Sada čitate
Trčanje u dvoje

Trčanje u dvoje

Maja Bonačić

Puno žena ima listu stvari koje žele napraviti prije nego što se odluče za dijete. Ja sam isto bila jedna od tih žena, a moj popis je uključivao nekoliko maratona, puno triatlona te za kraj Ironman. Smatrala sam da mi je sportska ‘karijera’ tek počela, a dijete je nešto na što se odlučiš kada odeš u sportsku ‘mirovinu’.

- Oglas -

Maja na Rapskom triatlonu
Maja na Rapskom triatlonu

Prošle zime me satrala svinjska gripa i sjećam se kako me čudilo što se nikako ne mogu do kraja oporaviti i trenirati u punoj snazi. Dužine su funkcionirale dobro, ali kod jačih tempo trčanja i fartleka, jednostavno sam osjetila da mi nedostaje snage, nikako nisam mogla održati željeni tempo. Proklinjala sam tu gripu danima, sve dok nisam shvatila da to nije gripa, nego mini pobuna 🙂

Otkrivanje novog svijeta

Ono što bih ja izdvojila kao najzanimljiviji dio majčinstva je kako sve samo od sebe sjedne na svoje mjesto i sve se odjednom čini lagano i moguće. Tako je meni bilo od početka i niti u jednom trenu mi nije prošlo kroz glavu da se prestanem baviti sportom, nego samo ‘Kako? Kada? Koliko?’. Moj glavni problem je bio (a i gotovo svih budućih majki kod nas) taj što sam bila ostavljena da se sama inforimiram preko stručne literature i preporuka Američke pedijatrijske akademije. Reakcija mog ginekologa je bila: ‘Trčanje u trudnoći? Jeste vi normalni? :smijeh: Pa valjda se možete strpiti tih par mjeseci, ne?’. Dakle, ja sam se sama odlučila na nastavak treniranja, uzdajući se u svoje tijelo da će mi samo javiti kada i koliko je dosta, kao što mi je već prije javilo. Puno mi je pomogla i kolegica trkačica Marijana (a.k.a. Maja), koja je trčala prije, za vrijeme i poslije trudnoće bez ikakvih komplikacija i tako tri puta!

Do kraja prvog tromjesečja sam ipak bila malo opreznija, ali kasnije sam si dala oduška, s obzirom da sam imala savršeno urednu trudnoću. Dakle, skratila sam trajanje treninga na 40 minuta i smanjila intenzitet, ali sam povećala broj planinarenja, šetnji i treninga plivanja. Uskoro je došlo vrijeme i za kupnju trudničkog steznika, kako mi ne bi patila leđa pri trčanju ili dužem planinarenju. Sve je bilo super, uživala sam u trudnoći, proljeću, prirodi i sportu, ali nešto je nedostajalo – natjecanja!

Otočke avanture

Maja na Mljet trekingu
Maja na Mljet trekingu

Problem je bio kako se natjecati kada ne smijem ići najvećim intenzitetom, pogotovo ne neki duži vremenski period. A onda sam na bazenu čula kolege iz kluba kako pričaju da bi išli na Mljet treking i u tom trenu sam shvatila da je to TO – idem na treking! Sve mi je super sjelo, nije bilo prevruće (sredina svibnja),  a i nisam bila previše trudna, taman da mogu neometano trčati (ulazak u 6. mjesec trudnoće). Bitno je bilo dobro se opremiti vodom, kapom i ugljikohidratima u obliku corny-ja i sličnih delicija. Ipak ono najbitnije je bilo slušati svoje tijelo i ništa forsirati. Taktika je bila trčati po ravnome i nizbrdo, a hodati uzbrdo. Na kraju je to ispala jedna od najljepših avantura u životu!

