Trčanje bosih nogu je u trendu, sve se više ljudi odlučuje trčati bez obuće ili, kako se to često kaže, vratiti se korijenima. Pokret “bosonogog trčanja” (“barefoot running”) razvio se, naravno, u najrazvijenijim zapadnim zemljama, a osobito je popularan u Kaliforniji.
Pobornici trenda ističu da su ljudi trčali bosonogi otprilike dva milijuna godina, a da je tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dakle prije 30-40 godina, “Nike” pokrenuo trend džoginga u tenisicama. Spominje se redovito legendarni etiopski maratonac Abebe Bikila koji je, sada već daleke, 1960. godine, postao olimpijski pobjednik i svjetski rekorder, trčeći bosonog po kamenim oblutcima popločenim ulicama Rima, domaćina Olimpijskih igara. Kako i izjava Bikilina zemljaka Hailea Gebrselassiea, najbržeg maratonca na svijetu, koji je na početku svoje karijere rekao: “Kada sam obukao tenisice, postalo je teško.”
To su zanimljive činjenice, no one ne govore mnogo o tome je li trčanje bosih nogu doista zdravije od trčanja u tenisicama. Jednostavno, ljudi su dva milijuna godina trčali bosi jer nisu imali obuće, baš kao što ni Bikila i Gebrselassie nisu trčali bosi zato što su slušali savjete stručnjaka ili pratili trendove.
Što kažu stručnjaci i znanstvenici? Profesor na katedri za biološku antropologiju na Harvardu dr. Daniel Lieberman je, sa skupinom suradnika, pokrenuo projekt istraživanja biomehanike trčanja, u sklopu kojeg je proučavao kako je obuća promijenile način na koji ljudi trče, analizirajući i uspoređujući način na koji trči više od 200 trkača iz Sjedinjenih Američkih Država te iz kenijske provincije Rift Valley, iz koje dolaze mnogi trkači na duge pruge.
Lieberman, i sam zaljubljenik u trčanje, je vrlo brzo uočio da se trkači koji trče u tenisicama doskakuju na petu, za razliku od bosonogih koji tlo dodiruju prednjim dijelom stopala ili punim stopalom. Ta činjenica govori da kod bosonogih trkača stopalo djeluje kao opruga, a napor se pri dodiru s podlogom raspoređuje na više skupina mišića i kostiju – na luk stopala, gležanj i koljena, odnosno na mišiće stopala i listova.
Utvrđeno je također da je, pri dodiru stopala s podlogom, na tijelo bosonogih trkača djelovalo tek 0,5 do 0,7 njihove težine, dok su kod obuvenih trkača pojedini dijelovi tijela trpjeli napor čiji je intenzitet 1,5 do 2 puta veći od njihove tjelesne težine. Dakle, oni koji su trčali u tenisicama trpjeli tri do četiri puta veći pritisak.
Daniel Lieberman je bio iznenađen rezultatima istraživanja jer mu se, kako je sam rekao, “trčati bosonog činilo kao opasno i bolno iskustvo”. Rezultati istraživanja pokazali su suprotno, da bosonogo trčanje uvelike smanjuje vjerojatnost bolova i ozljeda. Poznato je, naime, da se većina ozljeda kod trkača, poput napuknuće potkoljenice i ligamenata događa se upravo zbog udara tijela o podlogu, a intenzitet tih udara, kako je pokazalo istraživanje Daniela Liebermana, višestruko je veći kod trčanja u obući.
Osim toga, uspoređujući način na koji trče bosonogi i trkači u tenisicama, Lieberman je zaključio da bosonogi češće imaju bolje držanje, skloniji su raditi kraće korake i rjeđe tvrdo udare petama u tlo. Nasuprot tome, većina onih koji trče u obući, tvrđe udaraju petama u tlo, što može izazvati oštećenja u tijelu.
Dennis Bramble, evolucijski biolog sa Sveučilišta Utah u Salt Lake Cityu, kaže kako doskok na petu znači da se ne koriste mišići koji imaju ulogu opruge u stopalu, koji su specifični za ljude kao vrstu. “Nekorištenjem tih mišića učinak trčanja nije maksimalan. To samo potvrđuje ono što smo trebali oduvijek znati. Ljudi su građeni da trče bosonogi”, zaključuje Bramble.
Lieberman je u znanstvenom časopisu Nature objavio članak u kojem, među ostalim, objašnjava da su tijekom evolucije, kako se čovjek pretvarao od lovca-trkača u uzgajivača hrane, postupno atrofirali brojni minijaturni mišići u stopalu, koji su čovjeku nekada omogućavali da se fleksibilno odbacuje od podloge i doskače na podlogu, apsorbirajući udarce. Noga je u obući, osobito u modernoj sportskoj obući, koja je dovedena do tehničkog savršenstva, toliko zaštićena da je većina mišića jednostavno postala nepotrebna, prestala je vršiti svoju funkciju. Fizikalni terapeut Michael Warburton smatra da je to jedan od glavnih uzroka ozljeda kod trkača.
Lieberman kaže da 30 do 70 posto trkača pati od ozljeda, iznoseći mišljenje da je to posljedica činjenice da ljudi previše vjeruju tehnologiji – cipelama, ortopedskim ulošcima, stvarima koje se mogu kupiti… “A ono što je stvarno važno je kako se trči”, ističe.
Znači li to da bi sportaši i rekreativci jednostavno trebali odbaciti tenisice i pridružiti se trendu bosonogog trčanja?
Fizioterapeut Robert Forster, koji proučava metode trčanja, a ima iskustva i u radu s dobitnicama olimpijskih zlatnih medalja Jackie Joyner-Kersee i Florence Griffith Joyner, kaže da trčanje bez cipela može ojačati stopalo, ali može dovesti i do ozljeda, čak i do fraktura.
U početku je trčanje bosih nogu bolno, što je, ističu stručnjaci, prirodno jer se počinju koristiti mišići koji kod trčanja u sportskoj obući nisu bili aktivni. Bol će postupno prestati, no Daniel Lieberman ističe da na trčanje bez obuće treba prelaziti postupno, kako bi se stopala i listovi ojačali, što bi smanjilo mogućnost ozljede. Ako se krene naglo, moguće su ozlijede, no ako se tijelu da vremena da se adaptira, onda bose noge mogu trkača naučiti kako trčati bolje, kaže Lieberman.
Kod trčanja bosih nogu veliki su problem predmeti koji mogu trkaču nanijeti ozljede (kamenčići, krhotine stakla, odbačene limenke…). Tu je svoju šansu prepoznala industrija obuće. Vodeći proizvođači sportske opreme izbacili su na tržište obuću koja oponaša golo stopalo (“tenisice s prstima”, “foot-gloves”, “five-fingers”…), koja štiti stopalo od fizičkih ozljeda, ali ga na zarobljava, tako da se mišići, kosti i tetive ponašaju kao da trkač trči bez obuće.
Piše: Ivica Majić