Pozdravljanje drugih trkača, po savskom nasipu ili gdje je tvoja ruta za taj dan, spada pod trkačke tabu teme. Svatko ima svoj stav i teško da se može doći do konkretnog zaključka. Kada se planinari znamo da se planinare iz suprotnog smjera pozdravi i to je nepisano pravilo. No kakva je situacija s trčanjem?

Većina nas već ima svoju stalnu rutu trčanja. Vrijeme trčanja se s vremenom također uvijek nekako poklopi i to dovodi do situacije da na istoj ruti susrećemo ljude koje „poznajemo“. Vidjeli smo se već nekoliko puta i samo projurimo jedan pored drugoga. Zanimljivo mi je kako sam istu osobu vidjela već 10-ak puta ali nikada s njim/njom nisam imala nikakav kontakt. Dok se jednog dana nisam odvažila i podigla ruku u znak pozdrava. Nasmiješila sam se i mahnula u znak odobravanja. Kad ono: ništa! Niti osmijeh, niti klimanje glavom, a ni mahanje. Od tog trenutka odlučila sam napraviti eksperiment. Svakog trkača na ruti savski nasip (od Hendrixa do Bundeka i natrag) sam pozdravila. Neke mahanjem, neke klimanjem glave, a neke čak i sa „Bok“.

Za vrijeme treninga, dužine 5 kilometara, susrela sam 17 trkačica i trkača. Od njih 17 samo 4 su odgovorili na moj pozdrav. Uglavnom zato što su bili iznenađeni pa nisu znali kako reagirati. Ostali su me ignorirali. Ponovila sam isti eksperiment slijedeći tjedan. Ista ruta, ista dužina treninga i ista situacija. Osjećala sam se obeshrabreno i završila trening sa zaključkom kako pozdravljanje nema smisla. Treći trening je došao, isto vrijeme i mjesto i puno ljudi koje „poznajem“. Trčala sam ovaj put bez reagiranja i fokusirana samo na sebe. Odjednom čujem „Bok“. Od iznenađenja nisam odmah niti shvatila da me netko pozdravio! Osjećaj je bio odličan. Nekoliko minuta nakon toga, baš prije Hendrixa (željeznički most na Savi), mahanje djevojke koju uvijek ali baš uvijek vidim na savskom nasipu. Nikada mi trening nije prošao tako lako i brzo kao taj put.

Može li se iz ovoga izvući zaključak kako se trkači trebaju pozdravljati ili konkretan zaključak uopće? Možda i ne, ali poruka je slijedeća: ne morate pozdravljati baš svakog trkača kojeg sretnete jer ćete ispasti pomalo ludi, no mali znak odobravanja i prepoznavanja onih koji trče tvojom rutom je i više nego poželjno. Tim činom pokazujete kako se razumijete i bez da stanete i pričate, da dijeliti istu strast i ljubav prema trčanju i da imate nešto zajedničko.

Posebno je lijepo vidjeti kada se klubovi i škole trčanja međusobno pozdravljaju. Trener pozdravi drugog trenera trčanja i tada uopće nije važno koja si škola ili klub. Važno je samo da svi trčimo i to radimo jer želimo. Izazivam svakoga tko misli drugačije da isproba moju tehniku i procijeni sam. Možda slijedeći trening završi zadovoljniji i s novim poznanstvom.

Nepisana pravila trkačkog pozdrava:

  1. Glasno pozdravljanje i sve više od „hej“ i „bok“ je vjerojatno previše.
  2. Ukoliko vidiš da je trkač u svojoj „zoni“ ili ima slušalice u ušima, pusti i produži dalje
  3. Ako si u grupi i sretneš drugu grupu neka jedan pozdravi u ime svih
  4. Veća je vjerojatnost da će ti na pozdrav odgovoriti netko koga si već ranije susreo
  5. Ako si jedan od „Nepozdravljača“, nemoj osuđivati one koji pozdravljaju. Blago klimanje glave ti neće oduzeti puno vremena, a možda ćeš nekome uljepšati dan

 

Napisala: Tea Gvardijan, trcanje.hr

*informacije navedene u ovom tekstu osobno su stajalište autora