Sada čitate
Vedran Krčadinac: Trčanje i prikupljanje donacija u praksi

Vedran Krčadinac: Trčanje i prikupljanje donacija u praksi

Uredništvo portala

U svibnju 2012. na portalu Trčanje.hr objavljen je članak doktora Pavla Vlaheka o trčanju i prikupljanju donacija. U njemu autor piše o dobrotvornim organizacijama u Velikoj Britaniji koje prikupljaju novac putem rezerviranih mjesta na londonskom maratonu. Za sudjelovanje na velikim maratonima poput londonskog nije dovoljno prijaviti se i platiti kotizaciju, zbog ograničenog broja mjesta. Garantirano mjesto imaju samo maratonci koji ostvaruju normu (primjerice, 3:10 za London ili 2:55 za New York za muškarce do 40 godina), a određen broj mjesta dijeli se preko lutrije ili prema drugim kriterijima. Za rekreativca ipak postoji način za sudjelovanje na maratonu osim sretnog zgoditka na lutriji: treba prikupiti zadani iznos donacija na račun dobrotvorne organizacije, a zauzvrat dobiva rezervirano mjesto.

- Oglas -

Doktor Vlahek je u članku na duhovit način izrazio skepsu da je tako nešto moguće u Hrvatskoj. U svibnju sam počinjao pripreme za svoj prvi maraton. Rodila se ideja da cilju završavanja zagrebačkog maratona dodam još jedan – pokušat ću ostvariti scenarij iz članka i putem sponzorstva prikupiti donacije za humanitarnu svrhu!

Svaki početak je težak

Pitanje za koju ću svrhu trčati na prirodan je način dobilo odgovor. Bolujem od dijabetesa tipa 1, neizlječive kronične bolesti. Uglavnom sam zadovoljan sa skrbi koju dobivam u hrvatskom zdravstvenom sustavu – inzulinska terapija i pomagala koja pokriva HZZO omogućuju mi vođenje aktivnog i ispunjenog života, uključujući trčanje maratona. Nažalost, za dio pacijenata inzulinske injekcije nisu dovoljne da bi postigli zadovoljavajuću kontrolu bolesti, nego su im potrebne skupe inzulinske pumpe. To se posebno odnosi na djecu oboljelu od dijabetesa, a po broju izdanih inzulinskih pumpi Hrvatska zaostaje za svjetskim trendovima i za zemljama u susjedstvu. Odlučio sam trčanjem maratona prikupljati donacije za nabavku inzulinskih pumpi namijenjenih djeci kojoj su potrebne.

Stupio sam u kontakt s liječnicima Klinike za pedijatriju bolnice Rebro, stručnjacima za dijabetes u djece. Doktorica Anita Špehar Uroić uputila me na društvo “Veliki za male sa šećernom bolešću”, dobrotvornu organizaciju koja među ciljevima ima upravo nabavku inzulinskih pumpi za djecu i adolescente. Podrška koju sam dobio od doktorice Špehar Uroić i društva “Veliki za male” pokazala se ključnom za uspjeh akcije. Na početku sam tražio i dobio pisma podrške Klinike i Društva namijenjena tvrtkama donatorima. Uz njih sam priložio osobno motivacijsko pismo i kratak dopis u kojem objašnjavam akciju i molim za uplatu na račun društva “Veliki za male”. Obećao sam da ću na maratonu nositi majicu s logotipima tvrtki donatora.

U lipnju sam pisma u papirnatom obliku poslao na dvadeset adresa koje sam dobio od prijatelja iz Zagrebačkog dijabetičkog društva, tvrtkama koje su svojom djelatnošću vezane uz dijabetes. Pridodao sam nekoliko velikih tvrtki koje imaju program društvene odgovornosti i kontakte za sponzorstva objavljene na svojim web stranicama. Ubrzo je stigao ljubazni negativni odgovor od jedne tvrtke. Još jedna tvrtka je u srpnju uplatila donaciju od 2000 kn, što je oko 10% vrijednosti jedne inzulinske pumpe. Na ostala pisma nije bilo nikakve reakcije – papirnate, elektroničke niti telefonske.

