Ne znam kako je vama, ali meni je travanj ili april najljepši mjesec u godini. Prvi pravi proljetni mjesec, mjesec kada se cijela priroda budi, kad sve zamiriše. A ovo je priča o travnju mjesecu kasnih 80-tih i s početka 90-tih godina prošlog stoljeća, znači nekih 3 desetljeća unatrag. Bile su to isto turbulentne godine, kao i ove danas. Vrijeme raspada bivše države, vrijeme kada su mnoge firme propadale, a ljudi ostajali bez posla… ali i najljepše vrijeme naše trkačke karijere.
Nismo mi bili profesionalni trkači pa čak ni trkači amateri. Možda jedni od rijetkih aktivnih plivača, koji su se počeli bavit intezivno trčanjem. Kako smo baš tih godina (početak 80-tih) završavali s aktivnim plivanjem, a za rekreativno plivanje nije bilo mogućnosti, jer nije bilo bazena kao danas (u Zagrebu je do Univerzijade 1987. bio samo jedan zatvoreni bazen – ona „kada“ na Trešnjevci, zimsko plivalište Mladost).
Tako smo se 1981. godine baš u ovo vrijeme počeli rekreativno bavit trčanjem. U početku su to bile dužine do 10 kilometara. Počela su i amaterska natjecanja, uglavnom cestovne utrke otvorenog tipa gdje su mogli svi nastupat bez obzira na klupsku pripadnost. Malo po malo smo počeli povećavat kilometražu na treningu, ali o maratonskom trčanju nismo razmišljali ni u snu. Čak smo imali svojevrsni strah od tako velike kilometraže pa smo se i zaklinjali da mi nikad nećemo trčat maraton, jer je to za neke ljude svemirce, a nikako za obične smrtnike.
Ali sve se promijenilo kad smo se zapalili za triatlon i upoznali triatlonsku legendu Šibenčanina Čedu Paića, koji živi u Nizozemskoj i bavi se triatlonam i maratonom. Čedine riječi na Plitvičkom maratonu 1986. godine gdje smo se upoznali nikad neću zaboravit: “Momci, ako se mislite baviti triatlonam obavezno morate trčat maraton.”
I tako je počelo naše maratonsko ludilo. Ja sam već sljedeće godine 1987. sam samcat otišao na Bečki maraton i iako sam doživio svojevrsni rezultatski debakl (3:58,23) uz hodačinu od 28 km i pravu kalvariju do cilja, oduševio se. Beč je od tada postao naša maratonska Meka. O Beču kao gradu ne moram puno pisati. Grad koji je proglašen najboljim za život u cijelom svijetu, pogotovo tih godina je bio naš maratonski život. Bečki maraton smo pohodili svake godine, a ja sam ga otrčao 5 puta najviše od 10 koliko sam ih ukupno otrčao. Beč u proljeće je bajka. Svjetski velegrad, a opet po mjeri čovjeka pogotovo nas trkača.
Kad pišem mi mislim na našu malu maksimirsku ekipu: Peda, Petko, Pelac i mali Vedran. Ekipa bi se okupila u petak ujutro u kultnom kafiću Uno u Gundulićevoj ulici, popili odličnu kavu tada najbolju u gradu i zapalili s Petkovim Yugom u Beč. Na 5 satnom putovanju obavezno smo stali 2 puta: na odmorištu Rosenberger prije Graza i opet u Rosenbergeru prije Beča. U Beču smo uvjek odsjedali u nekom od bečkih malih pansiona smještenih u onim visokim zgradama, kakve vidimo i po Zagrebu samo su 2 kata više gdje je jedan stan pretvoren u predivan mali pansion. Nudili su pravi bečki doručak, toplo pecivo, putar i sto vrsta marmelade te kapućino, čaj ili kavu i obavezan bečki šarm.
Evo upravo sam pročitao da je danas (19.4.2020.) trebao bit održan Bečki maraton, ali je otkazan zbog poznate situacije s corona virusom. Na njemu je trebala nastupit i naša poznata ekonomistica Martina Dalić, inače članica moga kluba AK Maksimir. Martina je otrčala dužinu maratona kao trening u Zagrebu – čestitke Martini, jer 42 km je uvijek 42 km, a bečkih maratona će bit u budućnosti tako da će naša Martina osjetit svu ljepotu trčanja u ovom prekrasnom gradu.
Evo da vam sad opišem malo cijeli taj naš provod.
Znači krenuli bi u petak ujutro i popodne se smjestili u pansionu. Petak je bio dan za uživanje. Prvo bi se spustili u lokalni kafić na obavezan kapućino i štrudlu s jabukama koja je u Beču najbolja na svijetu. Zatim smo se uputili u centar Beča. Nismo zbog maratona puno landrali po gradu, već smo se uglavnom zadržavali u najužem centru oko Katedrale s obaveznim posjetom istoj i u poznatom bečkom Grabenu samom centru. Uvijek se našlo nešto i za tržit.
Nakon kupovine odlazili bi u neki od brojnih bečkih restorana, koji su uglavnom bili prilagođeni nama maratoncima i nudili jela po našem ukusu – uglavnom juhe, tijesto, pizze i kolače. Po povratku u pansion znali smo još svratiti na pivo ili piće uglavnom zeleni ili menta čaj prije spavanja.
