Sada čitate
Volimtrčaši

Volimtrčaši

Kao i svake godine, treba mi po nekoliko dana nakon utrke da se priberem kako bih mogao napisati nekoliko suvislih rečenica o utrci. Tako je i ove godine, a vidjet ćemo koliko će biti suvislo.

- Oglas -

Nakon ovogodišnje utrke bez ikakvog ustručavanja ću reći da je Kros utrka VOLIM TRČANJE postala vrlo važan trkački događaj u Hrvatskoj. U proteklih pet godina, utrka je iz jednog anonimnog događaja prerasla u pravi, kako to danas vole reći, event.  Nije to slučajno. Kada sam je pokretao, nisam htio da liči na 100 drugih utrka koje već postoje. Htio sam od toga napraviti događaj za cijelu obitelj i događaj koji će slaviti kretanje, koji će slaviti trčanje. Ali ne ono natjecateljsko trčanje, nego rekreativno, masovno trčanje. Za utrku se pročulo i na nju dolaze iz svih dijelova Hrvatske, a imamo i sve više gostiju iz Slovenije i BIH.

Iako na utrku dolazi jako puno “pravih” trkača, cilj mi je privući što više anonimusa koji ne idu na utrke, koji nisu članovi klubova… koji trče za sebe. Ovo je svojevrsni trkački pride.

S obzirom da se broj sudionika iz godine u godinu povećava, cilj utrke se polako ali sigurno ostvaruje.

Volimtrčaši

Nakon ovogodišnje utrke sam s jednom sudionicom vodio e-mail prepisku koja je s njene strane završila s “Nas troje smo inače vjerni volimtrčaši i od sada još više.”. Shvatio sam da utrka u stvari već ima svoje obožavatelje koji se vesele svakom novom izdanju utrke. Odvrtio sam malo film unatrag i prisjetio se još nekoliko priča koje su mi pričali neki od sudionika, a koji su prepričavali svatko svoj dio utrke koji im se svidio i zbog kojeg su je zavoljeli i zbog kojega se vraćaju na nju. Jedna od priča je i priča o krafnama koje smo dijelili na prvom ili drugom izdanju utrke kojih se uvijek živo sjeća Marija Vrajić. I ove godine me pitala hoće li biti krafni.

Mnogi spominju gomile voća koje se dijele na utrci, vodu i sokove koji teku u potocima, DJ-a i muziku, voditelje utrke, adidas poklone, poklone za djecu, jeftinu startninu, upečatljiv vizualni identitet, medijsku kampanju, medalje koje niti jedne godine nisu iste, srdačne volontere, kvalitetne fotografije nakon utrke, …   I sada kada ovo nabrajam i čitam vidim da toga ima puno i da nije ni čudo što ljudi vole dolaziti na ovu utrku.

Raduje me to što ljudi prepoznaju sve te stvari i što to cijene. Time sav trud oko osmišljavanja i realizacije utrke postaje puno lakši i slađi. Raduje me što ima sve više volimtrčaša.

Ove godine je jedan od komentara bio da bi bilo dobro da se utrka češće organizira… barem jednom mjesečno. Yeah, right! Okilavim organizirajući ovu jednu godišnje.

Volonteri

Cijelo ovo poglavlje ću posvetiti volonterima jer bez njih ovoga ne bi bilo. Prije svega to je krug od 20-ak mojih (i Majinih) prijatelja (obitelj neću spominjati jer se podrazumijeva) koji me tijkom cijele godine podržavaju u ovome, ali koji povrh toga svake godine ostave svoje privatne i obiteljske obaveze i taj jedan dan posvete utrci. To strašno cijenim. Većina njih ne trči i u stvari NE VOLE  TRČANJE, ali osjete vibru događaja i vjeruju u ono u što ja vjerujem. Osim njih, svake godine nam se pridruži još barem toliko meni nepoznatih osoba koji su čuli za ovaj događaj i koji iz njima znanih razloga žele volontirati na utrci. Nerijetko dođe po nekoliko iz iste obitelji. Na kraju se broj volontera popne na 40-50.

Preko volontera ću doći na najveći izazov koji sam imao ove godine, a to je tijekom produženog vikenda skupiti dovoljan broj volontera. Doslovno, večer prije sam morao preraspoređivati osobe te ih svjesno micati s mjesta na kojima su trebali biti i to je ujedno i razlog zašto smo morali poništiti utrku na 2km (jer nismo imali dodatne dvije osobe koje će paziti da se u onom kritičnom zavoju netko ne sjeti kratiti stazu) te zašto je bilo kraćenja i na polumaratonu (jer nismo imali 2 osobe koje bi kod jezera na mostiću pisali tko je prošao, a tko nije).

Feminemka Neda Parmać istrčala je svoju prvu utrku. Čestitke.

Nakon utrke sam primio nekoliko dobronamjernih mailova u kojima su me savjetovali što treba promijeniti kako se takve stvari ne bi dešavale. Nažalost ili na sreću, sve to sam od ranije znao, ali kao što rekoh nisam imao s kime odraditi. Ovo je ujedno objašnjenje i isprika svima vama koji ste ostali zakinuti i povrijeđeni poništavanjem utrke na 2km.

Preporuka za čitanje

Kao što reče prijateljica Milena, stvorio sam čudovište koje bi, ako se ovako nastavi, moglo napasti stvoritelja. No srećom, volimtrčaša je sve više i više pa vjerujem da ćemo već iduće godine prebaciti (za mene) magičnu brojku 1000 sudionika uz dovoljan broj volontera koji će mi pomoći da ukrotim to čudovište.

Polumaraton

Moram reći i par riječi o polumaratonskoj stazi. Mnogi su s podsmjehom komentirali uvođenje polumaratona u program (što će ti to, ima ih dovoljno u Zagrebu,…). No, znao sam da pružam nešto novo i vjerovao sam da će to sudionici prepoznati. I prepoznali su. Bio je to izazov i za najzagriženije trkače. Avantura bespućima Savske Opatovine i Jankomira. Da li ću ga ponoviti iduće godine? Ne znam. Logistički je iznimno zahtjevan. Možda nekada organiziram utrku koja će ići samo tim dijelom staze.

Lisa Stublić, prijateljica utrke

I za kraj, nadam se  da ste i ove godine ponijeli nešto lijepo s nasipa. Nadam se da ste postali barem mali volimtrčaš.

Do iduće godine vas pozdravljam!

Nedeljko Vareškić, organizator utrke

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice