Skratit ću ovaj uvod koji bi bolje pasao na neki portal o trudnoći na tri pojma: hematom, strogo mirovanje, deset tjedana.  Jedino gore od desetotjedng strogog mirovanja u trudnoći je kad na njemu završi trudnica trkačica s borderlajn ADHDom. Ali, kaj se mora nije teško pogotovo kad znaš radi koga moraš mirovat.

Taman negdje nakon što je doktor dao zeleno svjetlo po pitanju polusatnih šetnji, zove mene moja prijateljica Iva. Ima jedan super projekt u planu (o njemu nekom drugom zgodom detaljnije) koji starta nečim što se zove: Crazy December Running Challenge – the Cookie Monster Edition. Jednostavno je: trčite tijekom prosinca i podijelite svoje rute na Facebooku ili Twitteru (ili brzojavom, mailom, pticom trkačicom) uz hashtag #crazyDecember, a Iva i njena ekipa vam broje pretrčane kilometre i slažu tablicu. Možete trčati solo ili u timu, a ako trčite u timu, svakako to trebate napomenuti hashtagom u kojem je naziv tima.

walkingninja

Kenule su mi zazubice. Što radi toga jer za svaka tri pretrčana kilometra dobijete virtualni keksić, što radi toga jer sam silnoooo željela sudjelovat. A znam da ne mogu, jer šetnja nije trčanje. Ok, ovo što ja radim nije ni šetnja, više neko geganje, al ajd. Uh… joj…

“Ma, možeš i hodat! Imamo i kategoriju za hodače!” – kaže mi Iva a ja se momentalno nakon sklapanja slušalice (ok, potegla sam crveni gumb na mobu, ovo je samo figure of speech, cjepidlake jedne) bacam na traženje garmina.

Mogla sam se uredno bacit na traženje igle u plastu sijena, jer dotičnog nisam koristila od ljeta. Te činjenice sam se sjetila tek kad sam ga nakon tjedan dana našla u ruksaku za laptop koji nisam raspakirala još od ljetovanja.

To je to. Krećem u pohod. Postajem #walkingninja!!!

Nije da nisam šetala i do sada. Jesam. Vjerojatno sam i hodala brže, a sigurno sam prelazila i veću kilometražu, ali onaj osjećaj kada vas gps locira, pa napravi “biiip”, pa vi krenete – brojke se počnu mijenjati, metri idu, vrijeme ide, tempo je tu… možda su zaista u pitanju hormoni, al učinilo mi se da mi je od sreće zasuzilo oko.

Spustila sam se do Ilice s takvim nenormalnim smiješkom na licu. Krenula sam kružiti kvartom strateški birajuć rutu koja obiluje kafićima, čisto da trudnički mjehur može skrenuti na wc u slučaju potrebe. Tri kilometra prošla su za tren. Pola sata je iza mene. Baš kako je doktor rekao da smijem.

walkingninja 2

Ponosno sam se zablejala u svoj rozi garmin, kao da gledam u svoj novi PB. Da je neka druga situacija u pitanju, bilo bi mi jako neugodno. S obzirom na sve što smo do sad prošli, ta moja ribica u trbuhu i ja – jako sam ponosna na našu prvu zajedničku #runningchallenge šetnju. Čovjek ponekad zaista ne zna koliko nešto voli dok bez toga ne ostane.

A sad, Iva – kekse, amo… jedem za dvoje!!!!

hodaju: Ivi First & Son