Lisa Stublić, 27-godišnja atletičarka, proljetos je na maratonu u Linzu s rezultatom od 2:30:45 potvrdila olimpijsku normu za London 2012., čime je Hrvatska prvi puta dobila svoju predstavnicu na Olimpijskim igrama u toj disciplini. Nakon što se u Zagreb vratila s priprema u Etiopiji, Lisa je ubrzo nastavila put u Portugal na daljnje pripreme, ali je između ta dva putovanja izdvojila vrijeme za intervju s nama.
Nedavno si stigla s trotjednih priprema iz Etiopije gdje si otišla na poziv Nikole Borića. Opiši nam malo kako je izgledao tvoj (prvi) posjet Africi i jesi li zadovoljna pripremama?
Da, bio je to prvi posjet Africi. Na početku je sve bilo čudno, odnosno drugačije. Najveći kulturni šok je taj što na cestama vlada potpuni kaos. Voziš autocestom dok ljudi hodaju u suprotnom smjeru i neće se maknuti, a i životinje su posvuda na cesti. Jedan dan smo se tako vozili i morali smo stati jer je krdo bikova jurilo prema nama pa su onda okružili naš auto… Bilo je strašno! Na križanjima nema semafora, zapravo sam vidjela tek jedan jedini semafor! Klima je isto čudna: vruće je, ali nema osjećaja velike vrućine, dok je u hladovini stvarno hladno, trebaš trenirku! Nema sparine pa se onda niti ne znojiš puno. Njihova mi hrana baš nije odgovarala, ali može se kupiti nešto europske hrane tako da mi to nije predstavljalo problem. Većinom smo jeli iste namirnice (no, ja očito volim raditi dosadne stvari jer trčim puno kilometara sama…hehehe…) Šalim se! 🙂 Ljudi su jako ljubazni i svi su me pozdravljali! Jedna anegdota: tamo svi Etiopljani trče brzo i to jako brzo pa onda izgleda da ja uvijek trčim turbo sporo. Jedan sam dan trčala srednju dužinu oko 4:15 po kilometru pa me jedan njihov trkač koji je trčao sa mnom pitao: “Je li sve u redu?” On je mislio da sam ja ozljeđena ili bolesna. Ja sam mu rekla da je sve ok, a on nije mogao razumijeti zašto tako “sporo” trčim. Onda me je pitao: “Aha, ovo vrijeme baš ne odgovara vama bijelcima, je li tako?” Kratko sam mu odgovorila: “Da, tako je.” 🙂
Do jučer si bila članica AK Zagreb-Ulix. Možeš li nam ukratko reći što se dogodilo i je li sukob na relaciji klub – sponzor riješen?
Kap je prelila čašu kada je predsjednik AK Zagreb Ulix rekao našem jedinom sponzoru Anđelku Ćališiću (Ulix/aviokarte.hr) da ga klub više ne treba. Ne znam zašto je to rekao jer je on zapravo puno pomagao klubu. Nakon toga smo Ana Šimić i ja potpisale izjavu da ćemo ako Anđelko napusti klub mi isto otići jer bez njegove financijske pomoći ne vidimo svoju budućnost u klubu (s obzirom da klub nema drugih sponzora, a mala je vjerojatnost da se pronađe novi sponzor). Kako bi razgovarali i riješili problem, htjeli smo sazvati izvanrednu skupštinu te su mnogi iz kluba stavili svoj potpis na javno objavljen poziv za održavanje skupštine. Ona se na kraju održala, ali bez prisutstva samih atletičara. Štoviše, ljudi koji su došli na tu izvanrednu skupštinu, u stvari uopće nemaju veze s atletikom. To je pogoršalo odnose u klubu jer je time predsjednik kluba pokazao da ne poštuje atletičare, a oni također imaju pravo glasa. U konačnici, klub postoji zbog nas i to je naš, a ne njegov klub. Klub je grupa ljudi, a ne samo jedna osoba. Atletičari imaju pravo odlučivanja i mi smo željeli razgovarati i glasovati pa ako bismo i izgubili, barem bismo znali da smo pokušali. Ovako je predsjednik kluba ignorirao naš zahtjev, a mi ne možemo predstavljati klub čijeg predsjednika ne zanima što njegovi članovi imaju reći. Nakon skupštine, ja sam se još uvijek nadala da će stvari doći na svoje, ali ubrzo je bilo jasno da me klub ne želi. Dan prije odlaska na pripreme u Etiopiju, zamijenjena je brava na vratima kluba. Moj trener nije znao što se događa, a ni čuvar, niti čistačica nisu imali novi ključ. Zvali smo druge trenere i tajnika, koji su svi imali nove ključeve, ali samo se jedna osoba javila. Dugo smo čekali da nam donesu ključ, ali na kraju nitko nije došao. Otišla sam doma bez stvari koje su mi trebale za Etiopiju tako da nije bilo jasnije poruke od tog čina. Sljedeći sam dan predala ispisnicu iz kluba. Tužno je i žalosno da se tako nešto uopće moglo dogoditi.
