Pisati o trčanju možete jer vam je to posao, ili vas je netko tražio „samo“ par rečenica, ili vam je bilo toliko dosadno pa ste napisali crticu za profil svoje društvene mreže potaknuti prethodno šaljivom objavom nekog organizatora utrke ili dnevnikom trkača iz neke od škola trčanja. Pisati o trčanju možete zbog honorara i novca. Pisati o trčanju možete iz puke zabave i oklade, pisati o trčanju možete jer su vam naložili, a pisati možete i zato jer ne znate crtati silne trkače kako prolaze uz vas i niste još svladali vještinu „fotografija govori više od tisuću riječi“.

Trčati, za razliku od pisanja, možete ili ne možete, morate ili ne morate, volite ili ne volite, tu nema sredine, jer ili ćeš trčati ili nećeš.

A osnovati atletski klub mogu samo oni koji, kako sam iz razgovora s njima saznala, bili entuzijasti kako u trčanju primarno, tako i pisanju o trčanju, sekundarno. Jer, ako Vi sami ne ispričate priču o sebi, to će učiniti netko drugi, no pitanje je hoće li to biti priča o Vama kakvu ju Vi želite čuti.

A priča kreće ovako…..

Maraton Zagreb – Dugo Selo – Zagreb, 1930. godine

Prema navodima Predraga Topića, autora knjige o povijesti dugoselskog kraja koja je pri samom dovršetku, prvi natjecateljski maraton održan je u Hrvatskoj 14. srpnja 1930. godine, a trčalo se od igrališta nogometnog kluba HAŠK u Maksimiru u Zagrebu pa preko Sesveta, Sesvetskog Kraljevca do Dugog Sela i natrag (ukupno 42 km i 195 m). Topić navodi kako je riječ o natjecanju koje se vodi kao prvo ekipno atletsko prvenstvo tadašnje države, a zapravo je bilo troboj gradova Ljubljane, Zagreba i Beograda.

Dugo Selo je u ovoj utrci bilo okretna stanica, odnosno na ulazu u Dugo Selo je bilo okretanje za nazad prema Zagrebu (Zagrebački Jutarnji list: „..od Maksimira preko Sesveta i Dugog sela do obratišta, koje se nalazi okruglo 5 km iza potonjeg mjesta.“, točnije, danas je to Božjakovina). Dnevni listovi koje je P. Topić naveo spominju jedan bizarni detalj i jedan još bizarniji poduhvat. Rezultati trkača, o kojima ćete više čitati u knjizi po njenoj objavi, su bili i dobri s obzirom da je „cesta bila blatna“ (bilo je kišno i vjetrovito). Sliku blatnjave ceste prema Dugom Selu te davne 1930. godine mogu zamisliti i nije mi nimalo privlačna.

Slovenski trkač koji je od početka preuzeo vodstvo je sa svakim kilometrom povećavao tu razliku, no na ulazu u Dugo Selo, kao što sam navela, bilo je okretanje za natrag prema Zagrebu, i polovicu rute slovenski je trkač pretrčao u vremenu od 1:26:8, a drugi iza njega, zagrebački trkač, je zaostajao pet minuta. I tu je, na mjestu okretanja, u Dugom Selu, slovenski trkač uvidio da su dvojica zagrebačkih trkača do okretanja došli u automobilu koji je pratio trkače (iz auta su izašli 800 m prije Dugog Sela, kad se prvoplasirani već vraćao). Sumnju slovenskog trkača potvrdili su i obližnji seljaci, njih šestorica, koje je primijetio i koji su mu u prolazu potvrdili da su se zagrebački trkači dio staze vozili u automobilu. Više informacija moći ćete pročitati u najavljenoj knjizi jer zašto da vam sad sve otkrijemo, no važno je reći da je slovenski trkač, usprkos svemu, pobijedio u vremenu od 3 sata, 8 minuta i 47 sekundi, odnosno da ipak navedem, osam minuta ispred drugoplasiranog zagrebačkog trkača. I dok ćete s nestrpljenjem čekati izdanje ove knjige, autor zaključuje iz detaljnih opisa u dnevnim novinama, kako je „maraton, a i ekipno natjecanje općenito, prilično slabo bilo organizirano“. Vjerujte nam, a pogotovo će nam vjerovati aktualni trkači u utrci „Od Kaptola do Kaptola“ niti je više cesta blatna, a niti se može dogoditi da vas poveze auto i nitko to ne primijeti…. I još jedan štiklec za kraj: jedan od sudionika tog maratona je 1981. godine kao 84-godišnjak trčao na nekadašnjoj memorijalnoj utrci Dugo Selo – Oborovo.