Većinu trekinga sam prošla sama (odnosno u dvoje :)), mijenjajući društvo kroz utrku, da bi završila 21 kilometar dugu stazu dijeleći prvo mjesto u ženskoj kategoriji te ukupno drugo mjesto.. Koliko god to glupo zvučalo, taj mali plastični peharić mi je najdraži suvenir s bilo koje utrke, jer će uvijek simbolizirati ‘naš’ prvi zajednički podvig koji smo uspješno odradile. Tri tjedna kasnije, nastupila sam i na rapskom triatlonu u štafeti te smo osvojili drugo mjesto. Tada sam opet čula i nekoliko neugodnih komentara na svoje bavljenje sportom u tom stupnju trudnoće i to je nešto na što se nikako nisam mogla naviknuti, jer sam uvijek smatrala da ja i moje tijelo znamo najbolje (a i tu su bile stranice i stranice stručne literature, za svaki slučaj).

S obzirom da je tada već bila sredina lipnja, objavila sam kraj trkačkoj sezoni poslije triatlona na Rabu te se prebacila isključivo na plivanje. Plivanje je bilo jedina aktivnost s kojom sam se bavila ostatak ljeta, jer je bilo prevruće za išta drugo.

Preporuka za čitanje

Povratak

Krajem rujna, nas dvije smo odradile još jedan uspješan zajednički podvig :), koji je mene onesposobio za trčanje na još par tjedana. Pravi primjer kada mozak hoće, a tijelo ne može, imala sam osjećaj da ću se samozapalit od želje za trčanjem. Mjesec dana poslije poroda, konačno je došao taj dugo očekivani dan – prvi trening! Kako sam odlučila (i mogla) isključivo dojiti prvih 6 mjeseci, morala sam čekati večer da dijete ode na spavanje, a ja u noć na nasip. Zadatak je bio otrčati 5km, laganim tempom, oko 6min/km. Pfff, mislim si ja, odradit ću ja to bez problema, mogu ja i puno bolje! Poslije prvog kilometra, morala sam usporiti na 6.15/km, jer mi je puls bio 180. Poslije drugog kilometra na 6.30/km, a poslije trećeg sam morala stati jer mi se počelo povraćati. Ajme, koji šok! Morala sam se pomiriti iduća tri tjedna s treniranjem u magli, iza 22h, po maksimalno 6 kilometara, koje nisam uvijek niti mogla odraditi. Osim toga, imala sam različite bolove u zglobovima, pogotovo u zdjelici te niz drugih postpartalnih problema pa je trebalo biti oprezan i sve raditi laganini. Uz sve to, dodatna žrtva trčanju je bilo moje spavanje, jer jedini dio noći koji bi beba prespavala u dužem komadu je bila prva runda spavanja, a ja nikad ne bih išla spavati prije 1 ujutro, taman na vrijeme za noćni baby-party. No, vrijedilo je! Negdje poslije mjesec dana treniranja, stvari su počele sjedati na svoje mjesto, a tri mjeseca poslije poroda, srušila sam osobni rekord na 5 kilometara te čak osvojila i medalju. Poslije toga sam popravila sva osobna vremena na svim udaljenostima na kojima sam se natjecala, što plivanje, što trčanje.

Maja i Kala, danas na nasipu
Maja i Kala, danas na nasipu

Danas, malo više od godinu dana od misteriozne gripe, mogu reći da sam ispunjenija i sretnija osoba nego prije, što je normalno, ali i sportaš koji je u boljoj formi nego prije, što nisam imala pojma da je moguće. Radim i dalje sve što sam i prije radila (čak i uspješnije nego prije), i dalje polako, ali sigurno, križam stvari s liste životnih zadataka, i dalje mi je konačna želja Ironman, samo što će me sada jednog dana u cilju dočekati jedan osmijeh više, onaj najljepši! 🙂

Napisala: mama Maja Bonačić, psiholog

11 komentara
  • Kakvu sreću te gripe mogu donijeti.. još nisam čuo za ovako divna iskustva. 🙂 Zaista zvuči kao uzbudljivo iskustvo i bilo mi je drago ovo pročitati, jer moram priznati da sam se i sam zbunio i zamislio kad sam vidio trudnicu na Run 311.

    Puno sreće i dalje! Maratoni i Ironman čekaju. 🙂

  • svaka čast!!! prvi trening nakon mjesec dana!! ja sam jedva hodala nakon mjesec dana a kamoli trčala:D svoj sam prvi trening nakon poroda odradila nakon 3 mj i počela se polaaako vraćati u formu. Sad mi nema tko čuvati bebača preko dana pa ne stignem trčati:(, tako mi fali, moram se ugledati na tebe i pod hitno uvesti noćne treninge!!
    Svaka čast i sretno:)

  • Silvija – na početku je teško, fakat je, zbog organizacije vremena, zbog loše kondicije, zbog svega! Ali zato se kondicija full brzo dobiva, kažu da je to i zbog postpartalnog povećanog volumena kisika u krvi, a to traje prvih cca 7 mjeseci, tako da nemoj to propustiti ;-).
    Hvala, također!! 🙂

  • Ola Maja

    Jako mi se dopao tvoj članak i savjete koje u njemu iznosiš. Imam nekoliko pitanja pa kad stigneš odgovoriti bilo bi super. Spadam u kategoriju rekreativnih trkača i da ne nabrajam sada sve pozitivne strane toga , uglavnom i ja imam problem oko organizacije vremena za trčanje (smjene na poslu, djeca itd.) do nedavno sam mislio da je najbolje trening odraditi ujutro ili najkasnije tamo do 20-21 ovaj dio sa trčanjem nakon 22 me malo buni. Zanima me dio oko prehrane, dal veceraš prije trčanja ili nakon treninga, jer ja moram nakon treninga nešto pojesti jer postanem užasno gladan, a po ovoj računici bi tek oko ponoći nešto stavio u usta. Čisto me zanima tvoje gledište i iskustvo…hvala

  • Hej, hvala na komplimentu! 🙂

    Tada sam trčala u to doba, jer nisam imala izbora (jedino sam tada mogla biti 100% sigurna da se neće probuditi dok me nema). Danas, kada i ja imam posao te treniram 2x dnevno, biram rađe trening u 6 ujutro, definitivno! Ok, malo je problem se buditi u 5 ujutro na početku, ali kad se privikneš, samo pozitivne stvari: najbolji početak dana, grad je prekrasan u to doba, tim više jer je sada već dan u to vrijeme, po ljeti je to najhladniji dio dana, nemaš problema s prehranom, puno lakše izgubiš višak kilograma itd..
    Ujutro ti je najbolje jesti zobene pahuljice s nekim voćem, jer one ne smetaju na trčanju i ne stvaraju težinu u želucu te ih želudac dobro prihvaća odmah po buđenju.
    Ma ja nisam općenito gladna navečer, bude mi dovoljno čaša jogurta i neko voće poslije treninga. Svakako bi trebao paziti da ne trpaš previše kruha i općenito ugljikohidrata navečer tik prije spavanja.

  • Skuham ih u vodi pa stavim malo jogurta, a ako imam vremena ubacim još koje voće (npr. naribanu jabuku) ili stavim sve u blender.
    A treninzi ujutro traju minimalno sat vremena, a znaju 3-4 sata (bicikl ili bicikl+trčanje), ali tada obavezno jedem tokom treninga na biciklu energetske pločice. Možeš si i sam napraviti doma pločice, definitivno najjeftinija i najzdravija verzija, a možeš to i doručkovati. Npr. 2 šalice zobi, 3 banane, 1 jabuka, malo ulja, ja koristim ili maslinovo ili laneno, tek toliko da se pretvori u kompaktnu smjesu + možeš grožđice, bademe i li već što želiš, ja obično koristim samo ovo prvo nabrojano. To sve staviš u blender, zmiksaš i sa žličicom formiraš kolačiće na papiru za pečenje, pečeš 20-ak min na 180 stupnjeva. Super su, jer za razliku od ostalih kupovnih pločica, ovi su mekani i nisu preslatki, nemaš potrebu popiti pola litre vode iza 🙂

Na vrh stranice