Wingsi su jedna od utrka koje uvijek trčim. Krenulo je prve godine kao znatiželja, čisto da vidimo što je to ekipa iz Red Bulla tako revolucionarno smislila i vrlo brzo je preraslo u utrku koja se mora trčati. Ne mora nego želi.
Kao prvo, sam koncept da cilj ide prema tebi odnosno da ti bježiš od cilja mi je genijalna. Toliko genijalna ideja da joj se ni danas ne mogu načuditi. Druga stvar koja je sjajna je taj internacionalni aspekt da svi startamo u isti trenutak i da nas sve zajedno lovi isti cilj tj. auto. I kao šlag na tortu tu je humanitarni aspekt koji nije pro forme nego se zaista osjeti prije i tijekom cijele utrke.
Atmosfera na samoj utrci je nešto što se teško može prepričati, jednostavno se mora doživjeti. Količina ljudi na startu u Zadru i ta neka posebna atmosfera koja vlada, je nešto što svakoga od nas svake godine vraća u Zadar. Podrška koja se pruža osobama koje nastupaju u kolicima je također nešto što te ne ostavlja ravnodušnim.
I za kraj bih istaknuo još jednu stvar, a to su navijači. Nevjerojatno je to koliko se iz godine u godinu osjeti kako građani Zadra, i svih mjesta kroz koje prolazi utrka, polako utrku prihvaćaju kao svoju. Iz godine u godinu se vidi napredak o sve je broj ljudi koji izlazi iz svojih kuća i dvorišta te bodri nas trkače. Sve češće idu i korak dalje pa nas časte okrepom, vinom, rakijom, a sjećam se jedne godine kada je bilo pakleno vruće kako je jedan domaćin izvukao crijevo s vodom, podigao na improvizirani stalak i crijevo izbušio na 10-ak mjesta kako bi se mi mogli umiti i osvježiti uz stazu. Genijalno!
Eto zašto se svake godine vraćam u Zadar.
No, ove nas je godine spriječila nesretna korona. Ne samo nas nego cijeli svijet. Organizatori su dosta rano odlučili otkazati fizičku utrku i prebaciti je u virtualno okruženje (koje su nekom providnošću uveli prije nekoliko godina).
Za nastup ste platili kotizaciju i time dobili pristup mobilnoj aplikaciji koju ste trebali pokrenuti u 13 sati i ona vam mjeri vrijeme i prijeđeni put. Na osnovu tih podataka aplikacija je računala ostale parametre potrebne za točan trenutak kada će vas sustići virtualni auto.
Zbog korone se nisam ništa posebno pripremao za ovu utrku no svakako sam je želio trčati. Nisam htio preskočiti Wingse samo zato što nisam u Zadru s par tisuća drugih trkača.
Napunio sam svoj trail prsluk s okrepom i krenuo sam u „utrku“. Jednako posvećeno i fokusirano kao da sam u Zadru. Malo me izbacilo iz takta kada sam na 3. km pogledao na mobitel i vidio da mi se srušila aplikacija čime sam izgubio više od 1 km. To mi se u narednih pola sata dogodilo još 2 puta tako da sam bio u zaostatku od čak 3 km što se kasnije pokazalo kobnim jer me auto presreo već na 10km po aplikaciji iako sam tada realno bio na 13. km. Tek tada sam shvatio da ne samo da sam izgubio ta 3 km nego sam bio izgubio i oko 15 minuta i to onih početnih kada auto miruje.
Nisam se previše živcirao oko toga jer Wingsi se trče bez obzira na sve.
Nakon auta sam produžio još jedan krug i svoje Wingse završio s 22 km i ti kilometri moj su “poklon” ovoj humanitarnoj inicijativi.
I sada ono ključno – kako mi je bilo trčati virtualne Wingse?
Ova utrka je (meni osobno) jako posebna, što sam i naveo u uvodnom dijelu i to je njena najjača odlika. U virtualnom izdanju toga baš i nema – nema ljudi, nema atmosfere, nema međusobnog bodrenja i pomaganja na stazi, nema tog famoznog automobila kojega u jednom trenu ugledaš iza sebe i tek onda počneš mahnito trčati da uhvatiš još tih 10-ak metara kada od sebe daješ zadnji atom snage „za one koji ne mogu“. Eto, to mi je falilo! I zbog toga se veselim 2021. i povratku u Zadar.
No, doma sam otišao sretan što sam i ove godine trčao Wingse. Virtualne Wingse zajedno s ostalih 3489 ljudi iz Hrvatske i tisuće drugih diljem svijeta.
Drago mi je što se na feedu Strave, Facebooka i Instagrama pojavljuju fotke trkača koji su poput mene trčali Wingse i time poslali najbolju poruku koroni.
Piše: Nedeljko Vareškić
