Sada čitate
Trčanje sa psom – prvi dio

Trčanje sa psom – prvi dio

Psi su oduvijek važan dio mog života, kako privatnog tako i profesionalnog, a proteklih je nekoliko godina trčanje postalo dio moje svakodnevice te je najprirodnije bilo da počnem trčati sa psom. Kad sam počela trčati, imala sam vrlo starog psa za kojega trčanje nije bilo moguće. Doživio je gotovo 18 godina. Pri odabiru psa koji će ga nasljediti uzela sam u obzir i to da bih voljela da trčimo zajedno. Tako je u moj život ušla Panda, kujica pasmine srednji šnaucer koja, dok ovo pišem, pokušava ukrasti komad kruha u kuhinji.

- Oglas -

Tamara i Panda

Trčanje sa psom smatram idealnim oblikom rekreacije za ljubitelje životinja, prirode i kretanja. Tih sat vremena nekoliko puta tjedno pripada samo vama, vi i vaš pas, fokusirani jedno na drugo, u istom ritmu, zajedno, u istim uvjetima, na istom stupnju zadovoljstva. Istovremeno ste ispunili preporučenu mjeru tjednog kretanja, a zadovoljili ste i potrebu psa za povremenom dužom šetnjom. Ovakvom aktivnošću i vaš pas postaje fit, iako smatram da je svaki zdrav pas fit po prirodi, osim ako se ne radi o predstavnicima pasmina čija su obilježlje ekstremnne eksterijerne karakteristike kao što su primjerice jako kratka njuška ili jako kratke noge. Debljina je kod pasa veliki problem zbog načina života njihovih vlasnika, no nikako ne bih preporučila trčanje sa psom u koji je pretežak u svrhu mršavljenja. Prije trčanja svakako krenite s dijetom.

Svi znamo da su neki psi rođeni sprinteri, da su drugi prava endurance elita, nekima je najjača strana spretnost i okretnost, a imamo i plivače. No ovdje govorim o rekreativnom trčanju sa psom. Ne o psu sportašu, atleti, već o prosječnom psu koji trči da bi bio zdrav, sretan i lijep. A to može gotovo svaki pas.

Još jedna prednost druženja sa psom kada se bavite trčanjem jest, što u one dane odmora kada nema treninga i ne znate što biste sami sa sobom – uvijek možete prošetati (protrčati) psa.

Panda ne trči svaki dan. Kada bi mogla biti slobodna dok ja trčim, trčala bi svaki dan. S obzirom na to da zbog drugih ljudi i pasa (i naravno, zakona) trči na povodniku, za nju to znači da je prisiljena trčati mojim tempom. Većina mojih trčanja je negdje brzinom od 6 min/km što je njoj negdje između brzog hoda i kasa, pa ju to malo smeta. No, što duže trčimo, to ona sve više vremena provodi u kasu. Kada vukovi u prirodi prevaljuju velike udaljenosti, kreću se otprilike tom brzinom, pa možemo pretpostaviti da je to ugodna brzina kretanja i za psa. Kod većih brzina neki psi odmah prelaze u galop, što ne može trajati dugo. Dakle, pri trčanju koje traje duže vrijeme, kas je poželjan način kretanja, što se psa može naučiti. Tipičan predstavnik psa kasača je njemački ovčar, svima dobro poznata pasmina.

Panda.u.snijegu

Kad Pandu pustim da slobodno trči šumom, tada se ona kreće sasvim drugačije. To su uglavnom kratki sprintevi koje napravi u galopu i zatim se odmara. Mogli bismo reći da satima radi povratne stotke. 🙂

Kako bih dobila točan uvid u to koliko brzo zapravo sprinta, a koliko vremena stoji, ponekad joj „posudim“ svoj sat za trčanje. Tako imam nekoliko Pandinih treniga u kojima trči onako kako ona želi sa satom pričvršćenim na ogrlicu na koju je i inače navikla. Od 40 minuta šetnje ona desetak minuta stoji, a tempo joj je kod zatrčavanja negdje od 4 do 5 min/km.

Sprintevi su vrlo kratki, a dobar dio vremena provede u laganom hodu koji je prilagođen mojoj brzini. Kada ja trčim, a ona trči uz mene, ali bez povodnika, kretanje joj je isto takvo, samo što umjesto hoda, kaska mojom brzinom.

Samo trčanje uvijek započinjemo šetnjom po lokalnom šumarku u blizini mjesta gdje namjeravamo trčati, što je svojevrsno zagrijavanje i njoj i meni. Osim što se zagrije, obaviti će nuždu tako da ne moramo zastajkivati kasnije kada jednom počnemo trčati… dogodi se i to… i zato je vrećica za sakupljanje izmeta obavezan dio opreme ako trčite sa psom.

Treba paziti da pas ne jede barem tri sata prije trčanja. Pas mora biti zdrav, a posebnu pažnju treba posvetiti njezi noktiju i jastučića na šapicama upravo zbog podloge na kojoj trčim. Na žalost, u Rijeci je to najčešće asfalt, pa treba posebno paziti jer psi trče bosi, nemaju tenisice koja ublažavaju udarce i povećavaju grip sa podlogom. I za njih je bolje da trče po makadamu, a naravno da su trail staze ono najbolje i najprirodnije.

Panda na treningu

Preporuka za čitanje

U periodu navikavanja na usporedno trčanje koristila sam normalan povodnik koji bih držala u rukama, što značajno otežava trčanje. Sada kada je Panda već navikla na trčanje i zna da me ne bi smjela naglo potezati, koristimo povodnik koji je vezan meni oko pojasa kako bi mi ruke bile slobodne.

Na trčanje sam ju počela navikavati kada je bila stara negdje 6 mjeseci. Trčanje se ne preporučuje prije no što je kostur psa u potpunosti razvijen, sto ovisno o veličini psa nastupa od dobi od 6, pa sve do 18 mjeseci kod pasa velikih pasmina.

Nije uvijek išlo kao po špagu. Nekada elegantno kaska uz mene kao balerina, digne rep, ispruži vrati i izgleda naprosto kao da joj ništa drugo u životu ne treba. Ponekad se gega kao mali vepar, lamata i guzom i glavom lijevo-desno do te mjere da se i ja počnem osvrtati oko sebe pokušavajući ustanoviti što joj smeta. Tada izgledamo vjerojatno kao da imamo nekakav cirkuski performance, no sve je to dio navikavanja psa na trčanje. Također, naučile smo se da ona trči s moje lijeve strane. Razlog tome je što po pravilima u prometu moramo trčati automobilima u susret a u tom je slučaju pas zaštićen odnosno ja se nalazim između nje i automobila.

 

piše: dr. vet. med. Tamara Ferari Miškulin

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice