Sada čitate
Too much, too soon

Too much, too soon

Pavao Vlahek

„Nijedan konj nije umro trčeći, sve dok nisu stavili jahača na njegova leđa“ – Dr. George Sheehan, jedan od pionira istraživanja medicine trčanja

- Oglas -

U 1980. u treniranju je postojao trend od „70 mile plus weeks“ (100 i više kilometara tjedno)  koji se nekako održao u našem okružju pod motom “više je bolje”, vjerojatno pod utjecajem jedine i popularne literature koja zagovara filozofiju tog doba u obliku knjige Jeffa Gallowaya, a dalje je prešao najznačajnijim oblikom učenja trkača, a to je usmena predaja.

Bill Bowerman, tada američki  dugoprugaški trener,  je  uočio da većina trenera trkača ide prema 150km pa i 200 km tjednom programu i smatrao je da to nije dobro. Imao je 2 vrlo dobra razloga koji su podupirale njegovu tvrdnju.

  • Prvi je bio da nikad nije trenirao nijednog uspješnog trkača čiji bi tjedni volumen prelazio 100 km tjedno. U ono doba bio je trener 17-orici trkača koji su milju trčali ispod 4 minute, 5 prvaka na 5 km i 2  trkača svjetske klase u maratonu.
  • Drugi je bio da među onim trkačima koji su inzistirali na većoj tjednoj kilometraži, bilo je neznatno prvaka, a veliki broj onih koji su doživjeli fizički i psihički slom u vidu prestanka treniranja.

Bowermanov pogled na trening je jedan od mnogih i nije isključivo ispravan,  no većina rekreativnih trkača u Hrvatskoj, upravo radi greške koje je isticao Bowerman.

Kategorija za sebe su profesionalni trkači čiji režimi treninga su drukčiji i individualno prilagođeni trkaču i disciplini za koju se spremaju.

(E sad gdje je razlika između rekreativca i profesionalaca u Hrvatskoj, tu bi se sigurno mogao povesti mali rat, sigurno posljedično sa par mrtvih i nekoliko kuća u plamenu, a sve u skladu sa općim shizofrenim stanjem našeg društva: lijevi-desni, sjever-jug, partizani-ustaše, vozači VW-vozači talijanskih modela automobila, zaštitari životinja-proizvođači tradicionalnih mesnih prerađevina…)

Osnovni problem sa rekreativnim trkačima je da su često sami svoji treneri i u svoj rekreativni sport žele uklopiti programe profesionalnih trkača različitih profila od 5km do ultramaratona. Pa se često misli da ako je nešto dobro za Kenenisu Bekelea, dobro je i za mene, a to je isto kao da mislite da ćete brže voziti,  ako imate bicikl za par desetaka tisuća kuna skuplji. Iako se pokušavaju educirati čitanjem trkačkih časopisa ili internet stranica, često im manjka bazno znanje da bi mogli interpretirati informaciju koju dobiju čitajući i da bi je mogli prenijeti u praktični, siguran režim treniranja.

Svaka trkačka ozljeda je isključivo rezultat  grešaka u načinu treniranja iako postoje i drugi faktori koji joj pridonose, ali to je slučaj u manjoj mjeri.

Da se nadovežem na uvodnu rečenicu ovog teksta, kod trkača, jahač koji mu sjedi za vratom je često njegov vlastiti ego ili preambiciozni trener. I tu dolazimo do one psihološke strane ozljeđivanja. Vlastiti ego.

Gledajući kroz iskustvo rada s trkačima u adidasovoj školi trčanja moglo se u nekoliko mjeseci vidjeti zanimljivu transformaciju. Kod nekih pojedinaca na početku je postojao  veliki strah od istrčavanja 2 km koji se je u nekoliko mjeseci pretvorio u preziranje osoba koje ne mogu istrčati 2km, jer mi, evo, možemo čak 21km.

To je normalno jer je ljudski, ali treba biti toga svjestan i kontrolirati neumjerenost.

Preporuka za čitanje

Ista stvar je sa ozljedama.  U početku svi pušu i na hladno kod najmanje boli, a nakon nekog vremena trče trpivši i najveće bolove dok ne otpadne noga, a i tada bi trčali na ovoj drugoj da mogu.

Bojazan od kilometraže i intenziteta pretvara se u bojazan da nije dovoljno kilometara i intenziteta, a najčešće se primjenjuje „too much, too soon“ princip koji onda dovede do ozljede.

Zbog toga je zadaća je svake osobe koja liječi ozlijeđenog trkača da osim izlječenja, zajedno sa trkačem i trenerom, nađu potrebe, odaberu realne ciljeve i svi zajedno doprinesu u ostvarivanju istih.

O ostalim razlozima ozljeđivanja čitajte u sljedećim tekstovima.

Napisao: Pavao Vlahek

12 komentara
  • Sve je točno što dr. Vlahek je iznio, to i ja ponavljam , skratite duge kilometraže
    Mala sitna zamjerka dr. Vlaheku koja možda nebi trebala biti upučena njemu jer nije trener škole atletike, ali je ipak doktor, kako to da nema utjecaj da objasni da početniku dati da trči ( pod navodnike) polumaraton, a poslije se ti isti treniraju za maraton, doktore jeli to vama normalno, molio bi odgovor
    Unapred hvala ali o gore navedenom tekstu sve 5

  • Za rekreativca – okvirno 10 trčanja od po okvirno 10km (45 minuta do 1h trčanja) u mjesec dana. To vam je recept za dugi trkački “staž”. 🙂 U ovih 10+ godina kolko trčim, nagledao sam se oho-ho nadobudnih i nabrijanih koji su “izgorjeli” unutar godinu dana sa nekoliko polumaratona i možda maratonom ili dva. Dobro, ajde, neki su čak trčali i dvije ili tri godine. Nemojte završiti ko jedan od takvih. Slušajte Vlaheka! Čovjek zna! 🙂

  • na zalost sto neki nauce na veoma bolan nacin sta je trcanje na duge pruge i jos ako se preforsiraju onda je zbogom trcanje ili ………… citiram dr luigia (malo misto) la comedia e finita. Ja sam se ozljedio krivicom trenera…. covjek organizam je najbolji sat

  • nije vrijedno da spominjem trenera ali , jos sam ga upozorava da ce mi koljeno otici, jer sam radio na kratkim dionicama i bez kvalitetnih duzina isao sam 21 km sve je stimalo do vecernjakovog maratona ( ja sam isao21km) na 13 km osjetim bol a da bi trener na 15 vikao da idem sporo prije toga sam mu rekao da mi koljeno u rasulu rezultat s ozljedom bio 1.31h tek sam nakon po ure dosao sebi

  • za sve buduce trkace i one koji zele to postati nemojte sebi zadavati visoke ciljeve u trcanju bilo od 5km ili 42km……. znam po sebi . Svi su govorili da mogu ici ispod 1.25h(21km) s mojim rezultatima ( naveo sam ih prije) ali koljeno je bilo protiv toga, ali ako netko zeli ici visoko i extremno neka ide samo je pitanje gdje ce puknuti ( u zglobu , srce ili nesto drugo) …… zanemarite profi rezultate jer od toga i nema bas koristi

Na vrh stranice