“Inspiriraju me ljudi koji se trude, doista jako trude … Kad netko, koga sam nagovorio na trčanje ili triatlon, uđe u cilj utrke, sretan sam skoro pa jednako kao što sam bio ulazeći u cilj dvostrukog ironmana.“, spontano govori Pavao Vlahek. Nevoljko priča o sebi. Iako je nedavno u slovenskim Bakovcima na svjetskom prvenstvu u dvostrukom ultra triatlonu (dvostruki ironman) bio odličan, 11., šturo se osvrće na spomenutu utrku.
Liječnik i sportaš Vlahek spaja dva svijeta. Vrhunski rekreativac, dvostruki ironman, fizijatar je u Specijaliziranoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Varaždinskim Toplicama. Pacijenti su mu paraplegičari i tetraplegičari, ljudi kojima je privilegija kretanja oduzeta.
„Svaki dan na poslu ti ljudi me podsjete koliko znači kretanje, što ono znači ljudima koji se kretati – ne mogu. Oni kažu da ih pokretni ne razumiju, da ne znaju kako ih sekunda dijeli do nekretanja, invalidnosti …“ Dogodi se, kaže, da ga pacijenti ‘prozovu’ „Zašto, doktore, niste danas trčali na posao? Možete. Ja da mogu ja bi sad trčala, ja bi skakala oko zgrade …“
U razgovoru spominje austrijskog paraplegičara, Thomasa Fruhwita, koji je prije dvije godine, jedini u svijetu, završio dvostruki ironman. Plivao je, vozio handbike (ležeći bicikl), potom ‘trčao’, odgurujući se rukama u kolicima.
„Pacijenti u bolnici su mi velika inspiracija, to su ljudi koji se silno trude ne bi li promijenili svoje živote. Onima pak koji su pokretni i zdravi i tek kreću s rekreacijom govorim da ni ne slute koliko zapravo u sebi imaju snage. Uvijek im kažem da to čime se ja bavim nisam počeo jučer, da sam se i sam na početku osjećao kao i oni nakon pretrčana prvog kilometra. Sport mi je donio i gomilu prijatelja. Recimo, Jakova Klapeža koji je trčati počeo s 50, i danas s njegovih 66, iako su mu izvadili bubreg, trči dalje. U deset godina, od 50.-te do 60.-te istrčao je 70 maratona, nekoliko njih za manje od tri sata.“
Nije jedini sportaš u obitelji. I supruga je završila ironman. Tri puta. Spominje i 70.-godišnjeg ujaka koji se također bavi trčanjem, a rekreativci su i sestra mu, šogor i šogorica.
„Neki moji prijatelji imaju supruge koje se ne bave sportom pa im ponekad prigovaraju zbog intenzivnih treninga i odsutnosti od kuće, a kod mene je drugačije – imam veliku potporu, dapače moje treninge moram koordinirati sa supruginim. Dok jedno trenira, drugo čuva našeg dvogodišnjeg sina. No, pokušavamo se organizirati da treninge trčanja radimo zajedno. “, opisuje obiteljsku logistiku i dinamiku.
„Ako ti je Vlahek rekao da zbog ozljede ne ideš na planiranu utrku ili je sugerirao da smanjiš treninge – odmah miruj, da ti nije palo na pamet trčati.“, u (polu)šali često jednim drugima govore trkači adidas škole trčanja. Jer, Pavao Vlahek školarcima je sinonim za ‘doktora optimista’. Doduše, iz vlastita iskustva znam da njegov optimizam nije bez pokrića. Procjene o brzini oporavka su mu točne – pod uvjetom da štreberski radite vježbe, školski ozbiljno se pridržavate baš svega onog što vam je savjetovao.
