Sada čitate
Trail i treking trčanje … nekada

Trail i treking trčanje … nekada

Borko Prvan

U mojoj novoj kolumni pričat ću vam o trail i treking trčanju nekad. Nekad to znači nekih 3 desetljeća prije ovog novo normalnog vremena, godina 90-tih prošlog stoljeća. Pojmovi TRAIL i TREKING ulaze u sportsku terminologiju „trećeg“ sporta sa stvaranjem naše nove države odnosno „amerikanizacijom“ svega i svačega. Od Valentinova do Noći vještica i McDonald’sa,a ja bi dodao i s povratkom Šimuna C. iz Amerike.

- Oglas -

80-tih godina prošlog stoljeća trail trčanje smo zvali jednostavno KROS trčanje, eventualno u našem slengu smo takav vid trčanja zvali i RAVE RUN po reklami iz Runner’s Worlda, svjetski poznatog američkog časopisa za trkačku populaciju. Pojmovi trail, a pogotovo treking bio je asocijacija za tumaranje po Mount Everestu ili Andama u Južnoj Americi, obavezno s ruksacima na leđima i štapovima u rukama. Mi smo imali još jedan specifičan naziv za ultra trail trčanje, zvali smo ga LSD ili long slow distance trčanje.

Iako je naše prvo organizirano trčanje bilo 1981. godine, čak se dobro sjećam datuma, nedjelja 26.4. upravo na Sljeme i to od Šestinske crkve do Kraljičinog zdenca, sve do 1989. nismo organizirano trčali na Sveto brdo. Naša baza je bila Park šuma Maksimir. Tri puta tjedno, srijeda, petak i nedjelja smo imali organizirane treninge. Srijedom i petkom u 15.30h nakon radnog vremena. Onda nije bilo klizno radno vrijeme ili rad od kuće, već si bio zašarafljen u firmi od ujutro 7h do popodne 15h, a u proizvodnim firmama je radno vrijeme bilo čak od 6 do 14. U 14 sati se oglasila sirena za kraj radnog dana i radnička klasa je s osmjehom odlazila na zasluženih 8 sati odmora, nakon 8 sati rada. Nedjeljom, svetim danom (sve nedjelje su bile neradne), trčali smo ujutro u 9.30h.

Još smo imali i staru Savu, prije rekonstrukcije za Univerzijadu i atletski stadion s lešnatom stazom, gdje smo uglavnom subotom, povremeno trčali dionice.

Na Sljeme smo počeli odlaziti 1989. godine na nagovor Ivice Habuša te grupe vrhunskih orijentacista na čelu s dr. Ivanom Marchiottijem. Ivica Habuš, najpoznatija sljemenska neman, vrhunski maratonac, jedne godine i pobjednik Plitvičkog maratona, bio je glavni pokretač naših sljemenskih avantura. Imali smo dva osnovna mjesta starta. Kad smo išli samo brdo start je bio na Lagviću (gdje danas starta Lagvić liga) i ti treninzi su se sastojali od trčanja gore i dolje.

Ako smo išli kraće onda je gore cilj bio prvih godina kod Grafičara pa smo za nekoliko godina produžili do Tomislavca i na kraju do vrha, do tornja. Danas poznati gelender je pojam, koji smo mi onda ustanovili kao krajnji cilj, trebalo ga je obavezno dodirnut i bacit pogled na naše prekrasno Hrvatsko zagorje. Po tom gelenderu danas nosi ime i vrlo popularna Jutarnja gelender liga (JGL), koja se održava svake prve srijede u mjesecu sa startom u 5.30 ranom zorom. Ti treninzi (uglavnom su to bile prave male brdske trening utrke) trajali su do 2 sata.

Ivica Habuš, najpoznatija sljemenska neman (lijevo) i Borko Prvan (desno)

Jedna od meni najdražih takvih trail trening utrka je bila kombinacija ceste i staze u dužini od cca. 28 km. Projektant ove staze je bio Ivica Habuš, čovjek, koji najbolje pozna Sljeme od svih nas. Možda i zahvaljujući tome šta stanuje u podsljemenskoj zoni, Bačunu, pa je većinu svojih treninga obavljao na Sljemenu. Čak je imao koeficijent pretvorbe brdskih kilometara u ravničarske kod izračuna mjesečne kilometraže pretrčanih km.

Opisat ću vam detaljno stazu, ako se među novopečenim trail trkačima nađe netko tko bi probao otrčat ovu stazu. Znači, start je „kod bake s kolačima“ (drvena nastrešnica iznad restorana Lagvić), gdje je danas start legendarne lige Lagvić. Ide se standardno Poučnom stazom (nekada Omladinskom stazom) do Kraljičinog zdenca, gdje se prelazi cesta i nastavlja stazom prema domu Grafičar. Kod prelaska makadama za Risnjak ne ide se na Grafičar, već ispod doma planinskom cestom do Krumpirišta. Prolazi se ispod i stare i nove skijaške žičare. Nakon Krumpirišta idete širokim makadamom kao da gulite jabuku sve do Horvatovih stuba, zatim s njima do Mićinog vrela i izlazite na Hunjku. Nakon Hunjke idete na glavnu asfaltnu cestu i nakon 300 metara skrenete lijevo i preko Danjke jakom uzbrdicom dolazite na Puntijarku. Opet prelazite glavnu cestu i direktno pičite stazom na TV toranj. Nakon TV tornja slijedi ubitačna nizbrdica po glavnoj cesti do Lagvića, gdje je cilj na istom mjestu gdje je bio i start. Ako ganjate rezultat na nizbrdici se nemojte štedit, iako pazite na koljena, koliko je god to moguće. Mogu se pohvalit da je to jedina sljemenska staza na kojoj držim apsolutni rekord: 2:00,33.

