Sada čitate
Maraton ispod razine mora

Maraton ispod razine mora

Uredništvo portala

Trčanjem (rekreativno – takmičarskim) za svoj gušt, bavim se već desetak godina. Cilj mi je prije svega biti u dobroj psihofizičkoj formi, a kako imam u sebi određenu dozu natjecateljskog duha redoviti sam posjetitelj raznih utrka i liga.

- Oglas -

Kako mi je uz trčanje druga ljubav putovanje, dao sam si u zadatak da te dvije stvari iskombiniram pa tako jednom do dva puta godišnje odem na trku na neku destinaciju kako bih zajedno sa svojom familijom uz trčanje uživao i u nekoj lokaciji gdje još nismo bili. Tako sam do sada obišao polumaratone i maratone u Beču, Kolnu, Budimpešti, Dublinu, New Yorku, dok je ove godine odabir pao na Rotterdam i Berlin. U svemu tome mi puno pomaže moj prijatelj Zoran s kojim zadnje dvije godine treniram. Rotterdam je uz Pariz on sam i predložio, a zbog toga što nisam do sada još bio u Nizozemskoj, odlučili smo se ipak za ovaj, ajmo reći, manje atraktivan maraton od ta dva.

Rotterdam mi je bio treći cestovni maraton, ali kako se u prva dva nisam uspio baš puno spustiti ispod  4 sata, za ovaj sam odlučio odraditi do sada najkvalitetnije pripreme s ciljnim rezultatom od 3:45. Prema programu Gorana Murića odradio sam 12-tjedne pripreme koje su obuhvaćale jedno 6 treninga duljine preko 2 i pol sata trčanja u tempu 30 do 45 sekundi po km sporije od planiranog tempa maratona (5:20 po km).

Pripreme sam odradio vrlo kvalitetno osim što sam bio van stroja dva tjedna (jedno mjesec dana prije maratona) zbog gripe. Bez obzira na ta dva tjedna osjećao sam se vrlo spremno prije samog maratona, odnosno dosta spremnije nego inače. Da li sam bio u pravu vidjet ćemo na samoj utrci.

Zoran si je postavio za cilj još brže vrijeme od mene, što s obzirom na njegovih desetak kilograma manje i nije bilo čudno 🙂

I tako smo nas dvojica (zajedno sa svojim boljim polovicama i zajedno s mojim starijim sinom) u četvrtak krenuli put Rotterdama. Nakon nešto manje od dva sata leta do Amsterdama i još nekih 45 minuta vožnje vlakom do samog Rotterdama, stigli smo u apartman u ranim poslijepodnevnim satima. Prilikom unajmljivanja stana rečeno nam je da je jako blizu starta/cilja maratona, što se pokazalo točnim i vrlo korisnim. Još da nas je domaćica počastila wc papirom, priborom za pranje suđa, dovoljnim brojem ručnika i ostalim za prvu ruku potrebnim sitnicama gdje bi nam bio kraj. Pa nek’ onda netko priča protiv našeg turizma i turističkih djelatnika.

Rotterdam je drugi po veličini nizozemski grad i najveća evropska luka. Iskreno teretnu luku nismo vidjeli, ali grad nimalo nema taj lučki štih, kojeg imaju recimo Porto, Marseille pa čak i Barcelona ili naša Rijeka.

Kako je temeljito porušen početkom drugog svjetskog rata jedna od glavnih karakteristika je vrlo moderna i zanimljiva arhitektura. Iz tog razloga grad ni nema neki stari centar, ali time nije ništa manje zanimljiv. Isprepleten je biciklističkim stazama i moram priznati da sam se vrlo teško naviknuo na potrebu da  pazim na bicikle koji, tako mi se bar činilo, uvijek imaju prednost. Svi se voze biciklima, u specijalno dizajniranim sanducima voze malu djecu. Muškarci često voze žene na zadnjem sjedalu, svi se voze brzo, a dosta njih uredno i priča na mobitel dok voze.

Osim po bicklima, nizozemska orijentiranost sportu vidi se i po broju sportskih dućana koje u centru možete naći svakih 20-tak metara. Za razliku od sportskih dućana dućan s osnovnim živežnim namirnicama smo tražili jedno sat vremena. Inače same cijene namirnica u dućanu su na nivou Hrvatske, dok ni jednu večeru ili ručak u restoranu za nas petoro nismo platili više od 75€ (istina je da smo jeli uglavnom tjesteninu), što nas je također ugodno iznenadilo.

Relativna blizina Amsterdama daje Rotterdamu dodatnu turističku atraktivnost, ali ako se ikad nađete u blizini imajte na umu da karte za vlak možete platiti isključivo gotovinom.

