…iliti ‘trči cica bez dječjih kolica’ 🙂

Jedna priča iz moje perspektive. Priča koja je počela početkom 5. mjeseca i prijavom polumaratona bez da sam imala i par kilometara u nogama, a završila je slavodobitnim ulaskom u cilj nakon otrčanih 21.097km poslije mjeseci priprema. Priča o upornosti, znoju, neispavanosti i sportskom grudnjaku veličine D.

Ma uglavnom…
Nagovorilo me 🙂 Poklikala prijavu. That was the easy part. A onda je krenulo…

IMGP3093

Bradonja je kao pravi Trener raspisao program treninga, a ja sam bila disciplinirana. Treninge sam više manje odradila po planu, ali o tome ću Bradonji pustiti da napiše koju riječ pa se ja ovdje neću previše trošiti. Početak treninga bio je težak, nećemo se lagati – ipak nisam nikad prije trčala bilo kakvu ozbiljniju utrku, a moja dužina u najistreniranijem dijelu moje kratke trkačke karijere iznosila je (ne)sretnih 13km. I ni metra više. A i kondicija za tih trinajst je davno isparila u vidu magle. Trebalo je krenuti ispočetka.

Tjedan po tjedan, trening po trening – napredak je bio očit. S vremenom je svaki segment treninga dobivao svoj smisao, od meni (trkačkom amateru) neshvatljivog i mučnog trčanja dionica, pa do dizanja dužine vikendom, sve je polako lijegalo na svoje mjesto. To je to, dragi moji, dogodilo se – počela sam uživati u trčanju 🙂

‘Bit će preko 450 km priprema’, veli Trener.
‘Kolko?!?!’, psujem ja.

A ja sam kampanjac po definiciji. Da mi je znati kako će mi Trener držati motivaciju na razini zadatka. Doduše, obeća li mi pivu poslije treninga mogao bi kupiti i moju discipliniranost 🙂

Sve treninge sam odradila bez nekog zadanog ili ciljanog tempa. Dakle, po osjećaju, odnosno po principu ‘koliko ide ide’. Ipak su mi ovo prve pripreme, a i nije mi svaki dan bio jednako dobar – umor i neispavanost su radile svoje. Bilo je boljih, ali bilo je i lošijih dana. Na kraju smo iz svih tih treninga učili i procijenili – imam tempo 6:00 min/km u nogama.

‘Možeš ti to’, veli trener.
‘Nadobudno’, velim ja.
‘Spremna si’, veli Trener.
Jearajt, ako me ne sruši adrenalin na startu, mislim si ja u sebi.

Pa reko, da se ne igramo sad tu Trener i ja danima šije-šete, ajd da se ja nacrtam na toj startnoj liniji pa kako bude 🙂
I evo mene na startu. Neki ciljani tempo imam, ali nema tu nikakvih ‘mora se’ niti ego tripova, pa kako bude. Bradonja je stalno tu pored mene i dobro odrađuje ulogu mog predstartnog apaurina. Tražim svoju zonu za start i trpam se među trkačko krdo 🙂 Adrenalin štipa, kako se za adrenalin i priliči. Pa krenimo….

Moja prva ozbiljna utrka. Prvi polumaraton. Bio je to dojmljiv start, moram priznati. Iznad glava udarao je bend i ritam je totalno nosio. I sad, lako za ritam, ali skočio je i puls! Adrenalin je kurva, bar u mom slučaju 🙂 S obzirom da niti jedan svoj trening nisam trčala na tempo već na osjećaj, cijela priča s držanjem nekog ciljanog tempa mi je totalno nova. Ali, ne mogu reći da se nisam trudila maksimalno.
Prvih pet kilometara je stvarno proletilo. Trudila sam se držati taj neki ciljani tempo i ciljani ritam. Malo sam se gubila u tom procesu, pa bi se našla, izgubila, pa opet ispočetka. Zabavljala sam glavu gledajući publiku, navijače, gledajući trkače oko sebe i znak s oznakom svakog prevaljenog kilometra koji je ostao iza mene. Negdje oko 3. kilometra i kad se trkačka kolona rastegla napokon sam progledala shvatila da je lik koji trči par metara ispred mene moj pacemaker (za maratonskih 4:15) i da sam u stvari domaću zadaću hvatanja ciljanog tempa ipak shvatila. Dobro je, mogu ja to 🙂 Prvih pet kilometara je STVAAARNO proletilo i fino mi je. Divota!

Na tom istom petom kilometru naučila sam i hvatati okrjepu u trku. Uloviti čašu i gutljaj dva vode u toj masi je bilo nešto što dosad nikad nisam imala priliku ‘izvježbati’ – ipak je ovo moja prva velika utrka. Još s treninga sam znala da je ‘sadržaj u želucu’ nešto s čim se stalno borim i najradije bi preskočila taj gutljaj vode. Ali nisam. Trener je rekao da nema preskakanja okrjepnih stanica. Poslušno sam otpila famozni gutljaj. Nisam preskočila. Vrijeme po čipu – 0:30:12

Moj gutljaj vode i ja žuljali smo jedno drugo sljedeća 2-3 kilometra 🙂 Ali, bio je ovo dobar savjet što sam shvatila tek na sljedećoj okrjepi i 10. kilometru gdje sam već bila poprilično žedna. Nije bio vruć dan, dapače, sa svojih ni 15 stupnjeva bio je idealan za trčanje, ali sunce sam ipak osjetila. Činjenica da prethodnu okrjepu nisam preskočila značila je da sam do ove faze utrke ipak bila spremna još štagod tekućine utrpati u sebe a da se ne vrati vanka. GreJtSkSeS! 🙂 Tu sam već popila finu čašu izotonika i vode. Pasalo je i dizalo energiju. Sve je išlo kako treba.
Na tom istom 10. kilometru još uvijek vidim pacemakera ispred sebe, iako je već odmaknuo malo naprijed – tempo još uvijek imam, iako sam na okrjepu potrošila više vremena nego sam se nadala. Puno je ljudi i taj cijeli proces ipak traje i uzima nekog vremena, barem još uvijek neiskusnima kao što sam ja. Vrijeme 10. kilometra po čipu – 1:00:25. Školski primjer držanja ciljanog tempa, ja bi rekla. Trener je sigurno zadovoljan 🙂

IMGP3108

Glava je radila svoje i držala raspoloženje – utrku od 21 km psihološki sam rascjepkala na niz manjih etapa – 10, 5, 3, 2, 1 km. Sviđao mi se taj padajući niz, dizao je moral, a i prva etapa od 10 je bila iza mene. Odličan osjećaj! Spremna za sljedećih 5!

Sljedeća etapa, ona koju je moja glava složila u finu brojku 5, mogla je krenuti. Voda je pasala i želudac se nije bunio. Krenulo se dalje, prvo pored trubačkog orkestra koji se tu namjestio da nam podigne moral, a zatim i pored nove grupe navijača koja je navijala i bodrila. Sunce nakon lijevog zavoja piči ravno u glavu i na ovoj ugodnoj jesenskoj temperaturi razmišljam kako li je trčati ljetne utrke. Ne mogu niti zamisliti, i ovako je nelagoda čim se sunce odluči razmahati po čelu više nego mi je to prihvatljivo i nego prag ugode dozvoljava.

A onda je krenula lagana uzbrdica. Uzbrdica koja taj epitet malog brda niti ne zaslužuje, a opet, dovoljna da u ovoj fazi utrke, umora i napora koji se ulaže u držanje ciljanog tempa izazove nelagodu. Nelagodu prvo u glavi, a s vremenom i kako su kilometri odmicali, nagomilavalo se i u nogama. Ta lagana uzbrdica je nešto s čim uopće nisam računala!

Negdje oko 13. kilometra vidim da mi je pacemaker odmaknuo iz vidika i sad se jedva nazire negdje tamo ispred u daljini. Osjetim da tempo lagano gubim a nemam dodatne snage potegnuti i loviti mu rep na ovoj uzbrdici (koja taj epitet gotovo niti ne zaslužuje, a moja je Himalaja u glavi u ovom trenutku). Tempo mi pada na mahove i preko 7:00. To je to, trebalo se u jeku utrke prvo u glavi miriti da je ciljani tempo upravo i samo i jedino to – ciljani. I ništa drugo. I da taj cilj nije zadao nitko drugi nego ti sam sebi – nema tu nekih drugih imperativa nego dati najbolje od sebe, a upravo to sam radila. Ne uspije li ciljani tempo, treba mijenjati ciljeve, zar ne? U mislima sam mahnula pacemakeru i odlučila napustiti svoj prvi cilj. Vrijeme je za promjenu taktike, a to počinje najprije dizanjem morala u glavi. Trebalo je zabaviti glavu i zaboraviti na prokleto brdo koje to nije 🙂

Opet sam gledala ljude, navijače, atmosfera je dizala i točno to mi je taj tren trebalo. Tek sam u ovoj fazi primijetila klince koji stoje uz stazu s ispruženim rukicama i samo čekaju kad će im neki trkač koji nije zaokupljen sam sa sobom i svojim rezultatom dati pet. Odjednom sam ja postala taj trkač i zabavila poveći broj klinaca 🙂 I baš mi je bilo lijepo. I teško i lijepo, simultanka. Opet sam našla načina da uživam, a to mi je bilo najbitnije. Brdo u glavi je nestalo, jebeš ovu malu strminu pod nogama, haha 🙂