Koliko su to bili jaki treninzi pokazuje moj PB na stazi od Lagvića do Tomislavca preko Kraljičinog zdenca i Grafičara tzv. Omladinskom stazom (danas Poučna staza) 41:23. Kuriozitet ove staze je da se na njoj održalo svjetsko prvenstvo u brdskom trčanju za veterane 2009. godine. Samo je ta staza bila nešto duža, jer je start bio kod šestinske crkve.

Borkov dnevnik – Nedjeljni LSD trening (19.1.1992.)

Sad ću vam ukratko opisat jedan tipičan LSD trening sa startom u Maksimiru.

Znači, sastali bi se nedjeljom u 9.30h u Maksimiru kod Mogile. Bila je to vrlo jaka ekipa od 10 do 15 trkača. Među njima bilo je nekoliko maratonaca s PB-om debelo ispod 2.30. Damir Kovačić, Branko Pecik, Darko Vargić, a mi ostali skoro svi s maratonom ispod tri sata… možete mislit kakav je to bio SLOW trening.

Krenuli bi tempom 5 min/km kroz park Maksimir pa preko Čreta ušli u šumu Dotršćinu. Istovremeno iz Bačuna krenuli bi Ivica i sin mu Hrvoje Habuš tako da smo se sastali negdje na polovici Dotršćine. U ekipi su vrijedila neka nepisana pravila, koja se nisu smjela kršiti. Npr. ako bi se kome pripišalo to je morao unaprijed najaviti i onda ga je cijela ekipa morala čekati. Ukoliko ne bi najavilo, ekipa bi baš tada za kaznu pojačala i bilo je vrlo teško uhvatit priključak. Također je trebalo dobro poznavati teren, jer u koliko “rikneš” i izgubiš priključak, a ne poznaješ teren bio si u problemu.

Preporuka za čitanje

Bilo je i smiješnih situacija npr. kad su trening projektirali orijentacisti i onda se na pola treninga pogubimo i ne znamo gdje smo. Negdje na polovici treninga imali smo obavezan odmor od pola sata. Uglavnom je to bilo u nekom od sljemenskih planinarskih domova (Risnjak, Puntijarka, Runolist, Hunjka, Lipa Rog). Tu bi se nešto pojelo npr. štrudla od sira ili jabuka je najbolje pasala u Puntijarci i obavezno maznulo bi se pivo ili kava. Kako onda nije trkački pokret bio razvijen kao danas, mi smo bili pravi čudaci. Koliko smo bili čudni najbolje će vam dočarati sljedeća anegdota.  Jednom na toj našoj pauzi na Puntijarci priđe nam jedna planinarka i upita Pedu „Dečki, od kud vi trčite?“ Peda najnormalnije odgovori „Iz Maksimira.“, a gospođa će uvrijeđeno „Vrlo duhovito“

Kako smo mi bili uglavnom cestovni trkači, a današnjih trail i treking utrka nije ni bilo u rasporedu, zimi kad bi napadao snijeg, a staze po Sljemenu bi se zaledile, mi bi se prebacili na cestu u podsljemenskoj zoni. Bili su to treninzi Markuševec, Čučerje, Novoselec ili preko Gračana na Lagvić pa po cesti do Hunjke i natrag preko Šestina i Cmroka.

U koncepciji treninga, koji je bio između 30 i 40 km uvijek je zadnji dio bio u tempu maratona (znači cca. 4min/km ili malo ispod). Uglavnom je to bilo na potezu od Bačuna do Maksimira kroz  Jazbinu ili zimi od Granešine do Maksimira. Bili smo toliko poznata ekipa da bi nas lokalno stanovništvo često nudilo raznim slasticama pogotovo, ako je to bilo oko Božića, Nove Godine ili Uskrsa.

Na ovim našim  trkačkim treninzima, kao što vidimo, svega je bilo pa tako i nezgodnih situacija. Mene je na jednom takvom dugom treningu napao turski ovčar pokojnog Željka Malnara, poznatog pustolova i tv urednika. Ugrizao me, ali ne do krvi. Bio je u društvu ogromne doge, tako da sam doživio užasan strah. Željko je pse pustio iz svog džipa i oni su naišli iza jednog zavoja, a ja i prika Petko smo došli iz suprotnog  smjera. Tako da su se psi vjerovatno prepali, a ovaj ovčar je bio vrlo agresivan. Počeo je lajati i gristi, ali smo hvala Bogu smirili situaciju, a kad se pojavio Malnar i objasnio da su psi cijepljeni protiv bjesnoće bilo mi je odmah lakše. Često puta se na Sljemenu znaju vidjeti psi ili divlje svinje, koje mogu bit isto vrlo nezgodne. Zato je moja preporuka na duge treninge ili trail/treking utrke uvijek nosite sa sobom neko sredstvo za obranu kao što su šoker ili sprej.

Toliko za danas. Do nove kolumne ostajte mi zdravo i veselo i ostanite odgovorni.

Piše: Borko Prvan

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice