Cener, naša prva utrka

U ime moje djevojke Ane i svoje osobno ime htjeli bi vam se od srca zahvaliti na organizaciji Zagrebačkog cenera!

Kad smo prije tri-četiri mjeseca po prvi put u životu (sa 34 godine na leđima) pokušavali istrčati bilo šta duže od zagrijavanja na tjelesnom u osnovnoj školi nismo ni sanjali da bi mogli uživati u ovako nečemu. Znali smo da smo se ‘zarazili’ trčanjem kad smo presretni tamo u srpnju bodrili jedan drugog da probamo trčati možda čak i punu minuta koja je onda izgledala duga kao sat vremena tijekom naših večernjih šetnji. Te kada smo vraćali doma iščitavati stranice i forume o tom trčanju i morali se obuzdavati, jel gle svugdje govore da trebamo polako, a znaš ti nas mi bi sad trčali kao ludi možda čak i 10 minuta u komadu!

Da mi je tada netko rekao da ima ta neka utrka Zagrebački cener i da ćemo ju uspješno istrčati i završiti rekao bi mu da je lud.

Zahvaljujući Vama i vašoj ekipi, na sreću postoji tamo ta neka utrka Zagrebački cener koja nam je pružila planiranje, iščekivanje, tremu, uzbuđenost, ushit, veselje te neizmjernu sreću kad smo negdje na 3 ili 4 krugu shvatili da smo tu, na prvoj utrci u životu i da ćemo ju čak i završiti.

Pogled na moju djevojku koja jedva diše i smije se čitav zadnji krug jer shvaća da ćemo ne samo završiti utrku nego ćemo ju i završiti ispod sat vremena (59:48 – još uvijek ne možemo vjerovati!) te finish za koji još uvijek ne znam od kuda je izvukla snagu te zadnijh 50 metara po Zrinjevcu i prolazak kroz cilj je riječima neopisivo iskustvo koje će mi zauvijek biti u srcu.

Mislim da je čak i kiša učinila ako je to moguće ovo iskustvo još malo specijalnije jer treba li reći da nam je to bilo prvo trčanje po kiši u životu (traženje u subotu ujutro šuškavaca i šilterica po Zagrebu, jel kažu na internetu da je tako najbolje trčati po kiši!!!).

Mislim da ste odgovorni što nam ova zaraza zvana trčanje prelazi u kronični oblik ‘bolesti’ te sad gledamo adidas školu trčanja i nadamo se da bi se mogli ubaciti u zimsku školu trčanja. Jer bilo bi dobro imati nekoga tko zna kako se to treba sve raditi!! I mislim da će te uskoro dobiti našu prijavu s molbom da nas primite u školu trčanja, a ako neće biti moguće sada onda definitvno na proljeće.

Sve u svemu hvala Vam od srca na fenomenalnoj organizaciji, logističkim mailovima (koji su nam jako puno pomogli da se snađemo i skupimo hrabrosti), svim volonterima, policiji i naravno svim trkačima koji su nam ovo uistinu učinili jednim od ljepših doživljaja u životu i dali nam puno pozitive u ovu ponekad tešku i sumornu stvarnost.

U nadi i s našom potpunom potporom da se što prije vidimo na nekom budućem eneru želimo vam sve najbolje.

Ana Jakšić i Lino Mažuran