Sada čitate
Finska dugoprugaška vladavina

Finska dugoprugaška vladavina

Drugi dio Jankove storije o visokoj kilometraži.

- Oglas -

Negdje između dva rata su Finci shvatili da se bolje napreduje ako se određena dužina iscjepka na puno manjih komada, koji se mogu, zahvaljujući pauzama, trčati brže, pa smo dobili intervalni trening, koji je koketiranjem sa švedskim načinom općih priprema evoluirao u fartlek kakvog poznajemo danas. Inače, Finska je kolijevka trkačkog napretka i intervalni trening je izbacio na površinu ogromnu masu odličnih i jednog velikog trkača, legendarnog Paavo Nurmia.

Možda i najveći trkač svih vremena, ostat će poznat po mnogim velikim ostvarenjima, a najviše sa sljedećom činjenicom: Na Olimpijadi u Parizu 1924.g. atletski program je nudio start trka na 1500m i 5000m u razmaku od samo 55 minuta. Nurmi je, u pripremi za to, otrčao mjesec dana ranije u Helsinkiju tzv. „olimpijski test“ sa istom satnicom, i to na način da je najprije postavio svjetski rekord na 1500m (3:52.6), a 50 minuta kasnije i na 5000m (14:28.2). Naravno, da je u Parizu mjesec dana kasnije uzeo oba zlata.

Finska dugoprugaška vladavina je potrajala pola vijeka, a završila je s Lasse Virenom i Martti Vainiom pred kraj 70-ih. No, njihova slava je ostala u sjeni prvih „krvnih dopinga“, obzirom da su do grla bili umiješani u tzv. „vampirologiju“ (Viren nikad dokazano, Vainio jeste). Dečki bi si radili manipulaciju s vlastitom krvi, prethodno obogaćenoj na visinskim pripremama, zatim uskladištenom i pravovremeno transfuziranom prije ključnih natjecanja, čime bi dobili privremeni višak hemoglobina, bez prisustva zabranjenih sredstava koja to inače rade jednostavnije ali rizičnije.

Apsurd, koji bi se istinabog desio prije ili kasnije, je da su za kraj svoje supremacije krivi sami Finci, najviše zahvaljujući Onni Niskanenu, koji je radeći u Etiopiji otkrio Abebe Bikilu, prvog afričkog maratonskog prvaka, čime je potaknuta etiopsko-kenijska trkačka revolucija s visoravni Rift Valley, tako da danas imamo u jednoj godini 20 kenijskih maratonaca ispod 2:06:320, čime je svako bavljenje maratonom za bijelog čovjeka postalo manje/više rekreacija!! A taj isti Abebe Bikila je zadivio svijet svojim bosonogim nastupom, zlatnom olimpijskom medaljom i svjetskim rekordom u maratonu na Olimpijadi 1960.g. u Rimu.

Abebe Bikila

Tu priča o kilometraži postaje jako bitna, ali neočekivano, ne na maratonu, već upravo suprotno – na srednjim prugama! Naime, olimpijska zlata u Rimu na 800m i 1500m osvojili su Peter Snell (Novi Zeland) i Herb Elliot (Australia). Snella je trenirao tada nepoznati Arthur Lydyard, a Elliot je, recimo tako – bio pod utjecajem istog, kao i cijela plejada uspješnih trkača koja je u sljedećih 30-ak godina dolazila „odozdo“ (John Walker, Ron Clarke, Dick Quax, Derek Clayton, Robert de Castella). Lydard je osmislio poseban režim treniranja, baziran na visokoj kilometraži, koji je, pokazalo se, bio maksimalno učinkovit pa čak i na najkraćoj trkačkoj disciplini koja izravno koketira sa sprintom – na 800m, a naravno, svu svoju raskoš je doživio na maratonu te posebno ultramaratonu, obzirom da iz Australije potiče najveće ultraško ime svih vremena Yiannis Kouros, zvani „Running God“, koji drži sve cestovne svjetske rekorde od 100 do 1000 milja, sve vremenske svjetske rekorde, od 12 sati do 6 dana!

Yiannis Kouros

Uglavnom, danas gotovo da nema trkača koji ne trenira pod utjecajem Lydyarda. Osnova i temelj njegovog pristupa je, u mnogim izvedenicama prisutna u svim modernim maratonskim pripremama, bilo da se radi o običnom joggeru koji sanja da završi maraton pa makar i za 5 sati, bilo da se radi o kenijskom vrhunskom atletičaru koji će dogodine u Londonu osvojiti zlatno olimpijsko zlato u maratonu. O ostalim elementima Lydyardovog modela nebih trošio svoje ni vaše vrijeme, taj dio je maksimalno podložan svemu i svačemu pa bih se posvetio malopromjenjivoj konstanti koja se zove visoka kilometraža.

Nastavlja se…

Napisao: Dragan Janković Janko

Pogledajte komentar (1)
  • Odličan članak Ja imam problem kada pokušam u tekstu da dotaknem što više aktera jer su mi sve njihove priče izuzetno zanimljive i imam osećaj da ne poklanjam svima onoliko pažnje koliko zaslužuju pa se obično držim samo jedne, ali na ovaj način čitaoci sami mogu da nastave da čitaju o likovima koji ih interesuju, kao mene Yiannis Kouros, recimo. Jedva čekam nastavak serije.

Odgovori

Na vrh stranice