Iskreno, prije poziva iz Reeboka nisam znao za ovu utrku. O konceptu utrke smo pisali u prethodnom članku, a ovdje ću pokušati ukratko prenijeti kako sam je doživio sudjelujući na prvoj Ragnarovoj utrci u Europi – White Cliffs, Engleska.

S obzirom na putovanje, koje je trajalo puna četiri dana (uključujući i trajanje utrke), multinacionalni tim kojega sam vodio i u kojem sam nastupao, zanimljiv etapni koncept utrke, prekrasne dijelove juga Engleske, teško je ukratko opisati ono što sam doživio. Tako da ću se staviti u poziciju trkača iz Hrvatske koji bi htio nastupiti na ovakvoj nekakvoj utrci te odgovoriti na neka pitanja koja bi ga zanimala.

Planiraje etapa prije starta

Reebok Ragnar Relay (www.runragnar.com) etapna je timska utrka i to se odmah u startu treba osvijestiti. Vi više niste pojedinac koji trči svoju utrku nego ste dio jednog velikog tima. Čim je tim u pitanju odmah počinju vrijediti malo drugačija pravila. Važan je ukupni rezultat, a ne rezultat jedne etape ili jednog člana tima. Ovime dolazimo do toga da je izrazito važno koga ćete okupiti u svoj tim jer ćete s tim ljudima proći avanturu koja će trajati nekoliko dana i to od 0-24h!

Ragnar je ovdje specifičan jer u svome konceptu taj timski duh želi dodatno naglasiti te vam, kao sudionicima utrke, daje osnovnu podršku dok sve ostalo ostavljaju timovima da se sami pobrinu.

Reebok-ov briefing prije starta utrke.

Timovi se tako sami brinu o najmu dva vozila/kombija kojima putuju duž tih 300-njak kilometara tijekom otprilike 30-satne utrke; sami procjenjuju koja, kakva i koliko opreme im treba za to; sami se brinu o hrani i okrepi tijekom utrke; sami se snalaze na karti i vozilima dolaze do zadanih lokacija; sami osmišljavaju način komunikacije između dijelova timova i svaki tim je podijeljen u dva pod tima, a kapetan tima prilikom prijave određuje koji član tima trči koju etapu (na osnovu informacija o dužini staze, vrsti podloge, visinskoj razlici).

S obzirom da se radi o etapnoj utrci, izrazito je važna logistika. Gotovo jednako važna kao i same trkačke performanse članova tima. Konkretno, po završetku jedne etape vozilo ide prema drugoj izmjeni čim trkač „dođe malo k sebi“ kako bi na vrijeme stigli prije nego trkač koji upravo trči ne dođe do te točke. Udaljenosti koje se trče su između 5-15 km, a put kojim se kreću vozila najčešće nije najbliži put pa morate biti vješti vozači i dobro se snalaziti na karti i u prometu u nepoznatoj zemlji. Tako da trkač koji je upravo završio svoju etapu nema previše vremena za oporavak jer mora preuzeti neki drugi logistički zadatak. Sve se ovo dodatno komplicira kada to radite u Engleskoj gdje se vozi „na krivoj strani ceste“ i morate biti maksimalno oprezni u prometu.

Ovako je izgledala izmjena etapa i život timova na utrci. Kombi kao putujuća kuća.

Treba dobro isplanirati tko vozi koje etape; kada, tko i koliko spava; što i kada se jede? Jer ne zaboravite – utrka traje 24-30 sati pa treba paziti na ove osnovne životne navike i potrebe, a o čemu ne razmišljamo kada nastupamo na utrkama (polu)maratona.

Još samo nekoliko riječi o stazi kojom se trči. Organizator je pripremio brošuru s detaljima svake pojedine etape: karta staze, GPS koordinate starta i cilja, profil staze te kratki tekstualni opis kako pratiti stazu i ne izgubiti se. Sve je to divno i krasno dok ne dođete na samu stazu i dok ne počnete trčati i dok vas ne uzme adrenalin utrke. Krenete trčati i slijediti postavljene oznake uz stazu i nadate se da niste neku promašili i izgubili se. Trči se po svemu: prometnicama, nogostupima (najčešće), trail stazama, stepenicama, livadama, šljunčanim plažama.. i to je nešto što vam ne piše u uputama. Tako je kolegu prije mene dopala etapa uz more gdje je puhao jak vjetar, a ja sam nakon toga dobio etapu kroz grad i obukao se kao da će i meni puhati. OK, vjerujem da se neke etape mogu unaprijed proći Google Street View-om ali kome se to da raditi na utrci dugoj 300 km? Dodatno, dobar dio staza je trail i sumnjam da je tamo prošao Google bike. 🙂

