Malo su nas taj virus i boleština koju uzrokuje izbacili iz ravnoteže i kolotečine. Natjerale su nas na promjene, nečemu čemu se uvijek najviše opiremo, i potakle na razmišljanje kako reorganizirati i nanovo presložiti sve čime se bavimo. Barem za neko vrijeme.
Govorim ovo u prvom licu množine, a zapravo pričam iz vlastitog iskustva, te se nadam kako nisam jedina koja tako misli i osjeća. Ožujak i travanj ove su godine bili jedinstveni. Osobno sam malo odahnula jer konačno nisam ništa morala. Nisam smjela. Život se sveo na jednostavne akcije: odlazak na posao i povratak doma. Nakon tako nekoliko tjedana mirovanja i „nemoranja“, osjetila sam želju za nastavkom kretanja i bavljenja nečime, a bavim se svačime: jutarnje vježbanje, cestovno trčanje, trail trčanje, treking, orijentacijsko trčanje i planinarenje. Ta situacija i osjećaj skučenosti me natjerala da preuredim raspored i ne gledam čeznutljivo senzacionalne trailove i orijentacijske utrke preko granice, već da nađem zabavu u vlastitom dvorištu. Tako sam krenula na jutarnja vježbanja preko programske platforme za video konferencije ZOOM. Pomoglo je to što je moja jutarnja ekipica organizirala te treninge, koje je puno nas pratilo i vježbalo redovito. Kao da se ništa nije promijenilo. Otvorila sam si vrata od balkona da me hladi svježi jutarnji zrak i eto moje stare rutine nazad. Viruse, jesam te!
Trkačke treninge sam odrađivala ne baš redovito već kako sam stigla i u obimu u kojem mi se dalo. Tu sam se prepustila zabranama i preporukama i zgodno pomislila kako je sad vrijeme mirovanja. Ali kad su mjere popustile, nije mi bilo kraja. Došlo proljeće, prošla dva neaktivna mjeseca, koja sada treba nadoknaditi i tada je krenulo u vlastitoj režiji i s grupicom istomišljenika.
Odradili smo dosta prekrasnih trailova po Medvednici, Samoborskom i Žumberačkom gorju, Zagorju, Velebitu, otocima Ugljanu i Braču, Gorskom Kotaru. Svugdje nas je bilo. Tradicionalno smo završili Traversu i po prvi puta se odvažili na sto kilometarsku utrku po Žumberačkom i Samoborskom gorju. Sudjelovali na utrci po 10 Sljemenskih i Samoborskih vrhova. Nekoliko puta sam prešla Medvednicu na zagorsku stranu, što sama, što s društvom.
Kako ove godine nismo išli na Durmitor kao svih prijašnjih godina, ljetni GO smo proveli malo po Velebitu, malo po Gorskom Kotaru te po Ugljanu. Završili smo Via Brattiu, planinarski put oko Brača.
U jesenskom dijelu sezone su krenule orijentacijske utrke, pa sam nakon jedne otišli otkriti neke dijelove Ivanščice. Počela sam istraživati i Gorski Kotar što mi je već neko vrijeme velika želja. Lakše i brže donosim odluku otići nekamo gdje nikad nisam bila. Ne čekam da se zvijezde poklope.
A zašto sve to?
Zašto ne? – prvo izleti kao odgovor.
Zato što mogu.- je drugi,
Treći i najvažniji i najistinitiji je Zato što mi pomaže!
Ima nekoliko razloga zašto mi je važna fizička aktivnost i u kojem mi smislu pomaže. Jedan, ne najvažniji, ali nije niti za zanemariti, je da ostanem agilna bakica, zdrava i pokretna koja se najbrže od ostalih bakica popne na neko brdo. OK, konkurencija mi je tu velika, pa vjerojatno neće biti ništa od toga. Drugi i najvažniji razlog je što mi bavljenje bilo kojom fizičkom aktivnosti vraća stvari u perspektivu, odnosno pojednostavljuje. Kao i ostali u današnje vrijeme suočena sam s puno, meni laiku, kontradiktornih informacija, a radi se o mom zdravlju i zdravlju mojih najmilijih koje bi htjela zaštititi. Svakakve mi podatke, kao i svima nama, serviraju kroz razne medije i sad neka ja odlučim što je istina, a što ne. Kome vjerovati? U takvim situacijama mi strahovito pomaže pojednostavljenju stvari, rastavljanje na proste faktore na koje mogu utjecati, a tome me uči bavljenje bilo kakvim oblikom fizičke aktivnosti. Za trčanje mi je važno redovno i kvalitetno trenirati, zdravo i redovno se hraniti, dovoljno spavati. Za trail trčanje trebam ubaciti i koje brdo. Ne moram juriti po njemu, ali moram imati dovoljno kondicije po brdu ‘u nogama’. Za orijentacijsko trčanje trebam pratiti kompas i kartu te ne bezglavo juriti. Nema nepoznanica. Sve je poznato, dokazano i jasno. Za razliku od trenutne nove realnosti gdje ima nekoliko teorija i meni one sve zvuče istinito, a dijametralno su suprotne.
Jako mi pomažu trenuci provedeni u prirodi. Šuma, livada, potok, jezero, planina, brdo imaju magičnu moć smirivanja i kao da te natjeraju da uvidiš da svaki problem ima rješenje. Meni se to događa na način da se preko vikenda, koji provedem na nekom cjelodnevnom trailu, orijentacijskoj utrci ili planinarenju, potpuno resetiram i to na način da u ponedjeljak često ne znam više što sam u petak radila na poslu. Srećom zapisujem si tijek svakog dana tako da ne izgubim nit ali taj “reset” mi je nužno potreban.
Na poslu radim s ljudima i pokušavam svakodnevno riješiti različite situacije i probleme. Više puta sam vidjela koliko mi to rastavljanje na subjekt, predikat i objekt, bez atributa i apozicija koristi u poslu, a i u svakodnevnom životu. Tjelesna mi aktivnost služi kao vraćanje korijenima. Pomaže mi u određivanju što je zapravo važno. Tjera me da se discipliniram i organiziram, da se usredotočim i to bi svakako željela zadržati i tijekom ovog razdoblja na koje gledam kao privremeno stanje.
Nekako vidim taj virus kao privremenu smetnju na koju se moramo naučiti i najbolje joj se prilagoditi. Ništa nije stalno. Tako mislim da nam ni ovaj virus neće zauvijek trajati. Niti mislim da ga trebamo ignorirati, već trebamo naći svoj način prilagodbe. Ne trebamo kao ona dva miša iz priče lamentirati tko nam je maknuo sir, već poput trećeg krenuti u potragu za novim sirom. Naravno, razumno i oprezno.
Napisala: Sanda Berženji
*fotografije su privatno vlasništvo Sande Berženji osim naslovne fotografije (Boris Podobnik)