Novoosnovani klub Aviokarte.hr je pretpostavljam utemeljen na drugačijim principima, recimo, da služi svojim atletičarima. Koliko vas je u klubu i kakva je atmosfera?
Nisam sigurna, ali mislim da nas je oko 50-ak atletičara. Zasad je atmosfera dobra. Naš klub je nov i mali pa se držimo kao jedna obitelj. Članovi se odnose prema klupskim prostorijama kao da je to njihov dom. Također, trenutno puno atletičara provodi svoje slobodno vrijeme uređujući prostorije kluba.
U 2012. sve je podređeno nastupu na ljetnoj Olimpijadi u Londonu. Nakon Svjetskog prvenstva 2011. u Daegu, to je tvoje drugo veliko natjecanje. Koja su očekivanja i je li postavljen cilj?
Za sada nemam konkretan cilj, još je prerano. Bilo bi lijepo imati bolji plasman nego na Svjetskom prvenstvu 2011. te ostvariti novi PB. Trenutno sam fokusirana na treniranje i na proljetnu sezonu. Tada ću raditi na brzini, ali općenito moram reći da ne vjerujem u ciljeve jer mislim da su previše ograničavajući. Zašto postavljati cilj? To je ograničenje utoliko što ne možemo dati sve od sebe i tako postići svoj maksimum ako postavimo neki, uvjetno rečeno, limit. Za sebe kažem da treniram kako bih napredovala, ali si ne želim odrediti vrijeme za koje ću stići na cilj jer ću možda istrčati to vrijeme i biti zadovoljna ostvarenim «ciljem», a zapravo sam mogla trčati i brže. Može se dogoditi i da si zadam prevelik cilj pa bih tada, ako očekivani rezultat nije postignut, bila razočarana, dok ostvareno vrijeme uopće ne mora biti tako loše…
Hoćemo li te početkom sezone vidjeti na nekoj od utrka prije Olimpijade?
U proljeće ću trčati par polumaratona i utrke na 10km te ću tri tjedna prije nastupa na Olimpijadi opet trčati neku 10km dugu utrku ili polumaraton kao trening za maraton.
Vratimo se još na SP 2011. u Daegu. Zanima me možeš li nam malo detaljnije otkriti kako je izgledao tvoj plan priprema za ovaj maraton (koliko su trajale pripreme, koliko si mjesečno trčala kilometara, koliko je iznosila najveća dužina, na kojem si tempu radila dionice od 1000m, s kolikim pauzama, koliko komada, itd…)?
Nakon maratona u Linzu dva sam tjedna odmarala i onda su počele pripreme za SP. Trenirala sam dvaput dnevno: glavni je trening bio ujutro, a nešto lakši popodne. Tjedno bih pretrčala oko 180km, a jedan sam tjedan pretrčala 200km! Najduži mi je trening trajao 3h45m, a u tom sam vremenu pretrčala oko 45km. U ovom ciklusu treniranja nisam previše radila dionice od 1000m. Zapravo kad pogledam u svoj trkački dnevnik radila sam ih samo jednom i to 6×1000 na 3:37-3:30, s pauzama od 6-10 minuta. Za vrijeme takvih treninga provjeravamo količinu mliječne kiseline u krvi s aparatom za mjerenje laktata, na osnovu čega možemo točno odrediti brzinu svakog intervala. Tako je trening u potpunosti učinkovit jer određujemo i kolika je pauza potrebna između svakog intervala. Važan dio treninga je i taj predah, a mnogi ga zanemaruju jer misle da je «brže, više, jače» najbolji način, no ponekad je bolje ići sporije, odnosno katkad je duži odmor između intervala puno korisniji. Veliko je iznenađenje bilo kada sam prije SP-a u Daegu trčala 5km na Prvenstvu Hrvatske i postigla PB skoro bez ozbiljnijih brzih treninga, osim što sam par dana prije ove utrke trčala 8×300 na 54 sek. i to je bilo sve. Nakon ove utrke odradila sam najbolji trening cijelog ciklusa, 3x6km na 3:25, sa 6 minuta pauze. Uglavnom, većina mojih treninga su velike, «spore» dužine.
Osim maratona, postoji li još neka trkačka disciplina u kojoj bi se htjela natjecati u budućnosti? Zanimaju li te ultramaratoni?
