Radim kao atletski trener s odraslima i djecom i, uz sve dodatne obaveze oko organizacije utrka i raznih drugih projekata, teško nađem vremena za osobni razvoj u trčanju kao trkač. To posebno dolazi do izražaja kad si obiteljski čovjek. Meni to za sada uspijeva, a objasnit ću vam i kako.

Dok smo supruga i ja željno iščekivali (čitaj radili) na djetetu, trčanje je bila aktivnost koju smo provodili zajedno. Ona je vodila svoju grupu, a ja svoju u školi trčanja, a nakon toga odrađivali smo svoje treninge. Tada su i rezultati bili najbolji. Ponekad sam ja duže trenirao od nje, jer sam se pripremao za utrke od 100+km kao što su UTMB (Ultra trail du Mont Blanc), 100 milja Istre, Lavaredo trail i neke kraće utrke. Tada mi je Medvednica bila svakodnevno igralište. Bez razumijevanja supruge, koja se mogla poistovjetiti i razumijeti šta znači pripremiti se za jednu takvu utrku, sumnjam da bi uspješno završio te utrke. Naravno, razumijevanja je bilo i s moje strane kada je supruga svoje slobodno vrijeme provodila isključivo za sebe i na aktivnostima koje je dodatno opuštaju. Razumijevanjem smo trčanje i privatni život stavili u balans!

Tata zašto ti trčiš a ja imam broj?

Tako je to funkcioniralo dok nije započelo novo poglavlje u našim životima. Onog trenutka kada smo postali veća obitelj, nakon što nam se rodila beba, gore spomenuto razumijevanje je bilo stavljeno u drugi plan jer smo oboje (zapravo više ja) kreirali svoje životne navike i aktivnosti prema bebinom vremenu ili kako bi rekli “plesali smo kako je ona svirala”. U početnim mjesecima, dok se nismo uhodali u novom poglavlju naših života, nisam ni znao gdje mi je sat za trčanje, a tenisice sam oblačio samo kada sam išao kupiti pelene. Trajalo je to oko dva mjeseca, kada se supruga oporavila od poroda, i nakon toga smo sve vratili u balans. Ok, sve je bilo u balansu, ali još se nije trčanje ukomponiralo u privatni život kao aktivnost i vrijeme za sebe.

Obzirom da meni trebaju utrke koje me discipliniraju i tjeraju me da budem ustrajan u treninzima, kroz mnogo sati provedenih u razgovorima došli smo do obiteljskog razumijevanja. Sve ‘’moje’’ utrke smo pretvorili u obiteljske izlete, što mojoj supruzi puno znači jer potrebna joj je pomoć, i time moje izbivanje dobiva opravdanje. Nemojte me krivo shvatiti, svaki trenutak proveden doma sam iskoristio za peglanje dječjih ‘’bodija’’, presvlačenja pelena, pranje suđa i slično. Ako mi ne vjerujete, pitajte moju suprugu na 100 milja Istre za nekoliko tjedana. 🙂

Podijeliti iskustvo sudjelovanja na utrkama s obitelji najbolji je osjećaj.

Tako smo kao obitelj koja trčanje i privatni život, s velikom dozom razumijevanja, drži donekle u balansu, putovali na Lavaredo trail u Cortinu d’Ampezzo gdje je supruga u ponoć s bebom u naručju čekala svog luđaka koji trči 120km. Eto što je ljubav, nije me vidjela skoro 24 sata, pa je potegnula busom 30-ak kilometara od smještaja do cilja u Cortini. Naravno beba je bila s njom u autobusu, a da ne pričam kako se sporazumijevala s talijanima kako doći do Cortine.

Do sada najveći obiteljski izlet, više bi to nazvao “road trip od 3400km”, dogodio nam se kada sam išao na UTMB trčati TDS utrku od 120km. Oboje smo bili uzbuđeni, a beba nije ni bila svjesna gdje ide. Put do Chamonixa smo prepolovili spavanjem i istraživanjem poznatog skijališta Nassfeld. Kada smo stigli u Chamonix, ne moram vam ni objašnjavati da smo ga prešli uzduž i popreko nekoliko puta svi zajedno. Boravili smo 5 dana u Chamonixu i zaključili da moramo opet doći tamo, pogotovo u vrijeme UTMB-a jer je to nešto što svaki trail trkač mora doživjeti. Na dan utrke, uslijedio je sličan scenarij kao i na Lavaredo trailu, samo što sam ‘’namjerno’’ stigao za vrijeme dana u cilj. Doček supruge i bebe je nešto što će mi zauvijek ostati u sjećanju. Zajedničko utrčavanje u cilj je nešto što mogu poželjeti svakom trail trkaču koji ima obitelj.

Ovako izgleda trkački godišnji odmor. Uživanje na usputnim stanicama prije i nakon utrke.

Nakon Chamonixa, road trip nije bio gotov, jer je tada na red došao godišnji odmor na Korčuli. Gotovo cjelodnevnu vožnju prelomili smo jednodnevnim boravkom u Selcu, da bi odmorni nastavili put prema jugu Hrvatske. Nakon 1300km vožnje stigli smo i napokon se odmorili uz prekrasno Jadransko more na plažama Korčule. Ako se pitate tko je vozio automobil za road tripu, moram se pohvaliti da sam to bio ja. Ludost ili utreniranost, samo procijenite.

Da zaključimo: razumijevanje je ključ za balans između trčanja i privatnog života. Svi mi trebamo ‘’svoje’’ vrijeme u danu i aktivnost koja nas opušta, čini sretnim i zadovoljnijim osobama. Sljedeća investicija su kolica za trčanje jer stiže novi dodatak obitelji, a tako ću moći i dalje izbivati iz kuće radeći ono što volim samo ovaj put neću biti sam već u društvu svog najvećeg navijača.

Do sljedećeg teksta, trčite i imajte više razumijevanja za svoje bližnje. Vidimo se na 100 milja Istre!

Napisao: Tomislav Marinović, kineziolog i ultramaratonac