Jedan je hrvatski trkač, konačno, trčao po vrućoj i divljoj Sierra Nevadi, nastupio na najprestižnijoj američkoj i jednoj od najvećih svjetskih ultra utrka, Western States Endurance Run. Naš ponajbolji planinski ultraš Goran Lesjak istrčao je tih 162 km (100,2 milje), od starta do cilja, za 19 sati i 45 minuta. Nakon zamornog povratka kući za kojega je više od 24 sata proveo zatočen na terminalima rimskog Fiumicina, „na koncu mi je put umjesto planiranih 19 trajao 50 sati“, za trčanje.hr 40.-godišnji samoborski profesor kemije i biologije govori o kalifornijskoj utrci i planovima.
Na Western States utrku si došao s pozivnicom. Koliko je zapravo teško za tu slavnu američku ultru dobiti startni broj?
Upasti na ovakve američke utrke je i inače jako teško, oni primaju daleko manji broj natjecatelja negoli je to, recimo, uobičajeno u Europi, jer jako paze na zaštitu okoliša. Dodajte tome da je zainteresiranih puno više negoli u Europi, što znači da bi, kad bi dopustili veći broj trkača, brojali sudionike u tisućama. Na Western States se prijavi oko 5000 ljudi, a organizator sistemom lutrije izvlači oko 300. Ljudi čekaju po pet, šest godina da budu izvučeni, a 30-40 natjecatelja dobije pozivnicu. Od toga desetak pozivnica upute najboljim trkačima iz Sjeverne Amerike, potom deset najboljima s prošlogodišnje utrke i još podjele deset do dvadeset pozivnica trkačima iz drugih krajeva svijeta. Ja sam dobio pozivnicu djelomice zbog mog plasmana na lanjskom Ultra-Trail du Mont Blanc (UTMB) ali i zato što na ovoj utrci nikad prije nije trčao netko iz Hrvatske. Western States je među u svijetu najbolje organiziranim utrkama. Američko resorno ministarstvo koje brine o zaštiti okoliša izdaje dozvolu za oko 400 sudionika. Koji put, ovisno od godine do godine, za nekoliko manje ili više, prosjek im je oko 350 natjecatelja godišnje. Utrka prolazi kroz nacionalni park, ekološki osjetljivo područje, osim toga vrlo su česti i požari. Sierra Nevada je nenastanjena divljina površinom dva puta veća od Hrvatske. Za razliku od utrke oko Mont Blanca, gdje se kod svakog spuštanja nađeš u nekom selu ili gradiću, na Western States se samo dva puta dotakne ‘civilizacija’.
Nisi imao svoj tim, ali si imao pacera. Pod antibioticima, bolesti unatoč, završio si na 37. mjestu.
Nemaju svi sudionici pacera. Davida sam pronašao preko interneta, oglašavao se, kao i drugi paceri za Western States, na specijaliziranim web stranicama. Budući da tako malo natjecatelja dobije priliku nastupiti, mnogima koji žele, a ne uspiju dobiti startni broj, velika je čast sudjelovati na utrci na bilo koji način. Mogao sam kao pacera dovesti nekoga i iz Hrvatske, no za to nisam imao novca. Da sam imao ekipu, svoj tim, sigurno bih bio bolje plasiran. Kontaktirao sam Davida, rekao je da može ‘pejsati’ ljude ispod 24 sata. Upitao sam bi li me mogao ‘pejsati’ ispod 20 sati, kazao je da bi rado probao. Princip je takav da pacer može odustati u toku utrke, svi oni su volonteri. Paceri su dozvoljeni nakon stotog kilometra, tako da sam s Davidom istrčao zadnjih 60 km, nakon što sam za 11 sati i 11 minuta istrčao svojih 100 najbržih kilometara u životu i naivno mislio kako je najgore iza mene. David mi je jako psihički olakšao utrku, bodrio me u najtežim trenucima, a tamo sam, baš s njim, istrčao i 25-30 najtežih kilometara u životu. Par dana prije utrke su mi dijagnosticirali tešku upalu zuba i dali antibiotike. U toku utrke sam, zbog antibiotika, imao proljev koji je krenuo nakon 115.-tog km. David me veselio, pričao viceve, toliko nasmijavao da više doslovce nisam znao boli li me trbuh od smijeha ili od probavnih problema zbog kojih sam imao jake grčeve. Uz mog sjajnog pacera sam sve to puno lakše prebrodio, ni u jednom trenutku nisam pomislio odustati. Uz to sam i spavao kod njegove obitelji, a njegovi roditelji su me pazili kao da sam im rođeni sin.
Spomenuo si mi da je bilo ‘vrlo emotivno na startu’. Podijeli s nama ponešto od te atmosfere…
Možda je tog dana u pet ujutro na startu utrke meni bilo tako silno emotivno, među ostalim, i stoga što sam se daleko više namučio da dođem na Western States negoli da prošle godine stignem u Francusku na UTMB. Financijski sam zbog sudjelovanja na Western States u popriličnom minusu, pronalaženje sponzora je bilo teško i silno sam zahvalan svima koji su me podržali. No, ipak sam sam snosio troškove puta, također i dio smještaja, sam platio vizu… na taj organizacijski dio sam potrošio daleko više živaca i snage negoli na treninge.
Posebno su te se dojmili volonteri koji rade u organizaciji utrke.
Ima ih oko 1500 i nevjerojatni su, svi do jednoga. Kod nas volonteri često pitaju „Hoće li me platiti?“, „A, što ću ja dobiti?“… Tamo je biti volonter velika čast, oni se natječu oko toga tko će biti volonter i ti ljudi utrci daju neopisivu pozitivnu energiju. Navijaju za svakog sudionika, imaju ogromno poštovanje prema trkačima, silno žele pomoći oko svega gdje ti mogu asistirati, od prijava do ostalog. Na svakog trkača dolazi oko pet volontera revnih ti pomoći baš u svakom trenutku. Primjerice, stižeš na okrepnu stanicu a volonteri skaču i skidaju ti ruksak, pune ga, mijenjaju stvari, ohrabruju te, vidiš da su iskreni, srdačno ti se smiju, oni su uzbuđeni gotovo isto koliko i mi trkači… Djelomice je to i zbog tradicije. Amerikanci imaju puno dulju kulturu trkačkog pokreta, pa i trail pokreta, sve je i započelo tamo na Western States prije 40 godina. Za usporedbu, UTMB se održava tek 11., 12. sezonu, europske utrke su mnogo mlađe. UTMB u Francuskoj također je odlično organiziran, ni tamo volonteri nisu neljubazni, ali toliko pozitivne energije kao na Western States je teško naći…
Koje su još razlike ili sličnosti između UTMB-a i Western States, dvije velike svjetske utrke koje si istrčao u zadnjih deset mjeseci?
Baš svaka 100 ‘milerica’ je bitno drugačija. UTMB je fizički teži, barem što se tiče uspona i silazaka. Western States je pak divlji, staza nije ni izbliza pitoma kao na Mont Blancu, a i brža je, podloga je na dosta mjesta zemljana s borovim iglicama. Na Mont Blancu može biti hladno, kišovito i nezgodno za trčanje, a na Western States je na mjestima pakleno vruće i sparno, u kanjonima je temperatura od 40 stupnjeva Celzijevih naviše. Potom, staza na Mont Blancu započinje i završava u Chamonixu, a ova trka ide od starta u Squaw Valley do Auburna, dakle mjesto starta nije i cilj.
Može li 100 milja Istre, po organizaciji, u skoroj budućnosti biti uvrštena među velike svjetske utrke?
100 milja Istre organizacijom ne zaostaje puno, u nekim dijelovima mi se čini da je možda čak i bolja od ovih utrka i iskreno mislim da možemo biti ponosni na tu našu ‘milericu’. Prirodno je da će ljudi koji rade 100 milja Istre iz godine u godinu biti sve bolji i uigraniji tim i mislim da u roku od pet godina mogu postati svjetski značajna utrka.
Koji su ti planovi za skoru budućnost?
U kolovozu ću ponovo, po drugi put, nastupiti na UTMB. Nadam se boljem rezultatu negoli lani. Mislim da mogu, ako mi se sve poklopi, istrčati ispod 24 sata. No, rezultat je uvijek splet raznih okolnosti, jer mogu biti u boljoj formi a na koncu trčati sporije, kao što se može dogoditi i da sam u lošijoj formi a istrčim brže. Bit ću zadovoljan i rezultatom od 25 sati. Lani sam trčao 27 sati i 19 minuta i bio 48. . Teško mi je planirati nakon kolovoza, jesen ću provesti sam s troje djece, supruga poslovno na tri mjeseca putuje u Berlinu. Ove sam godine propustio utrku na Kanarskim otocima, Transvulcaniu. To bih baš jako volio trčati. Ona je nešto kraća, trče 51 milju ili 83 km. No, to je utrka na koju dolaze svi ponajbolji svjetski trkači i nastup na njoj bi mi jasno pokazao gdje sam i koliko točno vrijedim.
Razgovarala: Marija Mare Pocrnić
