Sada čitate
Tokyo – moj peti jubilarni maraton (2)

Tokyo – moj peti jubilarni maraton (2)

Avatar

Nedjelja, 24.2.2012., 5:39h, zvoni alarm. Više sam odmarao nego spavao. Smiren sam. Ivan i Ivana su lagano nervozni. Zezam ih da su trebali jučer piti pivo i sake kao ja pa bi bili opušteniji.

- Oglas -

Na startu gužva, ali fantastično organizirano. “Gambareeee!” odjeknulo je u 9:10h.

tokyo-n

I dalje sam opušten, nemam neke rezultatske želje, važno mi je da uživam atmosferu koju su navijači, arhitektura grada i prekrasno vrijeme kreirali. Čak ni pace ne gledam do 5km. Bacim pogled na ćuku kad ono 4:57 minute po kilometru. Tko bi rekao!? Nije mi se činilo da sam tako brz. Mislim si da usporim jer poderat ću đonove ako ovako nastavim:-). No osjećam da je ovo moje vrijeme, neka tijelo radi svoje. Imam dobar stroj, nek glava uživa u povicima: Gambare Croatia!!

Japanci su još uvijek ludi za Šukerom, Cro Copom, neki i za Severininim filmićem i njezinim usnama, a sve više ih zna i za već planetarno popularno Zrće. Trčim i prisjećam se sinoćnje večere gdje smo se u japansko-hrvatskom društvu šalili da bi turistička zajednica Hrvatske trebala snimiti promo film za japansko turističko tržište sa Severinom, Mirkom i Šukerom na Zrću pa bi nam se prihodi u 2013. godini popravili za još koji postotak.

12. km. Vidim u publici Ivu i Blaža. Bacam im se u zagrljaj. Zastajem na minutu kod njih. Nisam još imao takvo iskustvo da imam svoje navijače uz stazu. U New Yorku nisam čuo svoju suprugu kad me je zvala, a u Berlinu su stajali zadnjih 800m uz stazu kad je već sve gotovo. Uživam. Blaž pita koji ti je ritam, bacam pogled na ćuku, stoji 4:54 minute po kilometru. Svidio mi se njegov iznenađujući izraz lica. Palim dalje. Na 15. km staza se okreće za 180 stupnjeva. Ja sam na 14. km, a u suprotnom smjeru praši jedan Hrvat, Ivan Stanić. On je na 16. km. Krenuo je 3 min prije mene, ali i praši malo jači pace od mene. Lice mu zadovoljno. Ledeni polarni vjetar puše tokijskim ulicama, Ivan trči u majici na bretelice, prava je lokomotiva.  Pozdravimo se i počnemo se udaljavati u različitim smjerovima. Za koji trenutak pod ručnom kočnicom se okrećem za 180 i baš sam si cool. Svatko ima svoje dobre trenutke, a ja ih baš uživam punim plućima. Na 18. km u gomili ugledam opet Blaža i Ivu. Bacam im se u zagrljaj. Blaž viče: Idemooo Bero! Iva mi daje pusu. Pogled na ćuku 4:53 minute po kilometru. Pa sjajan sam, uopće nisam umoran.

tokyo-1

22. km, Ognjen stoji u publici, sad sam i njega ugledao, nije halucinacija, to su moji prijatelji, moje bogatstvo uz stazu, ljudi koji uživaju u ludosti koju izvodim. Ognjenu malo poziram i zamolim ga da mi nabavi soli te da me već negdje ulovi i da mi je. Ulazim u Ginza ulicu, jednu od najvećih shopping ulica u svijetu. Kad evo Stanića, praši za jednim Kenijcem, prsa mu uzimaju gomile kisika, viknem mu: Hej ostavi i meni malo kisikaJ! Još je brži nego zadnji put. Ja sam na 26. km, a on na 30. km. Dva para plavih očiju ukrstilo je poglede u gladijatorskoj bitci koju vodimo svatko sa sobom. Mi smo hrvatski tigrovi koji pale tokijski asfalt. Te sekunde kad se mimoilazimo, pogled kojim jedan drugome dajemo potporu da nastavimo dalje najbolje što možemo, pogled koji ide duboko do duše, urezuje se u naše memorijske stanice. To je energijska bomba jača od bilo kojeg energetskog napitka.

Uletavam u 28. km, okrećem se pod ručnom za 180 stupnjeva, ali ovaj put udesno. Vatra u meni i dalje gori. Držim 4:54. Mislim si: Bero, pa ti ideš ispod 3:30h, a tako si svjež. Ne patiš. U tim trenucima trčim jednu čaroliju. Želim je podijeliti s Blažem i Ivom, ali njih nema. Malo sam se razmazio u prvoj polovici utrke. Ne volim osjećaj kad mi se želje ne ostvaraju. 32. km. Čujem iza leđa kako me Ognjen zove. Izlazi iz dućana sa soli. Zagrlim ga. Treba mi zagrljaj. Daje mi sol. Sipam sol na šaku kao kad piješ Tequilu, ali zalijevam je gelom. Tu sam gdje je sam, na 4:55 minute po kilometru. Trčim dalje, tražim Ivu i Blaža. Trebam ih u zadnjim kilometrima. Osjećam se razočarano, kako to da ih nema nigdje. Na 35. km počinju mostovi. Ima ih 6. Noge mi idu, ali pluća popuštaju. Lagane killer uzbrdice počinju uzimati svoj danak. Odjednom počinjem gubiti osjećaj za okolinu oko sebe. Pali se alarm. O Bero, malo uspori, uživaj u zadnjim trenucima, nemoj se ubiti. Ubi mostove lagano, kao Brad Pitt u filmu: Killing them softly! Ognjen na predzadnjem mostu na 38. km puca u mene sa svojim fotićem. Kažem mu: “Stari, e sad mi je teško, ali vidimo se u cilju!” Nakon 300m okrijepa s cherry rajčicama. Jednostavno sam stao i nisam se micao. Bome ih nije bilo niti na jednom maratonu koji sam trčao. Tako su mi bile fine. Dosta mi je trčanja, hoću jesti. Japanka me tjera. Još 3,5 km. Ajde. A meni se fućka. Jedem i jedem. Valjda sam ih 30 pojeo. No to me stajalo da sam taj kilometar išao debelo preko 7 minuta po kilometru. Motori se ponovo pale i po svom satu ulazim s 5:06 minute po kilometru u cilj i s pretrčnih 43,2 km. Službeno 3:40h. Ivan je trčao velikih 3:19h, a Ivana odličnih 3:56h.

tokyo-n2

Preporuka za čitanje

Jelena, Alen, Iva, Blaž i Ognjen čekali su nas u cilju. Nakon što smo si isčestitali, probili smo se kroz gužvu pa na klopu i cugu u nama omiljeni tokijski restoran Kaikaya. Druženje je potrajalo do kasnih večernjih sati u društvu s dj-em svjetskog kalibra, Ralph Lawson, grupom maratonaca iz Hong-Konga, otkačenim kuharima i konobarom.

Zaključno, fantastičnih 4 dana u Tokiju. Jako sam zadovoljan svojim trčanjem jer je ovo bilo prvi put da držim jednaki ritam 35 km. Opet sam pomaknuo svoje granice! Također koristim ovu priliku da se zahvalim Atlasu i Bio&Bio na podršci u ostvarenju mog cilja. 11,5h sati leta nije predaleko da skočite do Tokija, jer Tokijo ima gastronomsku, shopping, kulturnu ponudu kakvu nema niti jedna svjetska metropola. Zato, održavajte zdravlje hraneći se u Bio&Bio trgovinama kako biste mogli otrčati rute po tokijskim ulicama koje opisuje Murukami u svojoj knjizi ‘ O čemu govorim kad govorim o trčanju’. Razloga je i više nego dovoljno da otrčite u prvu Atlasovu prodavaonicu i uplatite aranžman za Zemlju izlazećeg sunca.

Napisao: Berislav Sokač

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice