohidrata, pa tri dana  ugljikohidrati. Ljude svašta muči pred polumaraton: kaj jesti?piti?kaj obući? A mene, mene je mučilo samo to kako izdržati da se na utrci ne upiškim (e, možete se smijati koliko god želite). Popila sam proteinski napitak i pojela jednu bananu sa malo meda dovoljno rano (oko 3 sata prije utrke). Dva sata prije starta više nisam pila tekućinu (valjda će pomoći). Ljudi, bila sam stvarno, stvarno uzbuđena, sigurna u sebe. Ipak, redovito sam trenirala, dizala se vikendima u 6 ujutro da odradim treninge prije nego se moji doma probude, upornost se mora isplatiti. I onda je cijela obitelj Ščavničar došla na nasip, na start. Ovak, oko mene sve neki ozbiljni trkači, nabrijani skroz, svi se nešto istežu, trčkaraju. Sjećate se one scene iz Potrage za Nemom kad hobotnica pusti crnilo od straha-e tak sam se ja osjećala. Imala sam neodoljivu potrebu da se okrenem svojima i kažem: Ekipa, ajmo doma, ovi će me pojesti za doručak! Bilo je još pet minuta do starta, a meni je srce tuklo kao maloj ptičici u krletci. E, moj Janko kao da je znao što me muči pa mi je prišao , zagrlio me i rekao: Sretno mama! Mali zna pogodit žicu kad treba. Idem pa kud puklo, uostalom, netko mora biti i zadnji.

I tako, među trkačkim zvjerima stajala je i jedna kornjačica, odlučna u svom naumu da utrku istrči do kraja. Start! Krećemo! Prvi kilometar, kilometar i pol svi su me prestizali, a onda je prestizanje prestalo. Imala sam osjećaj da je iza mene vakum. Nisam se htjela okretati, nisam htjela vidjeti jesam li zadnja ili ne. Onak, ak sam zadnja, izgubit ću motivaciju skroz. Nećes se okrenuti, nećeš i šlus. I kaj onda ak si zadnja, toliko si toga u životu prošla i radosti i tuge i rodila si dvoje djece i cijeli život učiš. Ti si se dizala rano ujutro svaki vikend i odrađivala treninge, trčala po mraku preko tjedna uz sve obaveze koje zaposlena mama dvojice dječaka ima. Ono , kaj si se sad tu ustrtarila, ovo je samo jedna utrka. Glavu gore, samo diši, ti si trkačica, žena, majka….I tako je prošao drugi kilometar, pa treći, četvrti….Bila sam žedna, dala bih desnu tenisicu za gutljaj vode. Kaj je ono pisalo, gdje su okrijepe- na 5.10. i 15. km? Pojma nemam, uvijek sam slabo pamtila brojeve. Ma, mora biti na petom. I u daljini vidim dvoje ljudi u žutim majicama i nešto malo žuto pokraj njih. E, to je sigurno okrijepa, valjda cedevita u maloj bačvici, i sigurno od naranče.  Bačvica se miče-Ščavničar, ne bu dobro, trčiš tek peti kilometar i već haluciniraš, na 18. će mi ziher anđelčići plesati pred očima! A kad ono, ni okrijepne stanice ni bačvice, ispalo je da su to mama i tata s djetetom u šetnji ;). Nisam žedna, nisam žedna, ajmo dalje! Jel ono tamo Ned stoji? Je, stoji i snima, baš kako je obećao! I kaj ga ja pitam, pitam ga jesam zadnja? Kaže nisi, ima ih još iza tebe. Weee! I mali Marin je tu, daje mi pet, i okrijepa je tu. Uzimam flašicu sa vodom, pola litre, ma to mi je sad teško nosit i pola izlijem, malo popijem, pa još malo i to je to idemo dalje. Ima sad do mosta još oko 4 kilometra, još da prođem ovaj zavoj i vidjet će se Jankomirski most. Sada se ekipa skroz razvukla, oni brzi su otišli naprijed, a mi spori smo tu. Uske su mi ove utabane staze u travi za trčanje, pa radije biram travu.

Jel ono moj Noa trči prema meni? Ili opet haluciniram? Ili sam već mrtva? Aha, ovako znači izgleda raj!  Ali to stvarno moj Noa trči prema meni! Mama, Jan i tata te čekaju kod mosta! I tako mi trčimo skupa, a meni srce puno! I onda imam kaj vidjeti-stoji moj Janko i drži neku ploču na kojoj piše: Mama mi te volimo! Možeš ti to! E, to je vjetar u leđa, mislim da sam preletjela Jankomirski most, prestigla sam dva trkača i jednu trkačicu, pa onda poslije mosta još jednog trkača i dvije trkačice. Idemo sad pokraj jezera, pa natrag na nasip kad se popnemo po onim stepenicama. E, kad te stepenice prođem, na konju sam! Prije stepenica, prestigoh još jednog trkača i sad po štengama gor!  Weeee, e tu negdje oko 12.-13. km padaju oni koji nisu dovoljno pripremljeni, pa tu usporavaju, a kornjača ih prestiže. 14. km-još 7, opet okrijepa. Pa to moj Noa dijeli vodu trkačima! Ponosna! A Janko je danas ipak čovjek od transparenata-drži dečko novi transparent: Požuri se, mi smo gladni! Moja djeca, moj vjetar u leđa! Još 6 km, samo 6….Samo drži tempo, možeš, dan je idealan za trčanje, nije prevruće, sunca gotovo i nema. Nekoliko njih me prestiglo, ja prestigla još jednog stričeka. Tralalalala, još malo, evo i 18 km je poražen. E, sad stvarno haluciniram, mislim da je ono tamo Julija, je to je ona, a i ako haluciniram to je sasvim ok na 19. km, kaj ne? Hajde, još malo, bravo! Jel smiješ jest? Evo ti čokoladica! Eh, Julija, na pravom mjestu u pravo vrijeme! Sad još dolje sa nasipa, pa na most, noge baš više nisu poslušne. Čovac iza mene stalno mi puše za vratom. Ekipa kod mosta navija, bravo za cure, bile su divne! Sad još most! Na kraju mosta jedan dečko navija za sve nas! I sad još onaj zadnji komad, zadnjih 500 metara, već se vidi cilj. Trčim najbrže što mogu, čovac malo zaostaje. Još samo malo, opet mi puše za vrat, ma još 50 metara, sori stari, al ne dam ti da me prestigneš, ne sad tu na kraju, ne zbog svih onih dana kada sam trčala kasno navečer ili se dizala u 6 ujutro da odradim treninge, ne zbog onih dana kada sam trčala da iz sebe izbacim bijes, tugu ili da samo razbistrim misli, ne zbog moje djece koja vjeruju da ja ovo mogu. Ne zato što tebe želim pobijediti-ja želim pobijediti samu sebe!

Ned se dere odnekud: Ajmo! I to je to! Gotovo! Dva sata petnaest minuta i dvije sekunde! 31. od 46 trkačica! Okrećem se, nema mojih. Evo ih, zagrljaji, Janko pruža čašu cedevite (konačno i ta cedevita). Osjećaj je diiivan! Pobijediti samog sebe neopisivo je motivirajuće! Ali jednako je važno imati uz sebe ljude koji te razumiju, podržavaju i motiviraju-oni ti daju snagu. A ljudi koji te čudno gledaju, misle da si malo ćuk-ćuk-i oni su jako važni, oni u tebi bude inat i tjeraju te da trčiš brže, bolje, više i jače 😉

I kako se sad osjećam, sa odmakom od mjesec dana (a do objave na Trčanje.hr i puno više) nakon istrčanog prvog polumaratona u 42. godini? Hihi, jedva čekam sljedeći! A i moja Marina mi je rekla “Kakav polumaraton, jesi ti pola žene ili cijela?”

Napisala: Andrijana Ščavničar