Sada čitate
Trčimo za Japan

Trčimo za Japan

Uredništvo portala

U subotu će se na Bundeku odigrati jedan humanitarno-trkački događaj: trčeći ćemo pokazati da suosjećamo s potresom i tsunamijem poharanim Japanom, kojem još uvijek prijeti nuklearna katastrofa.

- Oglas -

 

Humanitarne trke su u osviještenom sportskom svijetu uobičajeni način izražavanja ljudske solidarnosti. Meni je to skroz logično, jer trčanje je zaista sport koji ne poznaje granice – ni administrativne, ni jezične, ni vjerske, ni materijalne… pa čak ni rezultatske. Trkača ima u svim strukturama društva i u svim kutovima zemaljske kugle. I među predsjednicima država i filmskim zvijezdama, ali i među onima koji žive od socijalne pomoći. Neki trče bosi, a neki do zuba naoružani najmodernijom opremom, koja mjeri sve od brzine i pulsa do vlage u zraku. Neki su brzi elegantni atlete, a neki tek obični ljudi kojima je svakodnevni krug po omiljenoj stazi, parku, cesti postao way of life. Neki su počeli trčati iz zdravstvenih, neki iz natjecateljskih, a neki iz čisto egzistencijalnih razloga. Ali svi oni govore istim jezikom (razumiju što znači sreća nakon dobrog treninga, poznaju zadovoljstvo ulaska u cilj, znaju kako izgleda zid na 35. kilometru…).

A u Zemlji izlazećeg sunca trkačkim jezikom govore skoro svi. Japanci su prava trkačka nacija i to ne samo zbog kvalitetnih rezultata, bogom dane dugoprugaške građe (sitni, lagani i brzi) ili masovnosti njihovih cestovnih trka. Najviše zato što su za dugoprugaško trčanje važne kvalitete koje se savršeno uklapaju u njihov sustav vrijednosti: disciplina, strpljenje, ustrajnost, rad.

Moj trkački susret s Japanom dogodio se prije 8 godina kada sam nastupila na polumaratonu Kyoto, kao predstavnica grada prijatelja (Zagreba). A poštovanje koje u Japancima izaziva pojam trkač, upoznala sam već u prvom dodiru s japanskim tlom, na aerodromu Tokyo. Službenik me pitao za “razlog mog posjeta”. “Halfmarathon race in Kyoto” odgovaram ja. Na to se veseli osmjeh ljubaznog službenika, ako je to uopće moguće, dodatno proširio (u Japanu se naime svi, a naročito zaposleni u uslužnim djelatnostima, ionako stalno smiju – uopće je teško naći namrgođenog zaposlenika, u bilo kojoj branši). „Runner“ rekao je glasno i ponovio to nekoliko puta dok nije bio siguran da su ga svi kolege carinici čuli. Tad je počelo posvemašnje klanjanje i komplimentiranje mog sportskog odabira na šturom, ali simpatičnom, engleskom. Pitali su jesam li već otrčala maraton? Jesam, nekoliko. Čestitke, s puno poštovanja, jer otrčati maraton je „velika i časna stvar“. U prvi sam mah pomislila da sam, eto, tek slučajno naletjela na grupaciju pasioniranih džogera pod maskom aerodromskog osoblja, ali dani koji su slijedili pokazali su da je oduševljenje trčanjem i poštovanje prema kraljevskoj atletskoj disciplini u ovoj zemlji opća pojava.

Jutra na nasipu u Kyotu izgledaju kao masovno zagrijavanje pred start nekog velikog svjetskog maratona. Nepregledno more trkača svih brzina i kategorija – od djece do vrlo vitalnih predstavnika kategorija M95 i Ž95 (ne, ozbiljno, u Japanu nije ni malo čudno vidjeti ljude u vrlo poodmakloj životnoj dobi u tajicama i tenisicama i u izvrsnoj formi). Većina trkača se na jutarnju rekreaciju uz rijeku doveze biciklom tako da su dužinom cijele staze postavljena nepregledna „parkirališta“ za bicikle. Ne mogu odoljeti da ne spomenem jedan kuriozitet: Zamislite bicikle parkirane cijelom dužinom zagrebačkog nasipa, a niti jedan vezan!?! Nađe se tu svega, i starih krampova s pomoćnim kotačima, ali i vrhunskih specki. No, niti najskuplji bicikli u Japanu se ne veže lancem, jer se u Japanu ne krade!?! Nevjerojatno, zar ne? No, vratimo se mi trčanju u Japanu.

U japanskim shopping centrima na svakom koraku trkačima se nude fantastično opremljeni runners shopovi. Bez obzira na to želite li kupiti nešto od opreme ili samo užicati pokoji trkački savjet, dočekat će vas s apsolutnim oduševljenjem što ste i vi maratonac i što vas mogu ugostiti i popričati s vama o trčanju.

 

Preporuka za čitanje

A japanske trke – to su pak pravi mali spektakli organizirani do najsitnijeg detalja. Na dan trke, u jednom (za naše pojmove) ogromnom gradu kakav je Kyoto, sve stane na ta dva-tri sata (polumaraton je bio u pitanju). A pazite, nedjelja u Japanu nije nikakav neradni dan, sve je u punom pogonu. Ali za trku ljudi zastanu na tih par sati, učiteljice izvuku čitave razrede dječice uz stazu, svi navijaju i vesele se trkačima. Pola sata nakon što zadnji natjecatelj uđe u cilj, sve je već opet čisto, opet jure automobili po cestama s 18 traka, vlakovi, ljudi, sve je kao da trke nije ni bilo. I opet, za naše pojmove, nevjerojatno!

Uz disciplinu i marljivost jedna od najizraženijih japanskih karakteristika je i socijalna osvještenost. Briga za opću dobrobit u njihovom je sustavu vrijednosti izuzetno visoko, vrlo često i ispred pojedinačnog osobnog interesa (i opet, nepojmljivo, iz naše perspektive, zar ne?). Tako su i na japanskoj trkačkoj karti humanitarne utrke izuzetno popularna i česta pojava. Oni ih čak i ne nazivaju utrkama nego“ Charity Runs“ (dobrotvorna trčanja u kojima je sportsko natjecanje u drugom planu). Važno je samo sudjelovati, dati svoj doprinos i podršku. Trčati (ili bar prehodati mali krug), biti sretni što to možemo, a pri tom još svojim malim doprinosom nekome pomažemo. Nadam se da ćemo se u subotu na Bundeku i mi ugledati na Japance!

I za kraj, kad već govorim o Japanu, jedan podatak važan iz moje ultraške perspektive – aktualni svjetski prvak u trčanju na 24 sata je Japanac Inoue Shingo koji je u svibnju prošle godine na svjetskom prvenstvu u francuskom Briveu pretrčao 273 i pol kilometra u 24 sata i time postavio jedan od najboljih rezultata u povijesti ove ultraške discipline. Osim što sam imala čast, u toku tog nezaboravnog dana, biti ne mali broj puta „uberrundana“ (na kilometar i pol dugoj stazi) od strane vrhunske grupice japanskih ultraških reprezentativaca sitnog koraka, mogu se pohvaliti da sam u zadnjem satu krug i pol trčala rame uz rame s tihim prvakom Shingom i (ne tako tihom) američkom ultraškom zvijezdom Scottom Jurekom (aktualni svjetski viceprvak).

Piše: Veronika Jurišić

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice