Sada čitate
Trčanje je obiteljski sport

Trčanje je obiteljski sport

Avatar

O trčanju postoji mnogo mitova: da je loše za zglobove, da se ne može trčati zimi kada je vani hladno ili kada pada kiša, da je isto kada trčiš na traci u teretani ili vani na cesti ili u parkiću. Pa onda oni vezani za spol, dob, vrijeme dana kada je najbolje trčati…

- Oglas -

Mi se nećemo baviti razbijanjem tih i sličnih mitova, nego još jednim primjerom da nikada nije kasno (ali i rano) za početak bavljenja rekreativnim trčanjem, da je to aktivnost u kojoj može sudjelovati cijela obitelj, tijekom cijele godine i da sudjelovanje u utrkama može biti jako zabavno. Dokaz za sve navedeno – obitelj Pavić.

Ana-Marija Pavić je dugo imala želju da se upiše u adidas školu trčanja. Iako je zakasnila mjesec dana na početak, odlučila se, doslovo preko noći, ispuniti prijavu i odmah je dobila email da je trening sutra popodne. Više nije bilo odustajanja.

Prvo sam u travnju ove godine krenula sama, onda je nakon mjesec dana mužu palo na pamet da bi i on mogao krenuti i probati, bez mog nagovora i utjecaja, sam je to predložio. Viktor i Monika su krenuli spontano jer ih nismo imali gdje ostaviti za vrijeme naših treninga, pa je ideja bila da će se igrati u parku dok mi imamo trening. Par puta su se igrali, ali im je to brzo dojadilo pa su i oni htjeli probati jer ionako već tri godine treniraju atletiku u klubu – objasnila je mama Ana-Marija kako je obitelj Pavić počela trčati.

U početku smo oboje bili zabrinuti da neće moći odraditi trening, da će ostati sami usred Maksimira, da će biti problema, ali na kraju su oni to s lakoćom otrčali i nikakvih problema nije bilo – prisjeća se Ana-Marija prvih treninga koji su bili ovo proljeće u Maksimiru.

20160922-cener-obitelj-7

Nije uobičajeno da djeca trče u adidas školi trčanja, pa su Viktor koji ima nepunih 11 i Monika koja ima 9 godina, definitivno najmlađi polaznici.

Super nam je u adidas školi trčanja, uspijemo doći na većinu treninga. I kada je kiša i ružno, uvijek idemo na trening. Totalno smo se zapalili za trčanje, svi četvero i u biti uživamo kada svi trčimo. Ja sam se ulovila kako u dućanima gledam tenisice i opremu za trčanje, umjesto ženskih stvari, da sam ovisna – s osmijehom je objasnila mama Ana-Marija, a tata Tomislav je nadodao:

Ja sam uredski tip, nikad se nisam bavio sportom, a profesionalna deformacija mi je struka-posao-struka. Zato mi je škola trčanja fantastičan odmak od svega, isključim se, to je oslobađanje od svega, i to mi odgovara. A u početku sam krenuo samo da probam, da vidim bi li ja to mogao, pa sam išao jednom, pa drugi put i onda sam se treći put upisao. Od tada sam samo dva treninga propustio i da ne idem u školicu, nego samostalno, već bi sigurno odustao. Imam treninge u to i to vrijeme i onda moram naći vremena, toliko sam puta znao biti umoran i nije mi se dalo ići, ali ipak odem i bude mi super.

Cijelu obitelj Pavić je zahvatila trkačka groznica. I život im se definitivno promijenio na bolje. Kada su se ovo ljeto pakirali za more, nakon kupaćih kostima su u torbe stavili i – tenisice za trčanje.

Tijekom ljetnih praznika nismo pauzirali, nego smo trenirali na moru, tako da smo i to odradili. Ustajali smo se u 6 ujutro da bi već u pola sedam bili na trčanju. Iskreno, to nisam očekivala niti od sebe same, a kamoli da će se djeca na školskim praznicima ustajati tako rano i ići trčati – ponosno je rekla Ana-Marija i dodala:

Trčanje je na svim poljima rezultiralo promjenama i to na bolje: provodimo više vremena zajedno, putujemo zajedno na utrke, zajedno smo u Maksimiru na treninzima i svi sada više pazimo na prehranu, poboljšali smo i taj aspekt. Kod djece nam je to bilo najbitnije, jedu manje slatkiša i to sve pod utjecajem trčanja i trenera koji govore o važnosti prehrane – objasnila je mama, a tata se nadovezao:

Viktor sada neće jesti ništa nezdravo, a prije mu je Nutella bila najomiljenija. Sada i te kako gleda da se zdravije hrani.