Sutradan u subotu je bio obavezan bogati doručak u pansionu te kavica u lokalnom kafiću. Onda posjet našem prijatelju Toniju i njegovom specijaliziranom dućanu samo za trčanje. Morate znat da onda u Jugi nije bio nikakav izbor tenisica te smo iste nabavljali uglavnom kod Tonija. Tu sam 1988. godine kupio možda i moje najbolje tenisice plave Tajger (preteča današnjeg Asicsa). I to samo dan prije maratona. Kako sam znao da nije dobro trčat maraton u novim tenisicam pitam Tonija šta napraviti, a Toni kaže “Na moju odgovornost, danas cijeli dan hodaj u njima i sutra možeš trčat maraton bez čarapa.”
S njime smo se toliko sprijateljili da nas je te 1988. godine pozvao u svoju grupu od desetak trkača, a grupa se zvala 2:59,59 … zna se o čemu je riječ. Toni kao iskusan maratonac s maratonom ispod 2:20 je bio pejser za maraton ispod 3 sata. Imao je čak i svoje majice na kojima je pisalo 2:59,59. Ja sam se te godine pridružio toj grupi i trčao s njima do 10 km (prolaz 41:30“). Onda sam napravio kardinalnu početničku grešku tipičnu za neiskusnog trkača maratonca. Kako sam se odlično osjećao ubrzao sam i ostavio grupu misleći da su prespori. Jasno da sam to gadno platio na 29. km kad je nastupila kriza, a na 35. km me je Tonijeva grupa prošla kao brzi vlak. Svi iz grupe su trčali ispod tri, a ja 3:06. Eto, na ravnanje mladom naraštaju, uvijek morate slušati iskusnjare.
Subota popodne je bila rezervirana za podizanje startnog paketa. To je bilo u samom centru ili u dvorcu Hofburg ili u gradskoj vijećnici Rathausu, gdje je navečer bila i pasta party ili bolje reći „šmarn“ party poznato austrijsko nacionalna jelo. Znali smo se šaliti kako u bečku vijećnicu možeš nesmetano ući s pozivnicom samo kao visoko pozicionirani političar ili kao maratonac.
Nakon bogato ispunjenog dana ranije bi legli zbog sutrašnje glavne stvari zašto smo i došli u Beč, a to je MARATON.
Noć prije maratona ili većeg triatlona kao šta je Ironman, spava se malo ili nimalo. Jasno zbog uzbuđenja i adrenalina. Što me čeka sutra?
Nedjelja ujutro dizanje, jutarnja higijena i doručak koji baš i ne ide u slast, jer si uvijek na granici šta i koliko pojest. Ne smiješ puno, a ni malo. Nakon poznato jutarnjeg maratonskog obreda, oblačenje najboljeg dresa (onog koji donosi sreću, a za nas je to bio maraton ispod tri).
Tko je bio u Beču zna da gradski promet funkcionira besprijekorno, a na dan maratona je nama maratoncima besplatan. Start maratona se u tim godinama mijenjao – moj prvi 1987. je bio ispred Rathausa, a poslije ispred poznatog bečkog dvorca Schonbrunn.
Cilj maraton je onda uvijek bio ispred Hofburga prolaskom kroz Slavoluk pobjede. Nezaboravno, jer svi koji otrče maraton su pobjednici. Na prvom maratonu koliko god sam bio razočaran rezultatom, prolaskom kroz cilj nisam uspio zadržat suze.
Nakon maratona poznato izležavanje u parku ispred Hofburga i prepričavanje osjećaja, a hvala bogu njih nakon istrčanog maratona ne manjka. Analiza rezultata. Kako je nama uvijek bio jedini cilj otrčati maraton ispod tri sve zadovoljstvo ili ne zadovoljstvo je bilo u tom rezultatu. Sad vidim koliko smo griješili, ali tako je bilo. Mogu se pohvaliti da sam od svih 5 mojih bečkih maratona samo 1991. otrčao ispod magične granice (2:58,10), a ostali su bili 1987.: 3:58, 1988.: 3:06, 1989.: 3:03, 1992.: 3:07.
I postmaratonsko nedjeljno popodne je bilo ispunjeno u minutu. Prvo te busevi vode na kupanje u jedno od mnogih bečkih javnih kupališta (ne znam je li ona postoje i danas). Nakon toga obavezan posjet jednom od brojnih Grindelwald restača i obaveza bečki šnicl s pomfritom.
Nakon toga natrag u pansion, spremanje stvari i s autom na proglašenje opet u bečku vijećnicu Rathaus i nakon proglašenja via kući. Opet standardni put od cca. pet sati uz poznata odmorišta Rosenberger.
Moram napomenut da nikada nismo imali nikakvih problema prilikom prelaska austrijsko-jugoslavenske granice pokazujući maratonske medalje. Onda su se maratonci izuzetno cijenili pa makar to bile i učesnićke medalje. Jer zapamtite, svi koji istrče maraton su pobjednici.
Eto tako je to bilo onda. Danas su ostala samo divna sjećanja na te dane. Nadam se da sam vam bar malo približio atmosferu s Bečkog maratona. Preporuka svima.
Piše: Borko Prvan