„Doktor optimist …“, smije se na to doktor. „Mislim da se uvijek treba nadati najboljem, ljudi dolaze k meni kao liječniku, traže da im pomognem, bez obzira kako će se stvari razvijati optimizam i ohrabrenje je puno bolje negoli pesimizam … Trkači su pacijenti koji često liječnikove naputke za terapiju ne shvaćaju doslovce, dapače ponašaju se kao da im ništa nisam rekao.“
Dnevno od polaznika škole dobije barem pet e-mailova. Nije rijedak slučaj da u mailu stoji: „Dragi doktore, bila sam kod vas na pregledu prije tri tjedna. Boljelo me koljeno. Rekli ste mi da mirujem, da ledim koljeno, poslali ste mi opis vježbi koje trebam raditi, savjetovali ste neke gelove s kojima da to mažem … Mirovala nisam, ledila nisam, vježbala nisam i koljeno me i dalje boli. Što mislite? Da potražim drugo mišljenje?“, prepričava Vlahek.
„Otkako radim u adidas školi naučio sam da je trkač zahtjevan i nestrpljiv pacijent koji želi poboljšanje odmah, bez puno truda … A trkačke ozljede su bio-mehanički složene stvari, nije to samo da te boli koljeno, kao što ispod poklopca u motoru nije samo motor već ima puno segmenata. Osim toga, trkači dođu dosta kasno, kad su simptomi već jako izraženi i onda me traže čarobnu tabletu, a liječenje ozljeda uključuje otklanjanje uzroka. Uzrok su pak slabosti sustava za kretanje koje se ispravljaju upornim, discipliniranim vježbanjem.„
U bolnici u Varaždinskim Toplicama, dr. Vlahek često nije optimističan, pretjeranu optimizmu tamo nema mjesta. „Ljudi traže nadu, a ti im moraš realno reći kako stvari stoje. Takvima različiti nadriliječnici, koji se žele okoristiti, pružaju lažne nade i izvlače novac … Ipak, ništa nije nemoguće, čak i kad se ne možeš kretati. Ima ih koji se nevjerojatno trude i, unatoč nemogućim prognozama, naprave puno; a ima i obrnutih slučajeva. I u takvoj situaciji u životu puno ovisi o karakteru čovjeka.“
Trčanjem se počeo baviti s 22 godine. “Na trećoj godini fakulteta krenuo sam skinuti višak kilograma nakupljenih sjedenjem za knjigom i stresom. Zato sam počeo trčati. Prvo kilometar. Pa dva. I tako sam krenuo.” Tek kasnije je, postavši doktorom za mišiće i udove koji puno radi s paraplegičarima i tetraplegičarima počeo promišljati te jednostavne, repetitivne pokrete iz raznih, često ekstremnih, gotovo beznadnih životnih pozicija … „Mislim da svako fizički relativno zdrav može izvući najviše od tog pokreta. Pa nismo moruzgve koje sjedimo na dnu mora i čekamo.“
Kako izgleda prosječan dan doktora ultra triatlonca? „Ustajem u pet, ako trčim na posao. Otrčim tih 15 km, istuširam se i u sedam sam spreman za rad. Ako stignem, prije posla još pogledam i e-mailove koji su došli. Do 15.00 sam s pacijentima u bolnici. Potom se ponovo presvlačim, stavim ruksak na leđa i odradim trening trčeći doma. Kad dođem doma bavim se sinom Andrejem, dok on ne ode spavati. Navečer odgovaram na mailove, čitam. Ponekad poželim da mi se dogodi dan u kojem ću samo sjediti i neću ništa raditi. U posljednjih deset godina imao sam jedan takav, crijevna viroza me prikovala za krevet, nisam se mogao pokrenuti, ni do interneta nisam mogao, samo sam ležao cijeli dan …“
Spremajući se za dvostruki ironman biciklističke je treninge često radio vikendima: „Vozio bih noću, s petka na subotu ili sa subote na nedjelju. Kad Andrej zaspe, recimo od deset do tri ujutro, ako treba i do pet. Po noći se vozio i biciklistički dio duplog ironmana u Bakovcima, pa su mi noćni treninzi zapravo bili odlična priprema.„
Bitno mu je, priča, provesti neko vrijeme vani, u eksterijeru.
„Kad sam dežuran 24 sata i cijelo vrijeme provedem unutar zidina bolnice pred kraj imam osjećaj kao da sam u zatvoru. Kad izađem iz zgrade nakon takvog dežurstva baš se osjećam kao da sam izašao s robije …“
Vlahek ima psihološki profil pedagoga i motivatora, o vlastitim sportskim uspjesima govori šturo, gotovo s nelagodom.
Do sad je skupio podosta ironmana, maratona, a nedavna utrka u Sloveniji, svjetsko prvenstvo u dvostrukom ironmanu, njegov je prvi ultra triatlon.
„Ta utrka mi je pokazala gdje sam što se tiče spremnosti, vratila mi je osjećaj da se bavim nečim, jer se zadnje vrijeme puno bavim drugima, a malo sa sobom. Bilo je savršeno, osim bolova za vrijeme trčanja, sve ostalo mi je bilo zen. Uđeš u trku i 24 sata si miran. Uživao sam, baš sam uživao. Da, pamtim da su me na trčanju boljele noge, ali se zapravo više i ne sjećam tog osjećaja, kako mi je točno bilo … jer bilo je savršeno. “ ponavlja. „25 km do samog kraja shvatio sam da sam u borbi za 10. mjesto s natjecateljem kojeg sam odlučio preteći, napraviti razliku i zadržati to 10. mjesto. No, kad sam ga pretekao, sinulo mi je da je to svjetski prvak u 30-erostrukom ironmanu, Mađar Joszef Rokob. Usporio sam i počeo trčati zajedno s njim. Pričao mi je, među ostalim, da voli spore i duge utrke, te da mu je ova prebrza. Što se mene tiče, nisam imao očekivanja, stoga nisam osjećao nikakav pritisak. Bilo mi je jedino bitno da do dođem do kraja, da završim. Želio sam ta dva dana biti izvan svakodnevice, napraviti samo taj mali iskorak. Zato mi je cijela utrka bila gušt, uživao sam u plivanju, biciklizmu, trčanju i druženju. Za vrijeme trčanja puno je kontakata, pričanja, jer to je sporo trčanje, nema tu zadihanosti, trči se oko 6.30 po kilometru. Na koncu je prosjek i puno veći jer radiš pauze da bi otišao na WC, na masažu … Na biciklu mi je prosjek bio 31,3 km na sat.“
Slijedeći sportski izazov? „Volim ultra trčanja, želio bih ići na ultra trail Mont Blanc. Htio bih opet ići na dvostruki ironman, kretati se čim duže … Ali, najveći su mi zapravo izazov ljudi koje želim motivirati da se rekreativno bave sportom i da u tome uživaju. Mnogi tako dođu i do triatlona. Prvo moraš sebe uvjeti da to možeš, i znati da svašta može poći krivo, ali da, kad pođe krivo, imaš glavu da to izvučeš. Baveći se triatlonom to se može naučiti … Triatlonci su uglavnom dobro organizirani i fokusirani ljudi.“
Koliko spava? „Onoliko koliko si mogu priuštiti, po pet, šest sati. Poslije utrke u Bakovcima sam spavao 14 sati u komadu, ne pamtim kad sam toliko dugo spavao.“, kroz smijeh će.
Prehrana? „Nemam neku posebnu prehranu, jedem uobičajene stvari i jedem relativno malo za sport kojim se bavim. Sve što pojedem mi se ‘ulovi’ ako se ne trošim.“
Osim sporta i profesije, koji se isprepleću, voli slušati klasičnu gitaru , zanimaju ga likovni radovi neafirmiranih, mladih umjetnika. „Možda je i to po ključu da baš silno volim gledati kako se ljudi trude da nešto stvore … „
Varaždinski kraj i Međimurje imaju, obzirom na broj stanovnika, za hrvatski prosjek, jako puno rekreativaca triatlonaca. Vlahek to objašnjava ovako: „To je područje vezano uz Zapad, puno ljudi je radilo vani i donijelo sa sobom disciplinu i etičke principe rada, treniranja; blizu je i Slovenija gdje je sport općenito puno razvijeniji, pa i od tamo dolazi bitan utjecaj. Kad sam se 2005. vratio u Varaždin, nakon što sam diplomirao u Zagrebu, trčanje, biciklizam, triatlon … sve je to bilo ovdje puno manje razvijeno. Gotovo da samo se svi koji smo bili u tome poznavali, sad više nije tako. Odlično je da je toliko rekreativaca, profesionalizam će, očekivati je, vremenom doći iz te široke baze.“
Piše: Marija Mare Pocrnić