Too much, too soon

„Nijedan konj nije umro trčeći, sve dok nisu stavili jahača na njegova leđa“ - Dr. George Sheehan, jedan od pionira istraživanja medicine trčanja

U 1980. u treniranju je postojao trend od „70 mile plus weeks“ (100 i više kilometara tjedno)  koji se nekako održao u našem okružju pod motom “više je bolje”, vjerojatno pod utjecajem jedine i popularne literature koja zagovara filozofiju tog doba u obliku knjige Jeffa Gallowaya, a dalje je prešao najznačajnijim oblikom učenja trkača, a to je usmena predaja.

Bill Bowerman, tada američki  dugoprugaški trener,  je  uočio da većina trenera trkača ide prema 150km pa i 200 km tjednom programu i smatrao je da to nije dobro. Imao je 2 vrlo dobra razloga koji su podupirale njegovu tvrdnju.

• Prvi je bio da nikad nije trenirao nijednog uspješnog trkača čiji bi tjedni volumen prelazio 100 km tjedno. U ono doba bio je trener 17-orici trkača koji su milju trčali ispod 4 minute, 5 prvaka na 5 km i 2  trkača svjetske klase u maratonu.
• Drugi je bio da među onim trkačima koji su inzistirali na većoj tjednoj kilometraži, bilo je neznatno prvaka, a veliki broj onih koji su doživjeli fizički i psihički slom u vidu prestanka treniranja.

Bowermanov pogled na trening je jedan od mnogih i nije isključivo ispravan,  no većina rekreativnih trkača u Hrvatskoj, upravo radi greške koje je isticao Bowerman.

Kategorija za sebe su profesionalni trkači čiji režimi treninga su drukčiji i individualno prilagođeni trkaču i disciplini za koju se spremaju.

(E sad gdje je razlika između rekreativca i profesionalaca u Hrvatskoj, tu bi se sigurno mogao povesti mali rat, sigurno posljedično sa par mrtvih i nekoliko kuća u plamenu, a sve u skladu sa općim shizofrenim stanjem našeg društva: lijevi-desni, sjever-jug, partizani-ustaše, vozači VW-vozači talijanskih modela automobila, zaštitari životinja-proizvođači tradicionalnih mesnih prerađevina…)

Osnovni problem sa rekreativnim trkačima je da su često sami svoji treneri i u svoj rekreativni sport žele uklopiti programe profesionalnih trkača različitih profila od 5km do ultramaratona. Pa se često misli da ako je nešto dobro za Kenenisu Bekelea, dobro je i za mene, a to je isto kao da mislite da ćete brže voziti,  ako imate bicikl za par desetaka tisuća kuna skuplji. Iako se pokušavaju educirati čitanjem trkačkih časopisa ili internet stranica, često im manjka bazno znanje da bi mogli interpretirati informaciju koju dobiju čitajući i da bi je mogli prenijeti u praktični, siguran režim treniranja.

Svaka trkačka ozljeda je isključivo rezultat  grešaka u načinu treniranja iako postoje i drugi faktori koji joj pridonose, ali to je slučaj u manjoj mjeri.

Da se nadovežem na uvodnu rečenicu ovog teksta, kod trkača, jahač koji mu sjedi za vratom je često njegov vlastiti ego ili preambiciozni trener. I tu dolazimo do one psihološke strane ozljeđivanja. Vlastiti ego.

Gledajući kroz iskustvo rada s trkačima u adidasovoj školi trčanja moglo se u nekoliko mjeseci vidjeti zanimljivu transformaciju. Kod nekih pojedinaca na početku je postojao  veliki strah od istrčavanja 2 km koji se je u nekoliko mjeseci pretvorio u preziranje osoba koje ne mogu istrčati 2km, jer mi, evo, možemo čak 21km.

To je normalno jer je ljudski, ali treba biti toga svjestan i kontrolirati neumjerenost.

Ista stvar je sa ozljedama.  U početku svi pušu i na hladno kod najmanje boli, a nakon nekog vremena trče trpivši i najveće bolove dok ne otpadne noga, a i tada bi trčali na ovoj drugoj da mogu.

Bojazan od kilometraže i intenziteta pretvara se u bojazan da nije dovoljno kilometara i intenziteta, a najčešće se primjenjuje „too much, too soon“ princip koji onda dovede do ozljede.

Zbog toga je zadaća je svake osobe koja liječi ozlijeđenog trkača da osim izlječenja, zajedno sa trkačem i trenerom, nađu potrebe, odaberu realne ciljeve i svi zajedno doprinesu u ostvarivanju istih.

O ostalim razlozima ozljeđivanja čitajte u sljedećim tekstovima.

Napisao: Pavao Vlahek