Splitski polumaraton je jedna od rijetkih utrka koje su se u zadnjih par godina odlučile riješiti tradicionalnog i unijeti organizacijske (toliko željene) novosti. Utrka koja je prije samo nekoliko godina imala par stotina trkača (2015. – 381) je u samo nekoliko izdanja došla do broja sudionika koji ima opravdava uvođenje maratonske dionice već iduće godine (2019. – 1881 polumaraton, 222 u štafeti i 288 na 5k).

Za ovaj, rekao bih dramatični, skok broja sudionika nije trebalo izmišljati toplu vodu. Ja uvijek kažem da treba otići u Ljubljanu i vidjeti kako se organizira utrka. 🙂 I to samo prilagoditi našoj okolini i uspjeh je zagarantiran.

Split je to uspio, generalno gledajući, samo mijenjanjem jedne stvari – promjenom staze. Da. Staza je jedan od najvažnijih elemenata koji su presudni hoće li se netko odlučiti doći na utrku ili ne. Hvala Bogu, u Splitu se ima što pokazati i to je trebalo samo staviti na rutu. Start na Rivi, prolazak iza Palače pored Grgura Ninskog, duuuga široka ulica u startu koja će razvući trkače, zatim obilazak Lore – vojne luke (nije mi jasno kako su uspjeli dobiti dozvolu za ulazak u štićeno vojni objekt; svaka čast!), zatim obilazak Poljuda i trčanje atletskom stazom oko travnjaka dok se na razglasu čuje Hajdukova himna. Čak i nama ne-nogometnim fanovima je ovo bio doživljaj, jer je stadion svojom arhitekturom zaista poseban. Nakon Poljuda slijedi „obilazak“ Marjana tj. splitske najpoznatije trkačke lokacije. Park šuma smještena uz more s prekrasnim plažama i zanimljive konfiguracije. 🙂 Svima ostaje u sjećanju ona uzbrdica između 16. i 17. kilometra 🙂 I s Marjana se spuštamo na Zapadnu obalu s koje puca prekrasan pogled na Dioklecijanovu palaču i Rivu. Lipota! I naravno, finiš je na Rivi. Uglavnom, jedna jako lijepa turistička tura po gradu Splitu.

Samo da spomenem da se prije polumaraton trčao s Rive na Marjan i tako dva puta… dosadno skoro kao kružiti u Zagrebu oko Jaruna 🙂

Naravno, osim promjene staze, morale su se promijeniti i neke druge stvari jer broj sudionika to jednostavno zahtijeva: logistički centar je izmješten u SC Gripe i uklopljen u tzv. sajam sporta; poradilo se i na vizualnom identitetu utrke; radilo se nešto i na komunikacijama putem društvenih mreža (malo, ali je pomak očit); radilo se dosta i na privlačenju sponzora koji u utrku unose dodatnu vrijednost; kvalitetna medalja i tech majica u startnom paketu; elektronsko mjerenje i live rezultati te ono što me se ove godine najviše dojmilo – cijela brigada volontera koji su bili prisutni duž cijele staze (čak i na mjestima gdje nisu nužni) i ono najvažnije – koji su bodrili sve trkače!

Malo mi je nelogično što su ceremoniju proglašenja izmjestili s Rive nazad u Gripe.

Kao što sam rekao u uvodu, za iduću godinu najavljuju i maratonsku dionicu što mi se čini kao logičan potez. I nekako mi se čini da su dobro pogodili s time i da će se (organizacijski) dobro snaći.

Bura

Prošla godina je organizacijski bila skoro identična. A skoro identično je bilo i vremensko iznenađenje koje nam je Split priredio i ove godine. Naime, ako se sjećate, prošle godine nas je na startu iznenadio snijeg (!!), a ove godine orkanska bura – navodno najjača u Splitu ikada. Mislim da su mediji izvještavali o 180 km/h nakon kojih su slijedile apokaliptični prizori iščupanih stabala, porušenih krovova,… Srećom, bura se smirila dan prije utrke. No, da se razumijemo – nije nestala.

Dugo ćemo se sjećati onog orkanskog vjetra u prsa u ulici Domovinskog rata između 2. i 4. kilometra. Na trenutke nas je silina vjetra zaustavljala i bacala lijevo-desno. Srećom nakon okreta nam je udarala u leđa i doslovno nas nosila. Do kraja utrke imali smo vjetar u leđa ili je bilo bez vjetra uz puuuno blagog sunca.

I za kraj jedna pohvala i jedna pokuda 🙂

Svakako je pohvalno što su na utrku doveli predsjednika jedne države koji je trčao polumaraton (ispod dva sata). Naravno, radi se o slovenskom predsjedniku Borutu Pahoru koji već godinama trči Ljubljanski polumaraton.

Sjenu na super organizaciju baca propust na utrci od 5 km na kojoj nisu dočekali najbrže na ulasku u ciljnu ravninu (nisu otvorili zaštitnu ogradu) te dok su prva dvojica tražili gdje se ulazi u cilj, treći je iskoristio priliku i prvi utrčao. Organizator nije uvažio žalbe te dvojice te je proglašen treći (tj. osoba koja je prva prešla ciljnu crtu, ali na krajnje ne fair-play način). Nakon proglašenja su to pokušali izgladiti na način da su pravi poredak uvrstili na ciljnu listu no i dalje ih svu trojicu proglašavajući pobjednicima. Ali dobro, sada znaju gdje im je prostor za poboljšanje u 2020. kada će na programu biti i prvi Splitski maraton.

Istrčao i napisao: Nedeljko Vareškić, organizator Zagrebačkog noćnog cenera