Sada čitate
Trčanje kao uzvišeni ideal

Trčanje kao uzvišeni ideal

Miško

Prije par tjedana, dok još snijeg nije preuzeo grad, no bilo je dovoljno hladno da ljudi hodaju ulicama stisnuti od hladnoće, rano ujutro sam se uputila u grad, da kupim začine za kuhanje. U samom centru, stojeći na semaforu, s druge strane pješačkog prijelaza dotrčala je žena. Bila je obučena u tanko odijelo i super tenisice. Visoko je podigla kosu u rep, a lice joj je bilo neobično, kao da nije s ove planete.

- Oglas -

Njeno lice je bilo energično, ispunjeno pranom (životnom energijom), sjajno i rumeno, oči sjajne. Zapravo, cijela je tako nekako fantastično izgledala u svojoj super opremi. Cupkala je na mjestu, čekajući zeleno svjetlo za prolaz. Ja sam se zabuljila u nju s divljenjem, kao da sam se zaljubila! Sva sreća, nije me ni primjetila.

bice

Već u idućem trenu, prhnula je kraj mene poput leptira, u svom crnom odjelcu s fluorescentnim detaljima i nestala poput likova u japanskim crtićima. Čak i kao da se neki neobični zvuk začuo za njom, foput “frrrrrrrr”, ili lepeta krila…

Nastavila sam žustro u svom tempu prema Dolcu, razbuđena pojavom tog neobičnog bića. Registrirala sam njeno ubrzano disanje, snažno pumpanje srca, kolanje krvi kroz žile, žestoke udahe i izdahe, opskrbu kisikom, hranjenje i detoksikaciju organizma… Prije svega, počeo je moj kritični um analizirati tu pojavu: “Zašto ona trči po gradu? Koliko je to zapravo zdravo? Naudiše se smoga i ispušnih plinova…. blabla bla”… – i sve nekih sličnih izgovora za NE trčanje. A onda je onaj drugi dio mene progovorio, koji se zalaže i za sadnju gradskih vrtova i povratak prirodnim načinima života i koji je na svu sreću jači od kritičnog uma. On je izrazio iskreno divljenje prema toj ženi i njenom trudu. Ja bih mogla optrčati možda jednom oko svoga kvarta i onda bih morala na masažu, i odspavati ostatak dana da dođem sebi! Šalim se… No, ja ne mogu ni približno trčati poput nje, naročito ne takvom lakoćom. Za mene to predstavlja samo uzvišeni ideal!

Osvrnula sam se oko sebe i zamišljala ljude koji su prolazili, koliko oni mogu protrčati i kako izgledaju dok trče: djeca, gospođe u štiklama, gospoda u automobilima, debele tete, trapavi stričeki… Većina nas je zahrđala da bi mogli trčati i trudimo se kretati samo još zdravo i prirodno, s minimumom uloženog truda. A gdje je optimum?

Ne moramo svi biti poput superbića koja trče. No nedvojbeno, moramo ulagati trud za održavanje svojih motora i tijela koje je poput aparata koje nosi našu dušu kroz život. Duša uvijek može poletjeti, no u održavanje tijela treba svakodnevno ulagati.

Ja vježbam jogu. Joga je vrlo blaga fizička disciplina, koje tjera tijelo do njegovih granica i ona samo još malo dalje. Ne inzistira na određenim rezultatima i ne natječe se. Dovodi tijelo i duh u ravotežu. Usklađuje unutarnje tijekove i procese. No, unatoč mom vježbanju, u mom tijelu uvijek postoji nešto prenapeto za otpustiti, nešto oslabljeno za učvrstiti. Divim se ljudima koji su toliko fleksibilni i energični da mogu trčati! Ovaj tjedan sam odlučila posvetiti jelovnik i promišljanje njima, ljudima koji trče. Nadam se da će i vas potaknuti na razmišljanje, da odmjerite svoje granice, mogućnosti i želje i da vas nadahne da učinite neki trud više, za dobrobit svoga tijela!

Preporuka za čitanje

Želim vam svima uspješan radni tjedan, energična tijela i svjesne duhove, budnost, sreću i zadovoljstvo u svemu što radite!

Ančica kuharica @ AngelzFood

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice