Za Franju Mihalića mora biti mjesta u avionu za London, poručio je nedavno ministar u srbijanskoj vladi Ivica Dačić Olimpijskom komitetu Srbije. Franjo Mihalić se, dakako, neće natjecati na Olimpijskim igrama u Londonu – 9. ožujka proslavio je 92. rođendan, a Olimpijade na kojima je on nastupao održane su 1952., 1956. i 1960. – nego će biti dio srbijanskog olimpijskog tima.
Mihalić je na Olimpijskim igrama u Melbourneu 1956. godine osvojio srebrenu medalju u maratonu, s vremenom 2:26,32, četiri godine ranije, u Helsinkiju, osvojio je 18. mjesto na 10.000 metara, a 1960. u Rimu, u 39. godini života, bio je 12. u maratonu sa 2:21,52.

Mihalić je rođen u Ludini pokraj Kutine 9. ožujka 1920., odrastao je u Zagrebu, gdje se pred Drugi svjetski rat počeo baviti sportom. Bio je deseto od dvanaestero djece u obitelji. Otac Josip bio je krojač, majka Veronika domaćica, živjeli su u skromnoj kući na Knežiji, koju je Mihalić upamtio kao “periferiju Zagreba, na obali Save”.
Najprije se počeo baviti nogometom, nastupajući za “Grafičar”, potom biciklizmom, u biciklističkom klubu “Olimp”, a od 1941. godine i atletikom, uključivši se u “Concordiu”. Nakon rata bio je član AK “Mladost”, a 1947. godine zapazio ga je čuveni atletski stručnjak Artur Takač i odveo ga u beogradski “Partizan”, u kojem i danas trenira mlade atletičare.
U sportskoj karijeri sakupio je više od 100 kilograma trofeja. U toj bogatoj kolekciji su, među ostalim, uspomene na 27 državnih titula i 26 državnih rekorda u različitim disciplinama. Pobijedio je na 22 maratona, među kojima i na čuvenoj utrci “Sao Silvestre”, koja se u novogodišnjoj noći tradicionalno održava u Sao Paulu, i to dva puta – 1952. i 1954.

Ovoga proljeća u Beogradu je objavljena knjiga “Bogomdani maratonac”, novinara i publicista Vladete Nedeljkovića, u kojoj je oslikana uspješna sportska karijera ovog legendarnog maratonca.
Na promociji knjige Mihalić je govorio o svojim sportskim počecima u Zagrebu, opisujući kako se opredjeljivao između nogometa i atletike. “Moja velika ljubav bio je biciklizam, od prve plaće nakon grafičkog zanata kupio sam trkački bicikl i pobjeđivao u juniorskim trkama. Znao sam da mogu uspjeti i u nogometu gdje je bilo novca, ali sam brzo shvatio da ne mogu biti vrhunski u dva sporta i prelomio sam. Opredijelio sam se za atletiku i kad bih ponovo birao ponovo bih izabrao trčanje”, rekao je Mihalić.
Istom prigodom, autor knjige “Bogomdani maratonac” Vladeta Nedeljković je za Mihalića rekao da ima samo jednu slabost. Hrana mu je bila i ostala jedina životna slabost, rekao je Nedeljković te dodao: “Nikada nije pio niti pušio i svoje učenike, a ima ih i danas, učio je da je veoma važno, ako žele uspjeti u sportu, živjeti sportski.”
Prisjećajući se svojih sportskih početaka, Mihalić kaže da je slučajno zalutao atletiku. Motivacija za bavljenje najrazličitijim aktivnostima, pa i sportom, bilo mu je to što je njegov otac često bio “pod gasom”, a Franjo Mihalić nije želio da njegov život ode tim smjerom. “Želio sam ići drugim putem. Sreća moja što je tu došla crkva, koja je počela oko sebe okupljati svu omladinu, imali su puno sekcija”, kaže Mihalić, ističući da je prošao kroz sve sekcije od glume, preko šaha i stolnog tenisa do nogometa.

Mihalić kaže da je već od desete godine bio, kao ozbiljan natjecatelj, na biciklu ili na nogometnom terenu. No, nakon nekoliko težih padova s bicikla, priključio se atletičarima u ekipi “Concordije”. U vrijeme dok se bavio nogometom, upoznao je legendarnog Stjepana Bobeka, koji je igrao za ekipu “Ličanina”, a poslije Drugog svjetskog rata je, baš kao i Mihalić, sportsku karijeru nastavio u “Partizanu”.
Mihalić je, dakle, dosta eksperimentirao s raznim sportovima. Prvi utrku, na stazi dužine dva kilometra, istrčao je na Savskom nasipu, a definitivnu odluku da se posveti atletici donio je 1947. godine kada je, služeći vojni rok u Subotici, u utrci na tri kilometra u cilj ušao s prednošću od jednog kilometra ispred drugoplasiranog natjecatelja.
Govoreći o svojim najvećim uspjesima, Mihalić, naravno, na prvo mjesto stavlja olimpijsku medalju, ali se sjeća i još čitavog niza vrijednih rezultata: bio je pobjednik prvog svjetskog krosa u Parizu (1953), pobjednik maratona i rekorder staze u Ateni, a zatim pobjednik maratona u Bostonu, Moskvi, Londonu, Tokiju, Milanu (tri puta), Genovi (četiri puta), Sao Paolu (dva puta)…
Svoju olimpijsku medalju Mihalić pamti i po nizu zanimljivih detalja na samom olimpijskom natjecanju. Najprije, tajming natjecanja prilagođen je posjetu engleske kraljice Elizabete, koja je došla u Melbourne zatvoriti Olimpijske igre, pa start olimpijskog maratona nije bio u prijepodnevnim satima, kako je uobičajeno, nego u, za trkače vrlo neprikladnim, ranim popodnevnim satima, u 13 sati i 30 minuta, i to pri temperaturi zraka od 42 stupnja.

Ovako je Mihalić u jednom intervjuu opisao u utrku: “Tri kruga smo trčali na stadionu, pa pet- šest kilometara kroz grad. Tu je bila hladovina, od zgrada i od drveća. A kad smo izašli izvan grada nigdje nije bilo hlada… A u ono vrijeme bilo je samo pet okrjepnih stanica, a sad ih ima dvadeset i pet. Ta prva stanica bila je na petnaestom kilometru”.
A na tom petnaestom kilometru, Mihaliću se dogodio pravi peh: “Nas četrdesetak je bilo u toj vodećoj grupi. I svi smo krenuli ka stolu gdje su se nalazila voda. Bio sam ispred svih. Ali netko me sapleo i ja sam ‘zaplivao’ preko tog stola i srušio sve čaše i ozlijedio obje noge i ruku.”
Nakratko je bio u šoku, ležao na zemlji, ne znajući što učiniti. Ustao je ipak, nastavio trku i završio na drugom mjestu, iza čuvenog francuskog maratonca Alaina Mimouna, koji je ove godine, u izboru francuskog tjednika Le Journal du Dimanche izabran među deset najomiljenijih francuskih sportaša.
Mimoun je Mihaliću pobjegao minutu i 32 sekunde, a iza njega je ostala cijela tadašnja maratonska elita, uključujući i čuvenog češkog maratonca Emila Zatopeka, zvanog “češka lokomotiva”.
“Bog je prema meni bio jako darežljiv. Uvijek sam trčao lako, bez napora, kao što bez napora dišem. Nikad nisam mnogo vodio računa ni o kvaliteti staze, ni o vremenskim uvjetima”, izjavio je Mihalić jednom prigodom.

Nakon što je završio natjecateljsku karijeru, Mihalić se nije prestao aktivno baviti sportom. Imao je dugu i iznimno uspješnu karijeru i u veteranskoj konkurenciji, ostvario je značajne uspjehe u brzom hodanju, radio je i kao nastavnik tjelesne kulture na vojnoj akademiji, a još uvijek je, unatoč poodmakloj životnoj dobi, aktivan u AK “Partizan”, atletski je sudac i organizator atletskih natjecanja.
“Ja nisam svemirac”, kaže Mihalić, ističući da i drugi, upornim radom i predanošću mogu ostvariti velike rezultate. Upitan, što maratonac mora posjediovati, rekao je: “Mora imati urođenu izdržljivost, ali i biti spreman za težak, neprestani, trening.”
Piše: Ivica Majić