Kako su entuzijasti osnovali klub

S većinom mojih sugovornika susrela sam se u Park Caffeu u Perivoju Grofa Draškovića, mjestu koje je danas ugodno obiteljsko okupljalište u srcu parka sa spravama za djecu i u blizini vrtića, ali i uz jednu jedinu preostalu kulu nekadašnjeg Draškovićeva dvorca. Nemam prostora opisati što se dogodilo s ostatkom dvorca, ali, o tome možemo kad dođete u naš mali grad.

Na tom su se mjestu 2001. godine, u tadašnjem motelu Park, susreli trkači entuzijasti zaljubljeni u atletiku (da se razumijemo, tada nije bilo ženskih trkačica, a jedan je moj sugovornik ostao u čuđenju koliko trkačica AK Martin danas broji!). Neki od njih su u svojim mlađim godinama, osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao izvanredni trkači osnovali AK „Radnik Ostrna“ koji je bio aktivan kraće vrijeme, od 1985. do 1988. godine.

I upravo su se oni, stariji za pokoju godinu, sastali 2001. godine s idejom osnivanja novog kluba koji je trebao postati klub dostojan grada, jer, imajmo na umu da je Dugo Selo nekad bilo selo, a danas je duuuuugi grad. Okuplja nas jedna glavna duga prometnica uz koju smo se toliko zbili da, kad nam je postalo pretijesno, shvatili smo da uz dimenziju dužine postoji i dimenzija širine pa smo počeli graditi ulice širom od te glavne prometnice. A kad smo tek spoznali da postoji dimenzija visine, nije nam bilo kraja i raspršili smo se po uzbrdicama i nizbrdicama našeg Martin Brega (doduše, templari i ivanovci su to otkrili prije osamsto godina, ali zadržimo se mi u bližoj prošlosti). Navodim vam to zato jer moji sugovornici trkači na upit gdje su trenirali odgovaraju: gdje god su stigli, prema nizini, prema gorju, prema pruzi, ili kružno oko okolnih sela. Ali naglašavaju, tadašnje trčanje je bilo izazov za mještane i nailazili su na čuđenja, pa čak i pogrdne izraze na svoj račun, upravo zbog trčanja. I dok se današnji trkači po ulicama Dugog Sela najviše obračunavaju s Einsteinovom dimenzijom vremena odnosno koliko im treba da optrče naš grad i savladaju uspone i silaske s Martin Brega, tadašnji trkači doživjeli su razumijevanje tek po prvim objavama njihovih uspjeha na televiziji.

E, a upravo je tome, pronijeti glas o uspjesima trkača, trebao pridonijeti taj novoosnovani Atletski klub Martin Dugo Selo.

Dugoselski trkači – čudaci, ali vrhunski trkači

Jadranko Kereković bio je prvi trkač Dugoselac i bavio se dugoprugaškim trčanjem (na prijelazu iz 70-tih u 80-te godine) i kako je navedeno na mrežnoj stranici kluba, pretpostavlja se da „je on zaslužan za postojanje tada vrlo popularne utrke Dugo Selo – Oborovo dužine 15,5 km koja se održavala svake godine 29. ožujka.

Početkom 80-tih godina u dugoselsko trčanje utrčavaju Ivan Graberec i Zdravko Srdinić, a potom i Miljenko Dokuš i Vjekoslav Čvorig, te kraće vrijeme Josip Tadić, pri čemu naglašavam da su svi spomenuti, osim J. Kerekovića, ultramaratonci (Z. Srdinić je 1982. godine trčao ultra maraton u dužini od 250 km, 1985. godine spomenuti su trčali ultra maraton od Kumrovca do Beograda u dužini od 500 km, a iduće godine od Jasenovca do Tjentišta, 600 km).

U proljeće 1985. godine svoju karijeru trkača započinje Tihomir Anđal, danas aktualni trener AK Martin Dugo Selo, a tada osnovnoškolac, kojeg je tijekom jednog od, kako sam navodi, trčkaranja susreo Dokuš i upoznao s prvim utrkama. Da se razumijemo, kažu mi moji sugovornici, trčanje u dugoselskom kraju tada je bilo čuđenje, veće negoli pjesnici tog kraja, kao što sam i spomenula.

Te godine je osnovano Sportsko društvo „Radnik Ostrna“ u sklopu kojeg su osnovani nogometni, streljački i atletski klub u koji se uključila Anđalova generacija pa se treniralo po Ostrni (Omladinska ulica i nogometno igralište na kojem je danas izgrađena crkva), a znalo se otići na Dinamov stadion gdje ih je ugostio AK Dinamo i trenirao Milan Orešković (tada trener u Dinamu). Tada se krenulo i s natjecanjima u HALS-u (Hrvatska atletska liga–sjever) koje je, kako navodi Anđal u tekstu na mrežnoj stranici kluba, bio poseban doživljaj jer su se oni, kao neki nepoznati trkači natjecali s trkačima iz „pravih“ atletskih klubova (Anđal navodi kako je jedino Čvorig bio izuzetak – u disciplini na 3000 m s vremenom 9:22, od kojeg su bili bolji jedino Dinamova braća Gavranović Joso i Franjo, tadašnji juniorski reprezentativci Jugoslavije; u povijesnom pregledu navodi i Božu Cika na 100 m), a posebno je istaknuo kako su se jedini tada isticali „u crvenim nogometaškim dresovima s velikim brojevima na leđima i širokim nogometaškim bijelim gaćicama, dok su ostali imali uobičajene atletske dresove“ i zaključuje da su ipak kao takvi „pokupili mnoge simpatije tadašnjih viših atletskih krugova“.

Utrke

Navedena ekipa starijih trkača nastupala je na raznim cestovnim utrkama (da se razumijemo, tada ih nije bilo toliko kao danas pa da vas bližnji pitaju: zar se svaki vikend trči?!): spomenuta utrka Dugo Selo–Oborovo, utrka Most Slobode–Aerodrom (14 km), Zagorski maraton (42 km), JASSA maraton (42 km), Varaždinska 100-ka, Utrka preko Sljemena Zagreb–Donja Stubica (30 km), utrka Prijedor–Patria (18 km) i najpoznatija u tadašnjoj državi, Partizanski marš u Kumrovcu (25 km), kao i nastupi na, i danas, aktualnoj Zagrebačkoj kross ligi. Od uspješnijih nastupa izdvaja se nastup AK Radnik 1987. godine na Zagorskom maratonu Kumrovec–Gornja Stubica koji se bodovao kao Pojedinačno prvenstvo Hrvatske u maratonu gdje su trkači osvojili 5., 6. i 14. mjesto i tada bili najuspješniji klub. Ujedno, Graberec i Srdinić nastupili su svaki po jedne godine u Italiji na 100 km u Meranu (osvojili jednom 5. i jednom 6. mjesto), a Čvorig je tih godina bio uspješan na utrkama do 15 km.

A što se trčalo u Dugom Selu? Spomenuta Oborovska utrka, utrka oslobođenja Dugog Sela, Sportska olimpijada u Božjakovini i Ostrnska olimpijada s utrkom Krug oko Male Ostrne.

1988. Anđal u svojim bilješkama navodi kako je 1988. došlo do generacijskog prijeloma, kada su stariji zbog osobnih obveza polako napustili atletiku, a on sam je u svibnju nastupio za svoju školu TOC Prvomajsku na Krosu pobjede u Maksimiru i osvojio 2. mjesto (među prvih deset dinamovaca) pa mu je uskoro stigao poziv u školu iz Dinama (trenirao kod Mladena Kršeka) te je na to razdoblje iznimno ponosan (1989. godine je s ekipom M. Grgić, N. Pešić, T. Pavičić, S. Brčić i M. sudjelovao u uzimanju naslova ekipnog prvaka Jugoslavije u krosu održanom u Svetozarevu (Srbija).

Atletski klub „Martin Dugo Selo“ (2001.-2017.)

Kao što je navedeno, AK „Radnik Ostrna“ se smatra prethodnikom AK „Martin Dugo Selo“ koji je osnovan 2001., a pravno osnivanje regulirano je tek 2004. godine, no djelovanje kluba vidjelo se već 2002. godine kroz organizaciju i održavanje prve Martinske (dugoselske) utrke. Tada vodeći ljudi kluba (predsjednik M. Dokuš, dopredsjednik J. Kereković i tajnik Z. Srdinić) prionuli su organizaciji Martinske utrke…..

Istovremeno su, 2002. godine trkači trčali Večernjakov maraton tj. prvenstvo Hrvatske u maratonu (Dražen Flajs, 17. mjesto, M. Dokuš, 51. mjesto) i polumaraton „Ivan Starek“ (Flajs, Dokuš), ultramaraton Zagreb–Vukovar (M. Dokuš, D. Flajs – tri je puta bio pobjednik utrke, i I. Lončar), kao i ultramaraton Beč-Budimpešta 2006. godine (D. Flajs, Višnja Škevin).

Za predsjednika kluba je 2006. godine izabran Jadranko Kereković koji s tadašnjim tajnikom Tihomirom Anđalom potiče natjecateljske aktivnosti i rad s mladima koje su rezultirale osvajanjem medalja na prvenstvima Hrvatske: Josip Dragun i Siniša Majdandžić (član juniorske reprezentacije države, nastup na Europskom prvenstvu u planinskom trčanju).

Jedan tekst u lokalnom glasilu u ožujku 2007. godine navodi da su već sa uspješnim imenima nastupili na polumaratonu u Velikoj Gorici, supermaratonu „Od Kaptola do Kaptola“ (Anđal, I. Ferenčak, Dokuš). Već 2008. godine klub nastupa na Turopoljskom polumaratonu (juniori: Siniša Majdandžić, Mario Flajs, Mario Graberec; seniori: D. Flajs, T. Anđal, M, Tojčić, I. Graberec, M. Dokuš), a Majdandžić i M. Flajs trče na klupskom prvenstvu na Jarunu (2. i 3. mjesto), juniori Majdandžić, M. Flajs i M. Graberec su trčali juniorski kup Hrvatske u Sinju….. a uspjesi su se narednih godina nizali i nizali, taman da se napiše mini monografija o ovim uspješnim imenima dugoselskog trčanja….

2010. Anđal je kao predsjednik kluba 2010. godine pokrenuo Dugoselsku kross ligu uključivši u nju učenike, a ona se održavala do 2014. godine te je doprinijela osvježavanju i pomlađivanju ekipe, i bila je do 2014. godine zamjena za Dugoselski polumaraton te je T. Anđal uz vrlo skromna sredstva i odličnu organizaciju uključio dugoselske škole, a krenulo se i sa školovanjem trenera. Josip Dragun je 2011. i 2012. godine osvojio medalje na seniorskim prvenstvu Hrvatske na stazi i dobio IV. kategoriju Hrvatskog olimpijskog odbora (perspektivni sportaš), a osvojio je i Juniorski cestovni kup s rekordnim maksimalnim brojem bodova (6 pobjeda u 6 utrka). Tatjana Prlić postala je viceprvakinja Hrvatskog cestovnog kupa za 2013. godinu, a iste godine i studentska prvakinja Krosa Sportskih novosti. Iste godine klub je osvojio 2. mjesto u 2. ligi i 2014. godine po prvi put se natjecao u 1. Hrvatskoj ligi cestovnog trčanja u društvu 10 najboljih klubova cestovne atletike u državi.

Svim uspjesima doprinijela je novoizgrađena atletska staza u Brckovljanima koju klub koristi od 2011. godine, a na njoj su održane i prva škola trčanja (2016.), kao i druga škola trčanja (2018.) čiji su polaznici popunili članstvo kluba.

Martinske utrke

Prva Martinska utrka održana je 2002. godine i bila je dugačka 17 km, a tek je kasnije, 2006. godine prerasla u pravi polumaraton dužine 21,1 km.

S vrlo skromnim financijskim sredstvima (od grada odnosno od Turističke zajednice Grada Dugo Selo), a zahvaljujući, kako je navedeno na mrežnim stranicama kluba, u prvom redu sposobnostima J. Kerekovića u pribavljanju sponzora, organizirana je vrlo posjećena trka na koju je stiglo između 80 i 120 trkača iz svih krajeva Hrvatske, ali i iz inozemstva.

Prvi Martinski polumaraton održan je u sklopu Dugoselskih jeseni 9. studenog 2002. godine. Kako je zabilježeno u lokalnom listu, pobjednica među ženama je bila Veronika Jurišić iz AK Sljeme, a među veterankama Dunja Kravos iz AK Žumberak.

Pobjednik u kategoriji juniora bio je Nikola Kereković trčeći tada za AK Martin. Ukupni pobjednik utrke, kao i pobjednik seniora bio je Željko Letonija trčeći tada za AK Martin. Drugi u toj kategoriji, i ukupno drugoplasiran u utrci, bio je Tomislav Markulinčić iz AK Sljeme, a treći u toj kategoriji bio je Ivan Ferenčak iz AK Martin.

Prvi među veteranima u dobi od 30 do 39 godina, i ukupno trećeplasirani u utrci, bio je Branko Cerovski iz MK Velika Gorica, dok je naš Tihomir Anđal u toj kategoriji bio treći trčeći tada za GEM Vrbovec, iza Roberta Mašića iz AK Žumberak, kao drugog.

Tome Krajinović iz AK Žumberak pobijedio je u kategoriji veterana od 40 do 49 godina, a Mile Šikman u kategoriji veterana od 50 do 59 godina.

Prvo mjesto u veteranima starijima od 60 godina osvojio je Franjo Vasung iz AK Sljeme, a drugi Josip Đunđek uz TK Maraton 95, i s tada 78 godina života, bio je najstariji sudionik utrke.

Već 2003. godine u utrci sudjeluje čak 20 Kanađana iz KFOR-a iz Bosne i Hercegovine (pobjednik je bio Zdravko Krišto iz AK Žumberak, drugi Ž. Letonija iz AK Martin; Višnja Škevin iz AK Sljeme bila je najbrža u kategoriji žena do 40 godina, a Nives Belošević u kategoriji iznad 40 godina;  N. Kereković pobijedio je u kategoriji juniora).

Lokalno glasilo Dugoselska kronika bilježilo je rezultate svake utrke održavane do 2009. godine, no ovdje nemam toliko prostora sve nabrajati, jer treba se ograničiti na deset kartica teksta, što je, i Vama dragi čitatelji, previše. No, svi koji ćete listati Dugoselsku kroniku tih godina uz navedena imena trkača, naići ćete i na ime Đure Paruža, Dugoselca koji je ostvarivao značajne rezultate za zagrebačke atletske klubove.

Polumaraton se održavao i sljedećih godina, i kao što smo naveli, 2006. godine je bila duga 21 km, a ujedno te je 2006. godine uvedeno plaćanje startnine od svega 50 kuna, koje u prethodnim utrkama nisu naplaćivane što je rezultiralo velikoj posjećenosti trkača. Klub nije imao novaca za novčane nagrade, ali su tu bile medalje za pobjednike po kategorijama i pehari za najbolje, a iznimno zadovoljstvo trkači su pokazali za odabir trase utrke duž lijepog i izazovnog Martin Brega, ručkom u restoranu Dioniz, omogućenim svlačionicama, okrjepama, majicama s logom ….

AK Martin je tek 2006. godine primljen u članstvo Zajednice športskih udruga Dugo Selo te je do 2007. godine bio izvan sufinanciranja te Zajednice.

Martinski polumaraton u dužini od 21 097 metara, šesti po redu, održan je 2007. godine, a te je godine uvedena i utrka građana na 2 700 metara (za građane nije bilo startnine) kada broj trkača prelazi brojku sto i pedeset.

Osmi Martinski polumaraton održan je 2009. godine i okupio je 80-ak natjecatelja s oborenim rekordima staze u obje kategorije: Danijel Katalenić iz AK Sljeme pretrčao ga je za 1:15:43, a Dugoselka Sanja Begović Geceg iz AK Veteran za 1:28:01. Drugi u muškoj konkurenciji bio je Đuro Komlenović iz AK Kutina, a treći Siniša Majdandžić iz AK Martin Dugo Selo. U ženskoj konkurenciji druga je bila Martina Bezek iz Međimurja, a treća Dubravka Šimecki Sambolec iz BBK AS. Utrku građana na 5 km najbrže su otrčali Branko Razum iz AK Rudolf Perešin, a u ženskoj kategoriji Olga Vračevic iz AK Vrbovec.

Kraj jedne priče o tradiciji trčanja u Dugom Selu….ili možda ne?!

Turistička zajednica Grada Dugo Selo prestala je 2010. godine sufinancirati organizaciju utrke s malih 5000 kn (isti iznos kao što je bilo i 2002. godine) što je klub dovelo do otkazivanja 9. Martinskog polumaratona koji je prethodnih godina organiziran većinom vlastitim snagama i u prosjeku okupljao od 80 do 120 natjecatelja iz Hrvatske čak i inozemstva.

No, 2010. godina nije potopila sve trkačke uspjehe, i, kako kaže ona stara, što te ne ubije, to te ojača, klub je, s izmijenjenom generacijom trkača narednih godina (primijećena izmjena generacija bar svake četiri godine), nastavio s marljivim treninzima izvan područja grada Dugog Sela, i s postizanjem uspješnih i diljem Hrvatske zapaženih rezultata (neki su navedeni u prethodnim odlomcima) pronoseći na prsima i leđima ime jednog malog Atletskog kluba Martin Dugo Selo.

Krajem 2018. godine klub je bio na visokom četvrtom mjestu jedinstvene Hrvatske lige i brojao je tridesetak članova koji najmanje dva puta tjedno treniraju pod vodstvom trenera i aktivnog člana Tihomira Anđala.

Ako se vratite na početak ovog teksta i posjetite članstvo na mrežnoj stranici vidjet ćete da su članice brojnije od članova i da je popunjavanje uslijedilo nakon održane dvije škole trčanja spomenute u prethodnom odlomku, a sam AK Martin se, uz uspjehe na cestovnim utrkama, može pohvaliti i uspjesima na dvoranskim prvenstvima Hrvatske u atletici za veteranke i veterane.

O humanitarnim utrkama ovdje zbilja, dragi čitatelju/ljice nemam prostora, pa te ljubazno upućujem na facebook profil AK Martin Dugo Selo, a možda pronađeš i koju sliku koja govori više od tisuću riječi…. Ono što ćeš zasigurno pročitati je bar jedno ti poznato ime iz brojne trkačke obitelji i moći ćeš reći „pa ja nju/njega znam“. ( https://www.facebook.com/AtletskiKlubMartinDugoSelo/ , http://akmartindugoselo.hr/ )

9. Martinski polumaraton ili Long Village Run

U očekivanju izgradnje atletske staze koja se obećavala klubu i trkačima još tamo od 2002. godine (da nisam čitala obećanja gradskih vlasti u Dugoselskoj kronici, pomislila bih da su dugoselski trkači sanjali neostvarene snove, ALI!), nastavka sufinanciranja aktivnosti sve brojnijih i uspješnih članova, vodstvo kluba odlučilo je obnoviti Martinski polumaraton, 9.-ti po redu, kao popratno događanje manifestaciji Dugoselske  jeseni u 2019. godini.

Zašto? Znamo i svjesni smo, i mi i oni u klubu, pa i ja, da danas skoro svaka općina ima svoju utrku, doslovno niču kao gljive poslije kiše, da se trči za koga god treba, i kuda god treba.

No, AK Martin Dugo Selo želi samo jedno: vratiti trčanje na nizinske te uzbrdne i nizbrdne ulice grada i nastaviti tradiciju dugoselskog trčanja.

