Puno žena ima listu stvari koje žele napraviti prije nego što se odluče za dijete. Ja sam isto bila jedna od tih žena, a moj popis je uključivao nekoliko maratona, puno triatlona te za kraj Ironman. Smatrala sam da mi je sportska ‘karijera’ tek počela, a dijete je nešto na što se odlučiš kada odeš u sportsku ‘mirovinu’.

Maja na Rapskom triatlonu

Maja na Rapskom triatlonu

Prošle zime me satrala svinjska gripa i sjećam se kako me čudilo što se nikako ne mogu do kraja oporaviti i trenirati u punoj snazi. Dužine su funkcionirale dobro, ali kod jačih tempo trčanja i fartleka, jednostavno sam osjetila da mi nedostaje snage, nikako nisam mogla održati željeni tempo. Proklinjala sam tu gripu danima, sve dok nisam shvatila da to nije gripa, nego mini pobuna 🙂

Otkrivanje novog svijeta

Ono što bih ja izdvojila kao najzanimljiviji dio majčinstva je kako sve samo od sebe sjedne na svoje mjesto i sve se odjednom čini lagano i moguće. Tako je meni bilo od početka i niti u jednom trenu mi nije prošlo kroz glavu da se prestanem baviti sportom, nego samo ‘Kako? Kada? Koliko?’. Moj glavni problem je bio (a i gotovo svih budućih majki kod nas) taj što sam bila ostavljena da se sama inforimiram preko stručne literature i preporuka Američke pedijatrijske akademije. Reakcija mog ginekologa je bila: ‘Trčanje u trudnoći? Jeste vi normalni? :smijeh: Pa valjda se možete strpiti tih par mjeseci, ne?’. Dakle, ja sam se sama odlučila na nastavak treniranja, uzdajući se u svoje tijelo da će mi samo javiti kada i koliko je dosta, kao što mi je već prije javilo. Puno mi je pomogla i kolegica trkačica Marijana (a.k.a. Maja), koja je trčala prije, za vrijeme i poslije trudnoće bez ikakvih komplikacija i tako tri puta!

Do kraja prvog tromjesečja sam ipak bila malo opreznija, ali kasnije sam si dala oduška, s obzirom da sam imala savršeno urednu trudnoću. Dakle, skratila sam trajanje treninga na 40 minuta i smanjila intenzitet, ali sam povećala broj planinarenja, šetnji i treninga plivanja. Uskoro je došlo vrijeme i za kupnju trudničkog steznika, kako mi ne bi patila leđa pri trčanju ili dužem planinarenju. Sve je bilo super, uživala sam u trudnoći, proljeću, prirodi i sportu, ali nešto je nedostajalo – natjecanja!

Otočke avanture

Maja na Mljet trekingu

Maja na Mljet trekingu

Problem je bio kako se natjecati kada ne smijem ići najvećim intenzitetom, pogotovo ne neki duži vremenski period. A onda sam na bazenu čula kolege iz kluba kako pričaju da bi išli na Mljet treking i u tom trenu sam shvatila da je to TO – idem na treking! Sve mi je super sjelo, nije bilo prevruće (sredina svibnja),  a i nisam bila previše trudna, taman da mogu neometano trčati (ulazak u 6. mjesec trudnoće). Bitno je bilo dobro se opremiti vodom, kapom i ugljikohidratima u obliku corny-ja i sličnih delicija. Ipak ono najbitnije je bilo slušati svoje tijelo i ništa forsirati. Taktika je bila trčati po ravnome i nizbrdo, a hodati uzbrdo. Na kraju je to ispala jedna od najljepših avantura u životu!

Većinu trekinga sam prošla sama (odnosno u dvoje :)), mijenjajući društvo kroz utrku, da bi završila 21 kilometar dugu stazu dijeleći prvo mjesto u ženskoj kategoriji te ukupno drugo mjesto.. Koliko god to glupo zvučalo, taj mali plastični peharić mi je najdraži suvenir s bilo koje utrke, jer će uvijek simbolizirati ‘naš’ prvi zajednički podvig koji smo uspješno odradile. Tri tjedna kasnije, nastupila sam i na rapskom triatlonu u štafeti te smo osvojili drugo mjesto. Tada sam opet čula i nekoliko neugodnih komentara na svoje bavljenje sportom u tom stupnju trudnoće i to je nešto na što se nikako nisam mogla naviknuti, jer sam uvijek smatrala da ja i moje tijelo znamo najbolje (a i tu su bile stranice i stranice stručne literature, za svaki slučaj).

S obzirom da je tada već bila sredina lipnja, objavila sam kraj trkačkoj sezoni poslije triatlona na Rabu te se prebacila isključivo na plivanje. Plivanje je bilo jedina aktivnost s kojom sam se bavila ostatak ljeta, jer je bilo prevruće za išta drugo.

Povratak

Krajem rujna, nas dvije smo odradile još jedan uspješan zajednički podvig :), koji je mene onesposobio za trčanje na još par tjedana. Pravi primjer kada mozak hoće, a tijelo ne može, imala sam osjećaj da ću se samozapalit od želje za trčanjem. Mjesec dana poslije poroda, konačno je došao taj dugo očekivani dan – prvi trening! Kako sam odlučila (i mogla) isključivo dojiti prvih 6 mjeseci, morala sam čekati večer da dijete ode na spavanje, a ja u noć na nasip. Zadatak je bio otrčati 5km, laganim tempom, oko 6min/km. Pfff, mislim si ja, odradit ću ja to bez problema, mogu ja i puno bolje! Poslije prvog kilometra, morala sam usporiti na 6.15/km, jer mi je puls bio 180. Poslije drugog kilometra na 6.30/km, a poslije trećeg sam morala stati jer mi se počelo povraćati. Ajme, koji šok! Morala sam se pomiriti iduća tri tjedna s treniranjem u magli, iza 22h, po maksimalno 6 kilometara, koje nisam uvijek niti mogla odraditi. Osim toga, imala sam različite bolove u zglobovima, pogotovo u zdjelici te niz drugih postpartalnih problema pa je trebalo biti oprezan i sve raditi laganini. Uz sve to, dodatna žrtva trčanju je bilo moje spavanje, jer jedini dio noći koji bi beba prespavala u dužem komadu je bila prva runda spavanja, a ja nikad ne bih išla spavati prije 1 ujutro, taman na vrijeme za noćni baby-party. No, vrijedilo je! Negdje poslije mjesec dana treniranja, stvari su počele sjedati na svoje mjesto, a tri mjeseca poslije poroda, srušila sam osobni rekord na 5 kilometara te čak osvojila i medalju. Poslije toga sam popravila sva osobna vremena na svim udaljenostima na kojima sam se natjecala, što plivanje, što trčanje.

Maja i Kala, danas na nasipu

Maja i Kala, danas na nasipu

Danas, malo više od godinu dana od misteriozne gripe, mogu reći da sam ispunjenija i sretnija osoba nego prije, što je normalno, ali i sportaš koji je u boljoj formi nego prije, što nisam imala pojma da je moguće. Radim i dalje sve što sam i prije radila (čak i uspješnije nego prije), i dalje polako, ali sigurno, križam stvari s liste životnih zadataka, i dalje mi je konačna želja Ironman, samo što će me sada jednog dana u cilju dočekati jedan osmijeh više, onaj najljepši! 🙂

Napisala: mama Maja Bonačić, psiholog