Za domaćina tog značajnog događaja odabrana je daleko najuspješnija planinsko trkačka nacija na dosadašnjim prvenstvima – Italija. Prvenstvo je nominalno održano u talijanskom gradiću Campodolcino (1.000m nv) smještenom u pokrajini Valchiavenna, ali sva događanja su bila raštrkana po cijeloj pokrajini. Tako je otvaranje prvenstva bilo u Chiavenni (600m nv), kongres WMRA u Madessimu (1.500m nv), utrke su bile u Motti (1.700m nv), a samo su proglašenje i završna zabava bili u Campodolcinu. Na prvenstvu je sudjelovala i hrvatska reprezentacija s kompletnim ekipama. Smještaj je za sve reprezentacije bio plaćen od strane lokalnog organizacijskog odbora, a put su zajednički financirali HAS i HUCIPT. Na put je išla slična postava kao i na Evropsko prvenstvo u Telfesu, ali u malo proširenom izdanju budući da na Svjetskom prvenstvu ekipe čini više trkača i trkačica.
Hrvatski reprezentativci su u Italiju stigli u petak navečer, a smješteni su uz samu stazu, u skijaškom odmorištu Motta na 1.725m nadmorske visine. Većina ostalih reprezentacija je bila smještena u Madessimu i Campodolcinu, tako da su naši bili u prednosti jer se nisu morali voziti na start utrke s autobusima i kombijima, što je po uskim planinskim cestama sa bezbroj zavoja dosta iscrpljujuće. Zbog velike nadmorske visine, ali i jakog vjetra, u Motti su, kad smo došli, vladali gotovo zimski uvjeti. Temperatura je bila ispod 10 stupnjeva, a uz hladan vjetar to se činilo kao da je ispod nule. No sutradan je ipak svanuo lijep i sunčan dan, ali i dalje vjetrovit tako da smo na razgledavanje staze išli obučeni kao da smo na skijanju. Kako je ove godine Svjetsko planinsko prvenstvo uphill/downhill, tako su se trčali krugovi u dužini od 4,3km s 275 metara razlike u nadmorskoj visini. Uspon je bio dug 1,7km što daje prosječan nagib od 16%. Zato je silazak bio dosta blaži i u svom središnjem dijelu je više nalikovao kros stazi s mnogo kratkih uzbrdica i nizbrdica, a pred kraj je bio i jedan malo jači uspon od 300-injak metara. Staza je zbog svega toga bila vrlo zanimljiva, ali i zahtjevna. Iako je na slikama koje su bile na službenoj stranici izgledalo kako će staza biti uglavnom travnata, ipak se trčalo po različitim vrstama terena. Veći dio je bio travnat, ali bilo je i kamenitih djelova, a trčalo se i po zemlji kroz šumu i po kratkom asfaltnom dijelu.
U nedjelju na dan utrke je osvanuo također sunčan dan, ali opet hladan i vjetrovit. To je najviše problema zadavalo juniorkama koje su startale prve već u 9:30. Sunce je tek izašlo iza planine tako da im je prvi dio staze bio u hladu. One su trčale jedan krug, a Hrvatsku su predstavljale Valentina Belović (AK Sljeme), Monika Delač (MK Velika Gorica) i Leona Vukmirović (MK Hrvatski Sokol). Upravo su Valentina i Monika na Europskom prvenstvu u Telfesu postigle najbolji ekipni i pojedinačni rezultat otkad Hrvatska sudjeluje na ovakvim natjecanjima, pa se najviše i očekivalo od njih. I cure nisu podbacile. Dapače, u vrlo jakoj konkurenciji Valentina je osvojila 20. mjesto, Monika 29., a Leona 42. od 46 cura iz cijelog svijeta. Ekipno su zauzele 10. mjesto od 14 ekipa, što je opet najbolji hrvatski ekipni plasman na svjetskim prvenstvima. Ono što posebno veseli da su naše cure bile vrlo kompetitivne s ostatkom svijeta i zaostaci nisu veliki, čak ni za pobjednicom. A pobjednica dolazi iz Turske i zove se Yasemin Can. Srebro i bronca su otišli u SAD i Poljsku Megan Morgan i Angeliki Mach, dok su ekipno slavile Turkinje.
Iza juniorki su startali juniori i oni su trčali 2 kruga. Do njihovog starta je već dosta zatoplilo tako da nisu imali problema sa zagrijavanjem kao juniorke. U odnosu na Europsko prvenstvo, ova ekipa nam se najviše promijenila. Samo je Krešimir Balaško (AK Veteran) ostao iz one postave, a priključili su mu se Goran Grdenić (AK Agram), Nikola Škvorc (AK Rudolf Perešin) i Marko Valičević (HAAK Mladost). To je vrlo izjednačena ekipa koja nažalost u svjetskim razmjerima još uvijek nije dovoljno konkurentna da bi napravila proboj prema sredini ekipnog plasmana pa su i ovog puta ostali na posljednjem 16. mjestu. No pojedinačno gledano to ipak nije bilo tako loše. Krešo je bio 59., Goran 61., a Marko 63. u konkurenciji 73 juniora. Nikola je odustao u prvom krugu. Najviše brine zaostatak za konkurencijom, tako je naš prvi junior zaostao gotovo 10 minuta za pobjednikom, Talijanom Xavierom Chevrierom. Na drugom mjestu su bili dva mlada Turčina Muzaffer Bayram i Alper Demir, a Turci su slavili i ekipno ispred Talijana.
Nakon juniora slijedila je ženska seniorska utrka. One su također trčale dva kruga. I tu smo imali dva nova imena u reprezentaciji. Uz Barbaru Belušić (AK Istra), kojoj je ovo deveto svjetsko ili europsko natjecanje, i Nikolinu Šustić (MK Marjan), reprezentaciji su se priključile Matea Matošević (AK Agram) i Dubravka Vešligaj (MK Hrvatski Sokol). Barbara je postigla svoj najbolji rezultat do sada na svjetskim prvenstvima i zauzela je 40. mjesto dok je Matea (inače trkačica sa staze) došla na cilj minutu iza nje i zauzela 44. mjesto. Nikolina je bila 58., a Dubravka 66. u konkurenciji 69 trkačica. Euforiju među domaćim navijačima izazvale su talijanske trkačice Elisa Desco, Valentina Belotti i Maria Grazia Roberti, osvojivši sve tri medalje, što im je naravno osiguralo i ekipni naslov. Naše cure su bile ekipno 12. od 14 ekipa.
A zadnja utrka dana je bila pravi spektakl. Seniori su trčali tri kruga, a čast da sudjeluju u toj utrci su imali Ivica Škopac (AK Borik), Hrvoje Lovelos Slovinac (AK Veteran), Danijel Čukušić i Mato Šapina (oba AK Sljeme) i Ante Jović (AK Zagreb). Već od samog starta krenulo se punom snagom. Talijani su naprijed poslali Marca Gaiarda kako bi nabio jak tempo uz brdo i tako pokušali razbiti afrički pakt kojeg su činili trkači iz Ugande, Eritreje i Ruande, ali ništa im nije pomoglo. Na kraju je slavio Geoffrey Kusuro iz Ugande, svjetski juniorski prvak od prije dvije godine i sudionik OI u Pekingu i SP u Berlinu na 5.000m (osobni rekord 13:18). Iza njega su ciljem prošli Eritrejac Azerya Weldemariam i još jedan Uganđanin James Kibet. Najbolji neafrikanac je bio Bernard Dematteis na 4. mjestu, a samo su se još trojica uspjela ugurati među prvih dvanaest. U takvoj konkurenciji naši su zauzeli slijedeće plasmane: Škopac 91., Čukušić 118., Jović 123., Slovinac 124. i Šapina 130. od 148 trkača. Ekipno su po drugi puta na svjetskim prvenstvima slavili Eritrejci, ali ovog puta s potpunom novom reprezentacijom jer se onoj staroj prije dvije godine jako svidjela Švicarska i nisu htjeli doma. Sad ih je na proglašenje došlo samo troje pa se nadam da se ostatku ekipe već nije svidjela Italija. Naši su ekipno zauzeli 20. mjesto od 24 ekipe.
Slijedeće godine Europsko prvenstvo u planinskom trčanju (uphill/downhill) je u Bugarskoj, a Svjetsko (uphill) je u Sloveniji, na Grintavcu. Nadam se da Hrvatska neće prekinuti kontinuitet odlaska na velika planinska natjecanja i da će se dogodine vratiti s još boljim rezultatima.
Tekst i slike by: Goran Murić