I zato, dođite na 9. Martinski polumaraton i utrku građana, i, kao što piše na klupskoj mrežnoj stranici, trčite s nama – ostavite trag u dugoselskoj tradiciji trčanja.

Raspis obje utrke dostupan je na mrežnoj stranici i društvenim mrežama, ali i na plakatima (ha ha, tamo gdje ih komunalci nisu poskidali).

I znate što još žele ti današnji trkači AK Martin Dugo Selo?! Žele Vam priuštiti malo više prometnog stresa kad u nedjelju, 27. listopada 2019., prijepodne, u vašem limenom ljubimcu stanete negdje na nekom križanju u Dugom Selu (ili na prugi!, ili na vrh Martin Brega!), a tad Vi umjesto psovki „pa kaj ste tu našli bežati?!“ uputite koju molitvu „dao Bog da vam naprave stazu pa trčite do mile volje!“, jer mi se ufamo da svi vi imate malo bolje „veze“ pri Gradskim Ocima od nas i potegnete ih za rukav pa da nam se netko smiluje i izgradi napokon tu atletsku stazu za koju smo se naslušali tolikih obećanja da se više i ne sjećamo svih obećanih lokacija za nju.

Šalu na stranu, no AK Martin Dugo Selo je, vrlo vjerojatno, jedan od rijetkih atletskih klubova s dugom tradicijom trčanja i brojnim hvalevrijednim zapaženim rezultatima te za hrvatsko trčanje značajnim uspjesima, a bez atletske staze i svojih klupskih prostorija.

Pismo (noćne) trkačice sa ulica grada Dugog Sela

 

p.s. 1: peseki su nam, inače, najveći obožavatelji, te dugoselske šapice pokorno se sklanjaju noćnim trkačima….., a što je u njihovim glavicama, to ne znamo

p.s. 2: 

Zemlja sv. Martina i posjed vitezova templara

Svi Vam danas prodaju priče, neki to čine vrlo uspješno, a neki manje uspješno, no prodaja priče osnova je svakog događanja, brendiranja, turizma itd… Mi Vam nećemo prodati priču već ćemo Vam ju ispričati, a svakome od Vas, naših trkača, preostaje da ju doživite na Vaš način…..

Jednako kao što smo i mi spojili povijest i sadašnjost stavivši vitezu templaru naš grb na štit i dobili logo utrke 9. Martinskog polumaratona.

A priča počinje ovako….

Jednom davno, prije nešto više od osamsto godina, a prema objavljenim radovima povjesničara i istraživača, kralj Andrija II. darovnom poveljom iz 1209. godine potvrđuje odnosno daruje viteškom redu templarima posjede, među kojima i Zemlju sv. Martina – „Terram sancti Martini“ s crkvom Sv. Martina. Povelja se smatra prvim sačuvanim izvorom u kojem se prvi put spominje dugoselski kraj. Područje današnjeg Dugog Sela bilo je od 1209. do 1312. godine dio posjeda reda templara (najmoćniji vojni red križarskih ratova), a od 1314. do 1573. godine reda ivanovaca. Više o templarima i ivanovcima u/na Zemlji svetog Martina možete pročitati u knjizi koju je napisao, i upotpunio s vrijednim podacima i slikama istraživanja crkve Svetog Martina, Juraj Belaj.

Inače, Sveti Martin zaštitnik je župe, vinograda i vinogradara po kojima je ovaj kraj poznat, a ovdje je postavljena i Prva stopa sv. Martina u Hrvatskoj. No, svakome je poznata i prepoznatljiva skulptura ovog sveca, izrađena u drvetu, nedaleko crkve na Martin Bregu.

Prema izvorima, ime mjesta Dugog Sela (Veliko Selo, Mala Sela, Sela) spominje se 1566. i 1622. godine, a naselje je bilo pod gospoštijom Božjakovina, pa u posjedu feudalaca Tahija, Zrinskih …, a kasnije obitelji Drašković (feudalni gospodari od 1685. do 1848.) koji su posjede zadržali i ovdje živjeli do kraja II. svjetskog rata.

Od povijesti toliko…. dođite i trčite, ostavite trag u tradiciji trčanja u Dugom Selu.

Vaš AK Martin Dugo Selo