Dočekivanje zore i praćenje člana tima – na slici Zvonimir Mikašek

Naš tim se uglavnom sastojao od, više – manje, novinara koji trče. Tako da je kod većine članova tima (uključujući i mene) prije utrke iznad glave lebdjelo pitanje – mogu li ja u 24 sata uz sve ove logističke izazove koje nosi ovakav tip utrke tri puta trčati po 10 km? Sve nas je bilo strah ne spavanja i gubljenja po stazi te što će biti u trećem „leg-u“, kako organizator naziva etape?

Na kraju se ispostavilo da smo gotovo svi bez problema istrčali svoje etape. Samo jedna članica tima nije mogla trčati treću etapu pa smo morali naći zamjenu te je naš Igor preuzeo i istrčao umjesto nje. Svi smo se iz etape u etapu osjećali nekako bolje i hrabrije. Postajali smo Ragnariani. Očito je adrenalin činio svoje. U prosjeku smo pretrčali po 30 km, a Igor je natukao čak 50 km.

Krademo san dok čekamo kolegicu iz tima.

Pokazalo se da je organizacijsko/logistički dio utrke puno važniji segment nastupa. Mi smo imali sreće jer je za nas Reebok odradio skoro sve pa nismo morali brinuti o najmu kombija i potrebne opreme. Na nama je bilo „samo“ da osiguramo atmosferu u timu koja će nas nositi u narednih 30 sati. Opet smo imali sreće što smo mi u hrvatskom dijelu tima bili izrazito kompatibilni (kao da su nas birali po tom kriteriju) ali i da su ostali članovi tima iz Grčke i Italije također bili sjajni i izrazito kooperativni ljudi te smo sve nedaće i problematične situacije zajedno i timski rješavali.

Kako prepoznati pravi Ragnar kombi? Po originalnim natpisima!

Jednini prigovor, jer moramo nešto i prigovoriti, koji smo imali je taj što se područje White Cliffs-a pretrčavalo tijekom noći tako da nismo mogli uživati u tim prekrasnim predjelima i pogledu na more. Međutim, cjelokupno područje južne Engleske je toliko lijepo da smo vrlo brzo zaboravili na to.

Trčanje uz predivan pogled na jednoj od staza.

Reebok nas je opremio i sportskom opremom, a između ostalog i najnovijim Reebokovim tenisicama FloatRide u kojima smo trčali utrku. Tenisice su se pokazale kao izvrstan odabir na ravnim i cestovnim stazama. Iznimno ugodan i lagan osjećaj koji vas tjera da ipak malo više „povučete“ tu dionicu. Osobno mi nisu odgovarale na trail dijelovima staze zbog potplata koji puno više odgovara ravnim i asfaltiranim podlogama. Vjerujem kako će Reebok izbaciti i trail verziju tenisice na kojima očekujem potplat koji će vas vući i držati na neravnom terenu.

Da zaključim. Ovo je jedna malo drugačija utrka. Tj. puno drugačija utrka. Utrka koja od vas traži više od samoga trčanja, ali koja u konačnici i daje puno više. Osjećaj tijekom te nakon utrke je intenzivniji i duži, a i prepričavanje svega što se događalo tijekom utrke jedva da stane u „jednu kavu“.

Organizator, Amerikanac, najavljuje iduće godine i utrku u, nama puno bližoj, Njemačkoj pa se možda odvaži neki tim iz Hrvatske otići i sudjelovati. Mi smo led probili!

Svi članovi tima u cilju utrke – postali smo Ragnariani. Foto: @TheRagnarRelaySeries

Hvala Reebok Hrvatska na ukazanom povjerenju!

P.S. Hrvatski članovi „Reebokove SEE ekspedicije“ su bili Zvonimir Mikašek (urednik 3.sporta.com), Igor Špoljarić (voditelj dućana 42.2 Running Store), Borislav Đurđinovski (predstavnik NovaTV) i ja (Nedeljko Vareškić, urednik Trčanje.hr).

Napisao: Nedeljko Vareškić, urednik portala Trcanje.hr