Dugo toplo ljeto

Počeo sam trenirati za maraton. Još od 2004. godine kada mi je dijagnosticiran dijabetes svakodnevno trčim oko 5 km. Trčanje i druga tjelesna aktivnost znatno pomaže u održavanju stabilne razine šećera u krvi. Od 2010. godine povremeno sudjelujem na utrkama, a u zadnjih godinu dana završio sam dva polumaratona u vremenu ispod sat i 30 minuta. Na početku priprema već sam bio u dobroj trkačkoj formi, a kao treninge sam uveo dugo trčanje jednom tjedno (20 km uz postepeno povećavanje) i sudjelovanje na ligama radi brzine (kros liga AK “Veteran” u Maksimiru i marjanska liga u Splitu dok sam bio na moru). U srpnju i kolovozu upoznao sam ograničenja i prepreke koje treba savladati pri trčanju maratona: pregrijavanje, dehidracija, zamor mišića i trošenje zalihe glikogena, žuljevi i opterećenje zglobova. U kolovozu sam morao propustiti nekoliko dugih treninga zbog bolova u koljenu. Vrhunac priprema bio je 1. rujna na ultramaratonu Forrest Gump, gdje sam trčao štafetu s još dva dijabetičara u timu. Taj dan sam prvi puta istrčao maratonsku udaljenost “na rate”, a zajedno smo za 12 sati pretrčali 148 km i zauzeli treće mjesto u poretku štafeta.

Tijekom ljetnih mjeseci nije bilo odgovora na molbe za donacije, pa sam krajem kolovoza e-mailom podsjetio na pisma iz lipnja i još jednom zamolio za potporu. Reakcije su počele pristizati u rujnu nakon sezone godišnjih odmora. Velike tvrtke s posebnim odjelima za sponzorstva ispričale su se da ne mogu sudjelovati, ali sam dobio pozitivne odgovore od više tvrtki vezanih uz dijabetes. U tom razdoblju došla je do izražaja važnost potpore dobrotvorne organizacije poput društva “Veliki za male”. Računovodstva tvrtki donatora imala su različite zahtjeve: neki su tražili formalnu molbu u ime Društva s točnim iznosom, s nekima je trebalo potpisati ugovor o donaciji, a s drugima ugovor o sponzorstvu. Posao sastavljanja molbi i potpisivanja ugovora odradila je doktorica Špehar Uroić i drugi članovi društva “Veliki za male”, na čemu im najsrdačnije zahvaljujem.

Približava se veliki dan

Sredinom rujna osjećao sam se potpuno spremno za maraton. Zahvaljujući vježbanju i istezanju koljeno me više nije boljelo i bio sam siguran da mogu završiti maraton ispod tri i pol sata. Dao sam otisnuti majicu s logotipima donatora: Oktal Pharma, Novo Nordisk, Medtronic, Salvus, Merck, Roche i LifeScan. Ušao sam u fazu taperinga postupno smanjujući duge treninge i tempo svakodnevnog trčanja. Dva dana prije utrke povećao sam unos ugljikohidrata radi stvaranja dodatne zalihe glikogena, što je zbog dijabetesa značilo vrlo česta mjerenja šećera u krvi i davanja korekcijskih doza inzulina.

S nestrpljenjem sam dočekao 7. listopada, dan 21. zagrebačkog maratona. Tijekom utrke bio sam izvrsno raspoložen. Veći dio maratona održao sam tempo od 4’30” po kilometru, a oko 35. kilometra usporio sam zbog umora. Poseban doživljaj bilo je trčanje preko trga Bana Jelačića gdje me čekala supruga Jelena i Ilicom kraj kuće u kojoj sam odrastao. Tamo su mi podršku pružali sin Jakov, kći Ema, roditelji, brat i šogorica te mala nećakinja Lara (video).

Preporuka za čitanje

Rezultati i savjeti

U četiri mjeseca prije utrke trenirajući sam pretrčao preko 850 kilometara. Maraton sam završio s neto vremenom 3:21:11 na 40. mjestu u ukupnom poretku. Najvrednija donacija bila je od tvrtke Oktal Pharma, zastupnika proizvođača inzulinskih pumpa. Oni su donirali jednu pumpu koja je već dostavljena Klinici za pedijatriju bolnice Rebro. Ostale spomenute tvrtke uplatile su na račun društva “Veliki za male sa šećernom bolešću” ukupno 28.000 kn, što će biti dovoljno za kupnju još jedne pumpe. Ako se ostvare neka obećanja možda bude moguće nabaviti i treću pumpu za male dijabetičare.

Vrijednost prikupljenih donacija višestruko premašuje granicu od 1800 britanskih funti za rezervirano mjesto na londonskom maratonu, spomenutu u članku doktora Vlaheka. S druge pak strane dvije ili tri inzulinske pumpe vrlo je mali doprinos stvarnim potrebama, budući da u Hrvatskoj svake godine od dijabetesa oboli oko stotinu djece. Ipak, zadovoljan sam i ponosan ishodom jer se pokazalo da akcije poput ove mogu uspjeti i u Hrvatskoj. Bez članka doktora Vlaheka na portalu Trčanje.hr vjerojatno se ne bih upustio u ovaj društveni eksperiment i zbog toga sam mu zahvalan.

Pravim trkačima ne treba poseban razlog za trčanje, jer im trčanje samo po sebi predstavlja zadovoljstvo. Maraton za pumpe je primjer kako dio pozitivne energije koju dobivamo kroz trčanje možemo usmjeriti na pomaganje ljudima i razvedravanje pesimistične klime u društvu. Nadam se da će i dobrotvorne organizacije prepoznati potencijal skriven u trkačima dobre volje.

Na kraju nekoliko savjeta čitateljima koji se žele upustiti u sličan pothvat.

  1. Na vrijeme počnite s pripremama i ostavite si dovoljno vremena za prikupljanje donacija. U tome, jednako kao i u trčanju, nerealno je očekivati brze rezultate.
  2. Osigurajte podršku registrirane dobrotvorne organizacije koja će vam pomoći s računovodstvenim i administrativnim poslovima. Teško ćete uvjeriti tvrtke da uplate novac na račun Pere Perića čak i ako je Peri zaista potrebna pomoć.
  3. Početnu komunikaciju s tvrtkama pokušajte odraditi sažeto i profesionalno. Motivacijsko pismo u kojem iznosite dirljivu životnu priču i hvalite se trkačkim uspjesima ima svoju ulogu, ali malo je vjerojatno da će ga pročitati ljudi koji u tvrtkama donose odluke. Njima treba kratko i jasno prenijeti za što ih molite pomoć i što namjeravate napraviti.
  4. Na primjeru donacija za pumpe pokazalo se da najbolji odaziv možete očekivati od tvrtki koje su povezane s ciljem akcije i donacijom ostvaruju određenu marketinšku korist. Nastojite pronaći i pridobiti takve tvrtke, ali ne odustajte unaprijed od drugih mogućih donatora i od ciljeva u kojima je teško prepoznati marketinški potencijal (primjerice, pomoć djeci oboljeloj od rijetkih bolesti poput cistične fibroze).
  5. Prikupljajući donacije komunicirat ćete s većim brojem ljudi iz dobrotvorne organizacije u čiju korist trčite i iz tvrtki donatora. U komunikaciji će neizbježno biti nesporazuma i razočaranja, ali ne gubite živce i entuzijazam. Meni je pomagalo sjetiti se da maraton trčim zbog sebe, a prikupljanje donacija je eksperiment koji ne mora nužno uspjeti.
  6. Temeljito se pripremite za sponzoriranu utrku i postavite si realističan cilj. Nikome neće biti drago ako se ozlijedite pokušavajući pomoći drugima.
  7. Ne zaboravite uživati u trčanju i prikupljanju donacija!

Napisao: Vedran Krčadinac

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice