Na koliko ste polumaratona bili da su imali trkačke ravne dionice, zeleni šumski tunel male stazice, začinjeno sa jezercem i pripadnim poludivljim patkama, kornjačama, čapljama te divljom mentom? Još uz to da je smješten pored mjesta na kojem često trčite i u Vašem gradu? Ako je rezultat nula – onda je ovaj stvoren za sudjelovanje i uživanje.

Ideja o polumaratonu se rodila kada je Nedeljko Vareškić (ukratko Ned), organizator utrke Volim trčanje, nakon nekoliko odgađanja otkazao poretanje nove utrke “Prljavi kros Stenjevec” jer je shvatio da je njena dužina cca 9km, a dužina krosa Volim trčanje cca 11 km te da bi njihovim spajanjem dobili famoznih 21km. Ideju o tome i prijedlog da se uključim u organizaciju mi je tijekom zimskih mjeseci iznio Ned, a ključne riječi “stazica, zaraslo, ribičko jezerce, patke, kornjače, provlačenje, šuma” odmah su palo na plodno tlo za malo drugačije trkačke doživljaje, smješteno između mojih ušiju. Prvi obilazak dijela staze biciklima u rano proljeće isporučio je najavljeno, a uz to je kao prilog išlo i palo deblo preko staze, ptica grabljivica u niskom letu, miomiris mente kod jezerca.

Manje ugodni “miomirisi” divljih odlagališta u šumi pobrinule su se da ipak ima dovoljno divljih odlagališta da ne bude baš čista trkačka romantika. Tužno je da isti ljudi koji peru ruke prije jela ostave kanistere sa naftom (barem se nadam da nije bilo gore), čija jedna kap učini nepitkim 1000 L vode, upravo na vodozaštitnom području. Imali smo i akciju čiščenja u sklopu Zelene čistke u travnju, ali “vrijedne ruke” i dalje rade na tome da Jakuševac ne bude jedino odlagalište otpada.

Ned mi je uljepšao dan prijedlogom da obiđem stazu prije utrke jer zbog sudjelovanja u organizaciji sigurno neću trčati rutu polumaratona. Ovako mi se pružila prilika da ga odradim kao trening uz maksimalno guštanje, koje je ispalo iznad svih očekivanja.

Brzinski prvih 5,5 km nasipom do Petrovaradinske

Početak obilaska sam odabrao taman kad sam znao da će biti najtoplije i krenuo od skulpture trkača na nasipu. Prvi kilometri na nasipu prolaze pomalo trapavo. Nosim Cedevitu i ostale potrepštine oko pojasa, fotoaparat u ruci, a nikako namjestiti da ne žulja ili skakuće. Dovoljno je toplo da bi krenuti bez tekućine bilo glupo i pogibeljno, iako na pola staze postoji mogućnost da izmoljakam vode kod ribičkog doma.

Nakon početnih petljancija kilometri po pustom nasipu prolaze brzo i nakon nekih 5,5 km dolazim do rampe kod Petrovaradinske. Tu počinje prvo iznenađenje polumaratona – silazi se dolje desno od nasipa i nastavlja travnatim putem podno nasipa.

Silazak sa nasipa kod Petrovaradinske

Silazak sa nasipa kod Petrovaradinske

U glavi se “vrti” strategija kako bi bilo da je prava utrka. Prvo bih jurio po nasipu najbržim tempom koji mogu držati na tih 5,5 km, a da me ne iscrpi. Ista taktika bila bi u povratku na tom dijelu staze. Znači – imam 11 km žešćeg tempa sa sporijim i varijabilnim između. Zamišljam epske krize pomiješane sa adrenalinsko-endorfinskim zanosom u toj završnici i pomalo me hvata tuga što neću sudjelovati.

Travnati put se nastavlja još 2 km u nešto sporijem tempu zbog travnate i off-road podloge do ulaska u šumu gdje me čeka osvježenje hlada i usporavanje zbog vijugave i zarasle stazice. Nisam znao što me čeka nakon šume jer sam već primjetio da je vegetacija brutalno razrasla.

Šumsko tumaranje uskim i zaraslim stazicama

Ispalo je da nisam znao niti što me čeka u šumi između nasipa i Savske Opatovine. Staza je mali zeleni tunel, “pokora” u vidu grana koje šibaju posvuda. Kapa šilterica i sunčane naočale štite ono najvažnije. Usporavam, okidam nekoliko fotografija i snimam par filmova. Praiskonski dio mene vrišti od sreće i želi juriti sumanuto i bezglavo kroz taj nadrealni gustiš. Znam da sam nadomak nasipa, a komotno bih mogao biti negdje u đunglama Bornea. Dojam divljine upotpunjuje uzlet neke ptice grabljivice, izmiče prebrzo da bih bio siguran što je. Zatomljujem urlik iz poštovanja prema skrivenom životu oko mene. Vrištanje je na najjače duboko u meni, endorfini kolo vode, osjećam se istinski živim.

Stazica u zelenom tunelu šume

Stazica u zelenom tunelu šume

Tih kilometar i pol šume me nagrađuje i preskakanjem preko palog debla. Stazu trčim po pamćenju, srećom ne griješim i ne skrećem nigdje krivo. Razmišljam koliko će biti organizacijskog posla oko postavljanja i označavanja staze. Skretanja samo u tom dijelu šume ima nekoliko, a u žaru utrke zna se projuriti pored jako vidljivih skretanja, ukoliko se taj krivi put čini logičnijim izborom. Zbunjuju i hrpe smeća jer je ovdje na par mjesta makadam, koji omogućava radnicima “Nečistoće” da lakše istovare građevinski otpad ukrašen sa par starih televizora. Spaljeno, naravno, kao da nije bilo dovoljno zagaditi okoliš samim istovarom, nego još treba zabiti čavao u lijes dodatnim dioksinima.

Zaraslim poljskim putem u hipu i visokom skipu

Izlazak iz šume mi otvara pogled na zarasla polja i šoping zonu Jankomir sa Medvednicom u pozadini. Tih 1,5 km trčanja kroz zarasla polja nagrađuju me zaraslim putem pred dolazak na podvožnjak ispod autoputa kod Jankomira. Nagrađuju me i sa nešto divlje mente, a kupine i koprive se pobrinu za dodatni doživljaj i trčanje skočimiš stilom. Tko kaže da se na polumaratonu ne mogu izvoditi visoki skipovi, tko? Još kad se nakon toga naleti na veliku blatnu lokvu, čiji obilazak radim na zalet i centrifugalnom metodom trčanja po zavojitom rubu, veselo nagnut, eeee! Dječji dio mene je opet sretan, ružne slike deponija blijede. Pomaže i žarenje po listovima za skretanje pažnje.

Vidim da će ovo biti pravi nestrukturirani fartlek polumaraton u ovom srednjem dijelu. Tempo mi divlje skače od skoro pa hoda do skoro pa šprinta. U prosjeku normalan, u stvarnosti aritmetička sredina dvaju ekstrema. Ulazim u podvožnjak iz sunčanog blještavila, trčim naslijepo, lokve se lijepo vide odraženim svjetlom i izlijećem na drugu stranu tunela. A kad tamo … ljudi u invalidskim kolicima, pehari, neka podjela nagrada. Klimam glavom i nadam se da to nije neka slutnja nadolazećih događaja. Nakratko zamišljam život bez trčanja, pomisao je toliko strana i odbojna da već smišljam strategije kako bih trčao na rukama, puzao na trepavicama, samo da je kretanje.

Ribička idila jezerca Dubravica

Ribička idila jezerca Dubravica

Skriveni zoološki vrt oko jezerca Dubravica

Konačno počinje krug oko ribičkog jezerca potoka Dubravica. U tom potoku sam se kao klinac igrao, a danas mi je nerazdvojni prijatelj u trčanju iz Gornjeg Stenjevca prema špilji Veternici i planinarskom domu Glavica, podno kojeg izvire. Sad se više ne bih igrao, koliko je naizgled zagađen. Ta zagađenost ne smeta ribičima, a nit jatu divljih pataka koje je tu našlo dom. Imaju i pomladak, male patkice raznolikog stupnja paperjatosti. Kad uz to ugledam čaplju pored staze milina i toplina mi se razlijeva tijelom. Nad glavom mi je preletio i riječni galeb i ptica koja je ličila na čigru.

Doživljaj upotpunjuju kornjače koje se sunčaju na raznolikom otpadu koji pliva jezerom. Opet ekstremi, u prosjeku sve normalno. Prelazak preko željeznog rešetkastog mosta vodi me pored jata divljih pataka preokupiranih čiščenjem perja. Zamišljam ih kako negdje u slomljenom komadu ogledala rade jedini izvorni “duckface” i stavljaju na BirdBook i skoro se popikavam od smijeha.

Kornjača hvata boju na jezeru Dubravica

Kornjača hvata boju na jezeru Dubravica

Obilazak oko jezera završava ponovnim prolaskom kroz podvožnjak, gdje Garmin otkucava 11. km. Tu mi popušta koncentracija, a pomalo i živci i počinje vrludanje. Živci su popustili kad sam vidio da je netko iz održavanja nečega lijepi makadamski put koji se provlačio kroz drvored pretvorio u razrovanu scenu dostojnu Mad Max serijala. Zbunjen i ljut skrećem krivo, zalazim u voćnjak, naletim na lokalca, upućuje me nazad. Trčim po tom razrovanom makadamu beskrajnih kilometar, do mjesta gdje se spaja sa petljom za Škorpikovu. Uopće ne prepoznajem orijentire i nastavljam po najvidljivijem putu.

Kako lijepi makadamski put pretvoriti u scenu iz serijala Mad Max? Ovako!

Kako lijepi makadamski put pretvoriti u scenu iz serijala Mad Max? Ovako!

E, to je bilo krivo. Umjesto skretanja lijevo i vrludanja po stazici preko polja, produžio sam ravno pored malog seoskog gospodarstva stisnutog uz nasip. Kokoške me pozdravile glasnim kokodakanjem, a pas lajanjem i polukilavim pokušajem naganjanja. Jedan pogled upućen u njegovom smjeru bio je dovoljan da pobjegne nazad podvijenog repa. Ljut sam jer osjećam da sam krivo skrenuo, predaleko odmakao i nema smisla se vraćati. Nakon kraće pauze i smirivanja živaca nastavljam dalje i nakon 300njak metara vidim spoj puta kojim sam trebao ići, što potvrđuje grešku u navigaciji.

Psihoterapija trčanjem između šume i nasipa do Petrovaradinske

Trčanje mi je lijek za sve. Ušpricavam si novu dozu entuzijazma u dušu i puštam mozak na pašu i tijelo u automatski mod. Ne gledam tempo, ne razmišljam o kilometrima koji me još čekaju, o najboljoj strategiji da sam stvarno u utrci. Puštam da me noge nose. I dalje trčim ispod nasipa po travnatom putu, uživam u krajoliku šume slijeva, ima i malo makadama za podizanje prašine i tih 4 km uz nasip prolaze u transu.

Detalj uz nasip i šumu oko nagnute travnate staze

Detalj uz nasip i šumu oko nagnute travnate staze

Dolazi Petrovaradinska i uspon na nasip, stari prijatelj. Dok spremam fotić i trusim energetski gel i zadnje zalihe Cedevite, prolazi me nepoznati trkač, koji je tek sada krenuo sa trčanjem. Odmiče nekih 100m. Krećem i malo-pomalo umor zamjenjuje zadovoljstvo otrčanim i viđenim. Zamišljam kako bi izgledalo da je prava utrka, kada se na tih zadnjih i najtežih 5,5 km iz tijela izvlače zadnji atomi snage, bori sam sa sobom, najperfidnijim neprijateljem i najvarljivijim saveznikom. Ubrzavam, prestižem nepoznatog trkača, jurim ispod pješačkog mosta i kako dolazim do ciljne ravnine vidim ekipu kako navija. Granica između mašte i jave se briše, glad za utrkivanjem je utažena.

Savjeti na kraju

Dok se istežem, razmišljam koji bih savjet dao trkačima, kako trčati, koja je strategija najbolja? Evo kako bi se moglo …

  • Dođi. Bez tebe to nije to 🙂
  • Juri kao da si se trešanja nakrao do Petrovaradinske, isto tako na tom dijelu u povratku.
  • U šumi bolje da imaš kapu i naočale jer su grane taman u visini očiju. Drži tu razmak od ostalih trkača i pazi kako staješ, ima svega posvuda.
  • Nakon šume juri i skakući gdje je potrebno, oko jezera mahni patkama i priušti im “duckface” da se manje boje (kao da se i inače boje uopće).
  • Nakon jezera čeka razrovani makadam i travnati put, drži tempo do Petrovaradinske kad se penješ ponovo na nasip. A onda …
  • Priušti sebi i drugima paklenu završnicu, trči kao da ne postoji sutra.
  • Kad prođeš kroz cilj, izgreban, zaprašen, iscrpljen, sretan … kući ponesi da si sudjelovao na polumaratonu pred svojim kućnim pragom kakav se rijetko nalazi.
  • I ne zaboravi se vratiti dogodine. Ili prije 🙂

Fotogalerija sa staze

NAPOMENA: Stazu će neposredno prije utrke organizator učiniti dovoljno prohodnom tako da će se moći trčati cijelim putem.

Stazu pretrčao, snimio i napisao: Ivan Posinjak Ivsha