Prije nego sam počela trčati maratone, jako me zanimala disciplina 3000m sa zaprekama, ali sam imala dosta lošu tehniku. No, nema veze, to mi se sviđalo, ali to nije za budućnosti, zapreke ce ipak ostati u prošlosti. Zanimaju me dužine od 10km i polumaraton. Želim trčati novi osobni rekord jer je ovaj već šest godina star. Za sada me ultramaratoni ne zanimaju… Predugo je to, ali u budućnosti, tko zna? Prije četiri godine nije me ni maraton zanimao! Hehehe!
Vrlo si svestrana osoba: završila si glazbenu teoriju na prestižnom sveučilištu Columbia u New Yorku, sviraš nekoliko instrumenata, puno čitaš, znaš plesti, a objavila si i zbirku poezije. Koliko ti profesionalno bavljenje sportom ostavlja vremena za privatan život i hobije?
Nažalost, nemam puno slobodnog vremena kako bih se bavila svim stvarima koje me zanimaju. Malo je tužno da s godinama imam sve više interesa i želim čim više toga naučiti, ali je sve manje vremena da to uistinu i napravim. No, tješim se da na ovoj razini mogu trčati još jedan period, a kad to više ne budem mogla, onda ću se posvetiti stvarima koje nemaju dobno ograničenje!
U Zagrebu je prošlo ljeto pokrenuta prva škola trčanja čime se doprinosi popularizaciji i omasovljenju ovog sporta. S obzirom da si rođena i odrasla u Americi (država Connecticut), kako ti se inače za usporedbu čini sportska kultura u Hrvata?
Teško mi je uspoređivati jer je ovdje sustav drugačiji od onoga u Americi. Čini se da Hrvatska nema tako razvijenu sportsku kulturu, a opet u Americi je većina ljudi pretila. Izgleda da jako malo ljudi u Hrvatskoj vježba, ali nema toliko pretilih ljudi, iako baš nema ni onih mršavih. Kada sam tek došla u Hrvatsku, sjećam se da sam stekla dojam kako je većina ljudi normalne težine, nisu premršavi, ali ni predebeli, za razliku od Amerike, barem onog dijela otkuda sam ja, gdje je teško naći ljude s normalnom težinom. Mislim da je djeci u Americi općenito lakše trenirati neki sport jer je on prisutan u školama i prilično je popularno trenirati barem jedan sport. Ovdje su svi sportovi u klubovima i čini mi se da su sportovi za djecu više na “profesionalnoj” razini, dok je u Americi sport u školama tek na rekreativnoj bazi. Ja sam u srednjoj školi trčala kros i stadionske discipline. Moje su najveće dužine bile 5km i nisam imala drugi trening dok nisam došla na fakultet gdje su treninzi postali ozbiljniji te se trčalo po 20-24km. No, tek kada sam stigla u Hrvatsku saznala sam što je to metodika. Mislim da je ovdje naglasak na rezultatu, a ne na samom vježbanju, treniranju… Možda je to razlog zbog kojeg malo ljudi trenira neki sport. Smatram da je sjajno što postoji ova škola trčanja i što je uspješna. Važno je da ljudi vježbaju, bez obzira koji sport odabrali ili kakve rezultate postizali, sve dok se kreću i znoje. Nadam se da će škola nastaviti s radom i proširiti se, a možda se tada i u drugim sportovima krene sa sličnim inicijativama.
Imaš li neku novogodišnju poruku za trkače i trkačice, čitatelje portala trčanje.hr?
Nemam neku “pametnu” poruku… Samo ono što će i svaki drugi čovjek reći, a to je da se treba potruditi i biti discipliniran ako se želi postići napredak. Ne postoji neka tajna trčanja, ono je teško za sve nas. Kad trčim utrku, imam istu bol kao i vi, uostalom kao i svaki dugoprugaš. Samo, neki mogu trčati brzo, a neki ne.
Lisa je još ljubazno izdvojila i svoje dvije pjesme na engleskom jeziku:
New York City
oh, New York, you lovelorn baseborn,
you dastardly awkward dissonant dovecote–
frontier of socialites and loners,
why must you be a stentorian spirit
evading my scant living space?– – – – –
coffee and cognac
surviving on
a steady diet of
coffee and cognac
as a corporeal mimicking
to the numbness of my soul
leaves me insipid & taciturnand i don’t know what’s worse?
this derangement i find myself wrapped in
or this insouciance to the act of breathing
or this co-dependence composed of extremities
from compulsion to devotion to devaluationas if the halfhearted ever really got anywhere
as if love ever really made any sense
as if an antipodean lifestyle didn’t lead to poeticsand i want so much to cease putting pen to paper
to stop pulling metaphors and meanings out of my hat
to start believing in convenience rather than lovebut I can’t, I just can’t
so I won’t, I won’t.
Intervjuirala: Ivana Radić
OBOŽAVAM LISU