Okrjepu na 15. kilometru dohvatila sam u vremenu 1:31:56. Ovdje je, osim izotonika i vode, bila i pipa s tekućom vodom a i sama okrjepna stanica bila je u šumici u hladu. Raj! Odlučila sam u ovom trenutku ipak stati – popiti čašu vode i izotonika, ali i potrošiti nešto vremena na umivanje i osvježavanje. Moja etapa 5 ispala je nešto teža nego sam to prije utrke očekivala i htjela sam si dati malo osvježenja. Vratilo mi je snagu – bila sam spremna za dalje.

Ispred mene su još etape 3, 2, 1. Mogu ja to. Nemjerljivo sam žedna, ali mogu ja to! Izlazimo iz šumice i opet se nalazim oči u oči sa suncem. Baš ubija to sunce u čelo, a ubija i ideja da je to to, sljedeća okrjepa je tek na 20. kilometru. I mrzim se što uopće razmišljam o 20. kilometru i pokušavam se svim silama vratiti na razmišljanje samo o sljedećoj etapi od 3 km. I taman kad mi je uspjelo, evo oznake 17. kilometra uz cestu. Jebemti oznaku! Ovu sam, osim ciljne, i najviše zapamtila, taj 17.kilometar koji baca u bed 🙂 Pokušavam se vratiti u glavi, mantram si svoje etape ‘još 3, pa 2 pa 1. Još malo.’.

Kao fatamorgana negdje poslije 17. km vidim vodu. Mali stolić s plastičnim čašama vode. Pijem i ne vjerujem. Tek kad sam ispila pada mi napamet da su ljudi koji tu žive složili jocker okrjepu. U mislima im se zahvaljujem do neba i nazad i nastavljam trčati.
‘Race the castles, Scotland’, razmahuje se majica s ovim natpisom ispred mene i daje mi poželjan materijal za zabavljanje glave i maštanje sljedećih par minuta. Utrka po škotskim dvorcima? To postoji? Divno zvuči, moglo bi se jednog dana 🙂
Etapa 3, je pala, etapa 2 bliži se kraju. I vidim ju, okrjepa na 20. kilometru. Ulazim u 20. kilometar s vremenom 2:04:52. I stajem.

Još samo 1 kilometar i ciljna ravnina je ispred mene, ali ja jednostavno moram stati. I sjetim se kako smo Trener i ja, kad smo slagali ‘taktiku’, pričali o tom punktu i sjetim se njegovih riječi da se voda obavezno mora piti i da se okrjepe _ne smiju_ preskakati. Osim zadnje, nju mogu preskočiti.
Sori Trener, nisam mogla 🙂 Zapravo, mislim da sam se na ovoj najduže zadržala 🙂 Bila sam žedna nemjerljivo! Žednažednažednažedna, aaaaa 🙂
Natankana kao deva nastavljam, zadnji je kilometar ispred mene. Negdje ispred sebe vidim razdvajanje – polumaratonci love lijevu stranu, maratonci nastavljaju desno i udara me u glavu misao da je pred njima još isto ovoliko. ‘Svaka im čast’ mislim si u sebi i shvaćam koliko je moj podvig ipak mala beba prema tim trkačima i godinama truda koji stoji iza toga. A opet, meni je moj podvig najveći na svijetu. Plus, početnik sam trkač, tko zna što mene čeka kroz koju godinu? Ostavimo se iznenaditi 🙂

U ciljnu ravninu ulazim s vremenom 2:12:40. To je to, otrčala sam svoj prvi polumaraton 😉

IMGP3196

Poznata Brada mi prilazi nekih 10 minuta kasnije. I vidim ponos u očima. Jer, samo Trener i ja znamo koliko je iza ovog rezultata stajalo truda i logistike s dvoje male djece. I koliko smo puta lovili rupe u dnevnom rasporedu da ja dobijem vremena za sebe i odmak od pelena i dudica, koliko puta smo trčali zajedno gurajući dječja kolica po Jarunu ili vodili klince u park da ‘navijaju’ za mene dok ja odrađujem trening. A sad sam polumaratonka! Čudan osjećaj. Donedavno mi je ovo zvučalo skroz nemoguće. A zapravo, ništa nije nemoguće kad to stvarno želiš, zar ne?

napisala: Sandra Pranjić

izvor: strsljen.org