Klinci imaju i više samopouzdanja, važniji su sami sebi, te razumiju da je to što trče i idu na utrke nešto neuobičajeno. Kada u školi kažu prijateljima da idu s mamom i tatom na utrku, većina prijatelja ne razumije što to točno znači, ali onda donesu medalju u školu, pohvale se… – rekla je Ana-Marija.

20160922-cener-obitelj-10

U samo šest mjeseci treniranja u adidas školi trčanja, obitelj Pavić je već otrčala četiri utrke, a dvije već čekaju upisane u kalendar.

Prva utrka koju smo zajedno trčali bila je na Plitvičkom maratonu, dionica od 5 kilometara. Zatim smo istu dionicu istrčali na utrci Volim trčanje. Za Grawe noćni maraton smo se ipak odlučili za 10 kilometara, a istu dužinu smo ponovili na Pulskoj Xici. Uvijek smo pozitivno nervozni prije utrke, a Viktor i Monika su najčešće najmlađi sudionici, djeca uglavnom ne trče i vidimo tijekom utrke možda dvoje-troje djece koja su starija od njih – rekla je Ana-Marija.

Mama planira ove godine ići i na Zagrebački polumaraton, tata kaže da apsolutno ne planira:

Ja bih sigurno išao manje na utrke da me oni nisu nagovarali (ili ne bi uopće, dodaje Ana-Marija kroz smijeh). Da me djeca nisu nagovorila, ne bih trčao Pulsku Xicu, oni su moji motivatori.

Otrčali smo Pulsku Xicu prije mame i tate i onda smo ih čekali u cilju. Stigli smo i pizzu pojesti dok su došli – veselo je rekla Monika.

I djeca bi probala polumaraton, ali dobili su od trenera atletike preporuku da bi im taj napor ipak mogao biti previše. Naime, Viktor i Monika, uz školu trčanja, idu i na atletske treninge tri puta tjedno, iako su sada smanjili intenzitet trčanja u školici. Utrka kojom obitelj Pavić planira završiti sezonu bit će – Zagrebački noćni Cener.

Preporuka za čitanje

Bit će nam prvi put da trčimo tu utrku. Od Cenera očekujemo zabavu, ne ganjamo vremena. Iako će nam to vjerojatno biti posljednja utrka ove godine, planiramo i dalje nastaviti trčati u klubu i željeli bismo ostati na Maksimiru i preko zime – rekla je Ana-Marija.

20160922-cener-obitelj-13

A zašto vole trčanje?

Nedostajalo mi je trčanje sve ove godine, imam naviku bavljenja sportom još od kada sam bila mala i trenirala plivanje. Dugo sam gledala te trkače i mislila da budem, ali nisam se uspjela organizirati da sve uskladim, djeca su bila premala.

Sada kada ponovno trčim, shvatila sam koliko me trčanje opušta, nakon svakodnevnog stresa i jurnjave mi omogućuje da se odmaknem od svega. Upoznala sam nove ljude, družimo se, vesele me utrke, probudio se u meni stari natjecateljski duh.

Lijepo mi je i da se mi kao obitelj družimo, spontano je sve krenulo, nema nagovaranja, ako klinci žele ići na trening, ustanu se i idu, a ako ne žele, ostanu spavati. Ali uglavnom hoće i to je dobro, nema forsiranja, to je njihov izbor – zaključila je mama Ana-Marija.

Monika je objasnila da voli trčanje zato što se svi druže, treneri su super i zabavljaju ih na treninzima.

I zato što sam najmlađa i svi govore: vidi nju!

Viktor je kratko rekao da jednostavno voli trčati i biti brz, te da su mu super treneri. Tata je završio pomalo filozofski:

Isključivanje iz svakodnevnice, oslobađanje od stresa, druženje, na neki način brisanje svakodnevnih obaveza i briga. Trenutak slobode.

Pogledajte komentar (1)
Na vrh stranice