Kako je dobar dio Nizozemske ispod razine mora, tako je i gotovo s cijelim Rotterdamom. Zato možemo reći da se maraton trči ispod razine mora odnosno u depresiji. Osim takve depresije, postoji i mogućnost depresije uzrokovane vremenskim prilikama. Zbog oceana promjene vremena su vrlo česte, a vjetar je nešto što vrlo rijetko staje. Na sreću osim vjetra koji je negdje pomagao, negdje odmagao vrijeme je za trčanje bilo gotovo idealno. Temperatura je bila oko 6 stupnjeva, a kišu smo uspjeli izbjeći.

Glavni adut ovog maratona je njegova brzina. Staza je ravna i jedine neravnine su  dva prelaska preko jednog mosta, nekoliko pothodnika te lagana nizbrdica pa potom uzbrdica nakon 30-og km. Svojevremeno je ova trka držala i svjetski rekord, a preporuča se svima koji ganjaju norme za neke druge veće maratone.

Od elitnih trkača u Rotterdam vrlo često dolaze mlade etiopske i kenijske snage koje traže rezultat koji bi im bio referenca za top-five maratone. O brzini svjedoči i podatak da su ovogodišnji  pobjednik Yemane Adhane 2.04:48  i pobjednica Tiki Gelane 2.18:58 (oboje Etiopljani) bili brži od pobjednika u Beču i Parizu.  Yemane (27 godina) je poprilično popravio svoj PB koji je do sada imao iz ovogodišnjeg „ludog“ Dubai maratona gdje je sa 2:06:29 bio tek deseti. Pobjedu je odnio za dvije sekunde ispred zemljaka Getu Felekea i papirnatog favorita Moses Mosopa koji je zaostao 15 sekundi.  Iz ovog se vidi da je završnica bila spektakularna, mada su sva trojica (ako je vjerovati službenim rezultatima sa web stranice maratona) završnu dionicu iza 40-og km išli sporije od 3min po km.  To vjerojatno proizlazi iz činjenice da su se do 25 km držali s prolaznim vremenima postignutim prilikom obaranja svjetskog rekorda, ali do kraja ipak nisu izdržali taj ritam. Pobjedničko vrijeme je trenutno drugo najbolje ove godine (ponovno iza pobjednika Dubajskog maratona)

Pobjednici Tiki Gelani (25) očigledno paše Nizozemska, jer je prošle godine osvojila Amsterdam. Vrijeme 2.18:58  nije samo njen novi PB nego i nacionalni rekord Etiopije, ali i četvrto najbolje žensko vrijeme ikad istrčano na maratonima koji zadovoljavaju kriterije za svjetski rekord. Koliko je Tiki bila dominantna govori i činjenica da je drugoplasirana Valeria Straneo iz Italije zaostala gotovo 5 minuta, a trećeplasirana Merima Hasen iz Etiopije još dodatne dvije minute. Zanimljivost je i da je od prvih 8 u muškoj i ženskoj konkurenciji njih 13 oborilo osobne rekorde. A što bi tek bilo da nije puhalo.

I na kraju malo o tome kako sam ja doživio utrku. U subotu dan prije trke otišli smo u njihov WTC na Marathon sport expo po goodie bag i startni broj. Ona poznata, što veći i poznatiji maraton to siromašnija vrećica, apsolutno vrijedi za Rotterdam. Dobili smo jednu trkačku majicu kratkih rukava New Balance (vrlo nalik onoj s prošlogodišnje turopoljske trke), najlonsku majicu/prekrivač za bacit prije starta te jedan tiger balzam (iliti nešto slično).  Broj ljudi u sklopu sajma kao i sami štandovi bili su uobičajeni za ovakve maratone.

Trka je počinjala u 10:30, a kako smo do starta imali ni 5 minuta laganog jogginga, nikad u životu nisam ležernije (a na vrijeme) došao na start. Oni koji me poznaju znaju da uvijek dođem u zadnji tren i praktički započnem utrku s katastrofalnim zagrijavanjem. Prije starta neki čiča je otpjevao poznatu nizozemsku prigodnu pjesmu You never walk alone i ubrzo nakon toga smo svi krenuli u isto vrijeme.

Na startu je ukupno bilo oko 8.000 ljudi u pojedinačnoj konkurenciji + prvi članovi štafeta i polumaratonskih kombinacija. Bili smo podijeljeni u boxove prema prijavljenim vremenima, ali samo iz razloga da se ne miješaju trkači različitih kvaliteta. Ove dvočlane i četveročlane štafete jako nedostaju zagrebačkom maratonu, jer se na taj način dobiva veći broj ljudi koji kasnije ulaze u cilj i samim time se duže navijači zadržavaju uz stazu (navijači uz stazu zagrebačkog maratona? Hm!).

Preporuka za čitanje

Staza ima oblik nepravilne osmice odnosno prvih cca 27 kilometara se trčalo u jednom velikom krugu južno od rijeke Niuewe Mass, a nakon toga se prošlo vrlo blizu starta i ostatak trčalo u jednom nešto manjem krugu u sjevernom dijelu grada (dobrim dijelom oko jednog jezera). Širina ceste je u prvih nekoliko kilometara bila vrlo pristojna i dalo se odmah trčati u željenom tempu. No, nakon jedno 7 km (nakon što smo se svi spojili) jedno vrijeme smo trčali po dosta uskoj cesti i tu se poprilično stvorila gužva. Zbog toga je možda bilo bolje da su nas na startu puštali box po box, ali organizatoru bi to možda dodatno stvaralo probleme.

Ljudi uz stazu je bilo jako puno iako ne mogu reći da je bodrenje bilo frenetično, bilo je vrlo pristojno. Broj bandova i DJ-a uz stazu je bio velik i stvarno su dobro prašili. Okrijepne stanice bile su svakih cca 5 km, ali po mom mišljenju malo siromašne. Do tamo negdje 37-og km gdje su se dijelile banane i naranče, na svim prethodnim stanicama dijelila se samo voda i energetski napitak. Osobno sam očekivao nakon 10 km neko voće i nešto slatko, no na sreću imao sam svoju zalihu gelova i energetskih pločica. Držao sam se devize sve svoje sa sobom nosim i to se pokazalo pametnim. Ono što sam prvi puta vidio je da su na okrijepama stavljali spužve u čaše, što je sprečavalo da se voda proljeva, a u jednom mahu si uzeo i vodu i spužvu. Neki su cuclali spužve, ja nisam.

Posebno me je razveselio štand od red bulla na 35-om km. Ne znam da li su bili dio organizacije ili su se tamo gerilski pozicionirali, ali red bull mi je fino sjeo nakon 3 sata trčanja. Ono što također nisam do sada nigdje vidio su displayi s porukama na 33. km. Naime, prije trke moglo se na službenom siteu maratona ostaviti poruke podrške za trkače. Lijepo smišljeno i originalno, ali ja dvije meni namijenjene poruke nisam vidio. Dva velika displaya su bila na cca 100 i 200 metara iza 33. km i istovremeno su pokazivali iste poruke. Mora da sam bio prebrz.

Trku sam odradio vrlo pametno, odnosno doslovno prema trenerovim naputcima. Plan je bio da prvih pola sata idem 5:30 po km, nakon toga 5:20 (odnosno u ciljanom tempu) i onda nakon 30 km ako mogu ubrzam. Više manje sam se toga i držao i sve petice sam odradio između 26 i 27 minuta. Prvu polovicu trke sam prošao za 1.52:25 i u tom trenutku sam se osjećao gladan. U stvari to mi je i bio najteži trenutak u trci. No, nakon drugog popijenog gela i pomisli da uskoro dolazim do dijela gdje me čekaju moji navijači brzo sam se riješio misli o praznom želucu. Sve je išlo poprilično glatko i jedva sam čekao taj 30-i km da vidim da li ću moći ubrzati. Kada sam napokon do njega i došao ubrzao jesam, ali uvijek me kopkala misao da je još rano za ubrzavanje jer je još dosta do kraja. I tako uz ta mala ubrzanja, pa vraćanja na stari ritam došao sam do 40-og km. U tom trenutku mi je najsporiji kilometar  bio 5:32, a budući da sam se još uvijek osjećao „moćno“ znao sam da je to to. Tu sam ubrzao koliko sam u tom trenutku mogao i za razliku od prije spomenutih crnoputih pobjednika, zadnji dio odradio brže od ostatka trke.

Zadnji kilometar sam išao 4:44, a zadnjih 195 metara za 48 sekundi iliti u tempu cca 4 minute po km. Skoro k’o Mosop.  Drugi polumaraton je bio skoro dvije minute brži od prvog, a do sada se s negativnim splitom  nisam mogao pohvaliti niti na polumaratonu. Uglavnom konačno vrijeme 3.42:41 odnosno popravak osobnog rekorda za skoro 16 minuta. To je bilo dovoljno za 2.954 mjesto (od 7.538 finishera) odnosno 434 od 845 iz M35 (gleda se po cijelom datumu, a ne samo po godini rođenja).

Kolega Zoran je završio na 3.41:02 također s popravkom osobnog rekorda i to na 2.795 mjestu (557 u kategoriji  M 40 od 1.273). U cilju je bio izmoren i promrzao, ali zadovoljan ostvarenim.

Nažalost (ako se ne varam) mi smo bili jedini predstavnici iz Hrvatske. Možda ovaj tekst nekog potakne da se taj broj iduće godine poveća.

Eto još uvijek  puni dojmova, ali već s mislima i planovi za Berlin.

Maraton istrčao i tekst napisao: Zvonimir Fernežir

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice