Sada čitate
Trčanje, to sam ja

Trčanje, to sam ja

Uredništvo portala

23.06. je možda najbolji datum da napravim nekakav rezime, ono kao jesam li uspjela održati obećanje koje sam si dala prije 9 godina na ovaj dan, koji je moj drugi rođendan, dan kada sam nekim čudom preživjela tešku prometnu nesreću i kada sam samoj sebi obećala da ću promijeniti svoj život, da ću provoditi više vremena sa mužem i sinom koji je tada imao 3 godine. Bio je to dan kada sam spoznala da zaista u trenu mogu nestati i ostaviti veliku prazninu u njihovim životima.

- Oglas -

A onda je sve opet krenulo uobičajenim tokom: posao, doma, posao doma, malo više posla, doma, još više posla, doma….2005. rodila sam Nou, moju malu svijetlu točkicu u kaosu u kojem smo živjeli. I onda, ne znam točno kad (ma, nije to baš bilo u jednom trenu), izgubila sam se između posla, obaveza kod kuće…ja kao da sam nestala, moj život živio je netko drugi koga nisam baš dobro poznavala. Nezadovoljstvo u meni je raslo, falilo mi je ono nešto što će biti samo moje, nešto što će me vratiti samoj meni, kako bih dio sebe koji su Dado, Noa i Jan toliko željeli mogla davati njima. Osjećala sam se tako sama, a oni su me toliko voljeli i bili me željni.

U meni se nešto slomilo, došla sam do kraja i shvatila da moram nešto promijeniti, da sam pred zidom koji ne mogu niti preskočiti niti zaobići. Odlučila sam definitivno promijeniti posao i početi raditi u struci koju obožavam i nakon puno truda sam uspjela.

Davno prije nego sam promijenila posao upoznala sam jednu divnu osobu čiji je dečko, a danas suprug organizirao utrku Volim trčanje. Godine 2009. na utrci su trčala samo moja dva sina, a slijedeće dvije godine trčala sam i ja na utrci od 2 km. Nisam mogla istrčati ta 2 km, dio utrke sam hodala. Uvijek negdje oko te utrke sam razmišljala o tome da se počnem baviti trčanjem, ali imala sam klasični izgovor, dobro poznat svima: „Nemam vremena“. A tako mi se sviđala ta pozitivna energija koja pršti oko tih trkača.

U veljači 2012. mi se otvorila nova prilika za rad u struci, samo sam ju morala malo pričekati i tako sam se našla doma, s viškom slobodnog vremena. Jedne večeri početkom ožujka šećući se sa suprugom po nasipu odlučila sam malo trčkarati pokraj njega vrlo, vrlo laganim puž-tempom. I jako mi se svidjelo, a imala sam vremena – i tada je sve počelo. Već sutradan ujutro nakon što sam klince otpratila u školu otišla sam trčati na nasip (sreća moja jer živim pokraj nasipa). U staroj trenirci i starim tenisicama koje sam imala doma počela sam trčati laganim tempom, bez ikakvog programa, bez ikakvih očekivanja i zacrtanih ciljeva. U početku sam u komadu mogla pretrčati oko 500 m, dušu bih ispustila, mislila sam da će mi pluća ispasti kroz nos, kondicija nula bodova. Svaki dan bih pretrčala malo više – do slijedećeg grma, drveta ili stupa. Imala sam vremena tako da sam trčala i ujutro i navečer. Nakon 15-ak dana mišići su me počeli boljeti, a zglobovi na nogama malo naticati pa sam smanjila treninge na 1 dnevno, a ponekad bih preskočila trčanje i malo se provozala na biciklu.

I tako, malo po malo, za otprilike mjesec dana mogla sam trčati od mosta do mosta i natrag. Nisam imala pojma koliko je to km i kad sam vidjela da je to skoro 4 km, pala sam na guzicu. Ja, da mogu pretrčati toliko, a da ne stanem, vau. A onda su se i kile počele topiti (nije da sam bila debela, ali bilo ih je par viška). Guza više nije klamparala iza mene, ruke i noge postale su čvršće. Nešto me tjeralo da idem dalje, jedva sam čekala svoje vrijeme za trčanje – kažu da postoji virus trčanja, pa to je onda valjda to. Bila sam zaražena, skroz. Dragi suprug je doma čuvao djecu dok sam ja trčkarala, vidio je koliko mi to znači.

I onda su izišle prijave za Volim trčanje 2012. i odmah sam se prijavila na utrku od 2 km. Razdaljina koju sam trčala stalno se povećavala i negdje krajem svibnja prvi sam put pretrčala 10 km! Trčanje je postalo moj stil života, nešto što se podrazumijeva kad sam ja u pitanju. Svaki put kada bih došla doma sa nasipa dočekalo bi me dva para očiju sa pitanjem: Mama, koliko si danas pretrčala? Veselili smo se skupa svakom pretrčanom kilometru više. Kupila sam si i prve prave tenisice za trčanje. Stvarno, mogu nositi jeftine cipele, ali od sada tenisice moraju biti kvalitetne.

Sudjelovala sam na 1. DM ženskoj utrci i baš je bilo dobro što je bila tjedan dana prije utrke Volim trčanje jer sam na njoj napravila grešku koji vjerojatno rade svi neiskusni trkači kao ja. Krenula sam strelovito u startu, povukli su me ostali jer su svi jako brzo startali. Čak sam i morala stati par sekundi da ulovim zraka nakon 500 metara i bilo mi je baš teško doći do cilja, a trčalo se samo 1.600 metara.

Odlučila sam da ću na Volim trčanje (naravno, u međuvremenu sam svoju prijavu prebacila na utrku od 5 km) od početka držati svoj tempo, bit će to samo jedan od mojih treninga i to duplo kraći. Na sam dan utrke bila sam strašno uzbuđena, priželjkivala sam oblake da ne bude prevruće. Moja dječica su otrčala svoje utrke i sladila su se dobivenim Linoladama, a ja sam stala na start svoje najduže službene utrke u životu. Stajala sam tamo na startu okružena mladim ljudima, i po 20 godina mlađim od mene. Ma nije mi uopće bilo bitno koja ću doći na cilj, a opet zanimalo me gdje sam tu ja među svim tim trkačima i trkačicama. Bila sam ponosna, baš ponosna na sebe – prošle godine nisam mogla pretrčati niti 2 km, a evo me sad tu, na startu utrke od 5 km i uopće ne sumnjam da ju neću moći istrčati u komadu.

I onda smo krenuli, naša su stopala podigla zavidan oblak prašine na nasipu. I ja sam dio toga, sama sa sobom i ovisim samo o sebi, znoj mi se cijedio niz čelo, leđa i noge, adrenalin radi. Drukčije je trčati sam i trčati na utrci. Istrčala sam ju za 31 minutu i 18 sekundi, bila sam 69 od ukupno 115 trkačica. Eto, bila sam ponosna na sebe i na sve one koji me bodre i podržavaju, u inat onima koji su mislili da pretjerujem sa tim trčanjem i da mi to baš i nije jako pametno.

Preporuka za čitanje

Već se sad veselim Zagreb maratonu (trčat ću naravno 5 km), suprug mi je obećao da će biti moj vozač za Plitvički maraton. I da, nekako stidljivo priželjkujem sljedeće godine prijavu za utrku od 11 km na Volim trčanje.

I dalje trčim utorkom, četvrtkom i subotom ako mi to obaveze dopuste. Ponekad preskočim trening, ponekad trčim samo 5-6 km, ali nakon svakog treninga onaj dobar osjećaj koji dobijem je isti i to je ono što me tjera dalje.

Da li sam trkačica? Ne znam. Možda postoji neko pravilo koliko se dugo moraš baviti trčanjem da bi to postao, pojma nemam, ali-trčanje – to sam ja. To je vrijeme koje imam samo za sebe, vrijeme kada sam ja samo ja, sama sa svojim mislima, vrijeme kada mogu razmišljati u miru, raditi planove ili jednostavno ne misliti baš o ničemu. To je vrijeme koje mi daje snagu i čini me boljom osobom. Trčanje me spasilo na sve načine na koje se jednu osobu može spasiti. Zapravo, otjeralo je onu osobu sa početka priče, onu koju nisam baš dobro poznavala. Trčanje je uljepšalo život meni, mom suprugu i mojoj djeci. I sada, kada se vratim 9 godina unatrag mogu reći – da, održala sam obećanje dano samoj sebi tog 23.06.2003.

Najbolje od svega je što od trčanja nisam očekivala ništa, a dobila sam sve – pronašla sam sebe.

Ogolila dušu: Andrijana Ščavničar

 

4 komentara
  • Pola sata za 5 km možda i nije vrhunski rezultat, no da te to čini trkačicom – čini te. Možda najbolji osjećaj dolazi od toga da kako god taj rezultat bio od nekoga vrednovan, njega može postići jedna osoba među njih više tisuća (ili čak desetak tisuća). Samo to je dovoljno da se čovjek dobro osjeća 🙂

  • Bravo, sve čestitke na osobnom uspjehu, ali i na odličnom tekstu. Sigurno če biti dobar temelj i postrek za one koji su još u nedoumici, a imaju osjećaj i potrebu da trebaju krenuti.

  • Bravo! Super članak!
    Ja sam baš neki dan razmišljala dal koristim to vrijeme dok trčim za razgovore sama sa sobom i shvatila sam da ustvari uopće ne razmišljam. 🙂 Sad to zvuči bezveze, ali to je vrijeme kad isključim mozak i ustvari meditiram na neki način.
    Nije ni čudo da se u zadnje vrijeme osjećam opuštenije i veselije bez obzira što mi je tempo života puno naporniji i stresniji.

  • Super clanak! Svaka cast!
    ja sam bila zakleti protivnik trcanja i pocela sam trcati 16 marta prosle godine. 15 septembra istrcala svoj prvi polumaraton. bila sam spora, ali nebitno! prosla sam kroz cilj nakon 2h 42m. trcanje je najbolji poklon koji sam sebi mogla pokloniti. boljelo me, patila sam se, pitala se sto puta sta mi ovo treba, ali sam svaki put poslije treninga bila presretna i imala veliki osmjeh, i kad mi je na poslu tesko i kad sam nikakva, vizualiziram svoju sljedecu trku, cujem svoje korake u glavi i opet sam ok, osmijeh se vrati. zima i sarajevska magla i smog su me malo usporili, ali vracam se. sad sam najmanje jednom sedmicno vani, istrcim 5, 6 km. cilj mi je vratiti se na tri treninga sedmicno. i u maju poceti sa pripremama za novi polumaraton.

Na vrh stranice