Sada čitate
Povratak radosti

Povratak radosti

Miško

Mom prijatelju maratoncu Zoranu Oreškoviću koji se jedini zabrinuo za moje duševno zdravlje zbog sve slabijih treninga.

- Oglas -

 

Od kako-tako istrčanog maratona prošlo je već šest mjeseci, a treninzi su postajali iz dana u dan sve teži. Pretrčani kilometri,ako se o trčanju moglo u ovom slučaju govoriti, kretali su se uvijek iznad sedam minuta, obično bi sportski sat pokazivao vrijednost od  7:25 minuta.  Svakog je dana bivao sve slabiji, snaga kao da je oduvijek napustila njegove mišiće i Vilko je postepeno gubio nadu u čudo koje će se dogoditi i donijeti napredak, radost trčanja. To ga je najviše smetalo, boljelo, taj nedostatak radosti treninga. Više nije uživao u treninzima, odrađivao ih je snagom volje, rutinski, loše, sve slabije i slabije, ali nešto ga je guralo naprijed, samo naprijed, iako bi ponekad, naročito na nekoj teškoj uzbrdici, dok bi je sa mukom svladavao grabeći požudno zrak otvorenih usta, pomislio na odustajanje.

“Trideset i tri godine trčim, sad već ne trčim, samo trčkaram”, prežvakavao je uvijek jedne te iste misli dok bi trčao poznatim predjelima. “Možda je zbilja kucnulo vrijeme da odbacim koplje u trnje. Svemu dođe kraj, moje trčanje nije izuzetak. Ali tako bi volio … ”

I ta misao, “tako bi volio još …” gurala ga je naprijed i iz treninga u trening, iz dana u dan, odgađalo Vilkovo odustajanje, predaju, kako je Vilko to emotivno doživljavao, a koje i nije bila predaja, jer znao je: dao je sve od sebe, a ono što ne može dati … za takvog što niti se ne snosi odgovornost, zar ne?

Uvijek je tu svoju “predaju” Vilko odgađao za iduću trku, jer uvijek bi poneka trka bila na vidiku, privlačna i uzbudljiva i zbog koje bi ga još jednom obuzeo mladenački elan, pa bi radosno započeo s pojačanim treninzima. Jer kako je starost napredovala, tjelesna snaga popuštala, treninzi su morali biti jači nego što su to prije bili, u Vilkovom zlatnom dobu.

Iako teški, bili su radosni! A sad? Gdje je nestala radost? I zašto je nestala radost treninga? Zašto ga više ne veseli umor, znoj, vjetar koji mu suši oznojeno lice? Gdje je sve to nestalo? I najvažnije od svega: hoće li se sve to, ta sol Vilkovog života koja mu je donijela toliko radosti,  vratiti?

Rutinski treninzi koji su često postajali čisto mučenje, mukotrpno su se odvijali jedan za drugim, uvijek teški, uvijek sa sporim, gotovo puzajućim kilometrima podgrijavajući Vilkovo nezadovoljstvo, ali i rasplamsavajući Vilkovu upornost, mnogi su govorili tvrdoglavost, odlučnost da ustraje, da izdrži, pobijedi tu trenutačnu slabost koja ozbiljno prijeti postati stalnom.

“Kad sam već tako očajno spor”, mislio je i tog jutra dok je ljetno sunce već dobrano zagrijalo, a Vilko lagano trčao uzbrdo,”postati ću barem jači, izdržljiviji”.
Lagano  napredujući, očekivao je početak zatezanja u kvadrisepsima, znak umora, ali jutros ga je ta poznata bol poštedjela i Vilko je s nesvjesnim osmijehom na licu napredovao uzbrdo, još, još i još, a očekujući umor nije dolazio i Vilko je postajao sve radosniji i radosniji i bilo mu vraški žao kad se morao okrenuti, napustiti uzbrdicu, jer zbog poprilično gustog prometa i nedostatka kolnika postalo je opasno nastaviti trčati uzbrdo, a bio je siguran da može još dugo tako.

Je li se to on, Vilko, vraća? Još jednom?  Je li još jednom pobijedio gomilanje godina?

Trčao je sve brže i sve radosnije i nakon dugo vremena mu bilo žao što se trening završio. Znojan i umoran, ali silno zadovoljan i sretan, rasterećen od pitanja na koja nije nalazio odgovore, hodajući polako da se mišići opuste, pregledavao je na sportskom satu “garmin” rezultate današnjeg treninga i iznenađeno zastao, ukopavši se u mjestu, dok mu je zapanjen izraz na licu grijalo sad već žarko sunce.

Preporuka za čitanje

Garmin je pokazivao nemoguć rezultat, ali koji je danas,još jednom, postao moguć:

“Records

1 km

Today 6:06”

 

Copyright © 2020. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice