Maja Bonačić – Bilo je zabavno, jer je toliko nenormalno

Ukoliko poznajete ovu sjajnu ženu, ili ste barem jednom čitali o njoj, psihologinju, triatlonku, ultramaratonku onda vas vijest da je istrčala maraton u svom dnevnom boravku neće puno iznenaditi. Maja Bonačić do sada je oborila uistinu impresivne rekorde, a njezin posljednji završila je 2.4. i to dok je ostala kod kuće na “stazi” dugoj samo 8 metara.

- Oglas -

Njezine nevjerojatne utrke i rekordi gotovo uvijek imaju dobar razlog i pozadinu. Već godinama Maja svoje kilometre posvećuje djeci s autizmom i njihovim obiteljima pa tako i ovaj Korona izazov nije iznimka. Ulovili smo ju između brojnih online radionica koje trenutno vodi, snimanja za svoj YouTube kanal i brizi o kćeri te postavili nekoliko pitanja.

Što je zapravo Korona izazov i kako je došlo do te ideje? 

Korona trkački izazov je bio događaj povodom Svjetskog dana svjesnosti o autizmu 2.4., gdje je bio cilj skupiti što više indoor kilometara. Naime, obitelji djece s autizmom su nerijetko u socijalnoj izolaciji i ova situacija s koronom im nije ništa novo. Na kraju je sudjelovalo 52 ljudi, a sakupilo se 534,3 km. Sudjelovali su i korisnici staračkog doma „Maksimir“ 😊

Uspjela si istrčati maraton u samo 8 metara zatvorenog prostora. Opiši ukratko kako se to odvijalo i jesi li planirano istrčala toliko kilometara ili je došlo samo od sebe kad si krenula?

Pa ideja je bila unaprijed smišljena, nakon što sam istrčala tjedan dana ranije polumaraton. To je nekako bila oda “Zaigranoj pedali” i tome što sam trebala trčati Frendofonski ultramaraton (200km u 3 dana). Krenula sam ujutro i s nekim pauzama mi je trebalo oko 5 i pol sati, odnosno samo vrijeme trčanja je bila 4h i 45min. Naime, ne znam kako drugima, ali meni se brzo počelo vrtiti u glavi, a i korak je neprirodan i dosta opterećujući za zglobove. Bilo je baš naporno, zamorno i dosadno. Ali ujedno zato i zabavno, jer je toliko nenormalno.

Pripreme za humanitarni izazov “Zaigran2 pedala”

Ovo nije tvoj jedini izazov koji iza sebe ima humanitarnu notu. Svake godine napraviš ih nekoliko kao što je sada već dobro poznata „Zaigrana pedala“- bicikliranje po Hrvatskoj s više od 1000 kilometara kako bi drugima govorila o autizmu. Možeš li napraviti top 3 najzahtjevnijih izazova koje si do sada završila.

Pa sigurno su top 2 izazova oba humanitarna Everestinga, biciklom za udrugu „Veliko srce malom srcu“ 27 puta uspon na Zelenu magistralu u 19h te 20 dana kasnije Everesting za udrugu obitelji s autizmom „Dar“ 14 uspona na Sljeme u 26h.

Iako je Zaigrana pedala isto fizički zahtjevan višednevni event, sigurno mi je prve godine bilo najteže, iako nije bilo najviše kilometara. Čisto iz razloga što sam tek počinjala s biciklizmom i to mi je tada zaista bio veliki zalogaj. Mislim da je bilo 770km u 6 dana. Sad mi to smiješno. 😊

Kao triatlonka i ultramaratonka kojoj su treninzi svakodnevica, kako se nosiš s izolacijom? Što ti najviše nedostaje?

Trenutno sam na pustom otoku gdje nema korone, a živim pored šume, tako da zna biti dana da okom u daljini vidim jednu ili niti jednu osobu. Treniram ujutro s muflonima i jelenima u šumi, super. Nedostaju mi ljudi, prijatelji za trening i druženje poslije. Iako znam i ovdje na otoku neke trkače/bicikliste, mislim da ovo nije vrijeme za grupno treniranje i druškanje, odnosno da bi svi trebali biti sretni što uopće možemo trenirati vani i poštivati to da treniramo sami. To je nekako moj osobni stav.

Preporuka za čitanje

Isječak iz videa na Majinom YouTube kanalu

Ti si i psihologinja koja ima svoj centar te si pokrenula svoj YouTube kanal Centar Coralina. Možeš li nam malo više reći o čemu govoriš na svom kanalu i zašto si ga pokrenula?

Pokrenula sam ga jer je moj centar zatvoren odlukom Stožera civilne zaštite te je jedino ostala mogućnost online rada s ljudima. Uz to, nekako mislim da je i moja profesionalna i osobna dužnost dati nekako svoj osobni doprinos ovoj cijeloj situaciji. Posljedično je nastao kanal gdje pomažemo roditeljima sa savjetima kako da se nose s ovom novom situacijom i djecom u toj situaciji.

Mnogim sportašima, rekreativcima ovo vrijeme teško pada i nisu naviknuti na nemogućnost izlaska ili zabranu trčanja u grupama u kojima su do sada trčali. Što bi im poručila kako da se s ovim „čudnim“ vremenima nose tjelesno ali i mentalno?

Kao što sam već prije spomenula, trebamo biti zahvalni što uopće smijemo izlaziti van, jer u nekim zemljama to nije dopušteno. Trebamo onda poštivati uvjete pod kojima možemo izlaziti van, a to je sam i daleko od svih. Mislim da je to ok, jer je ova situacija prolazna, moglo bi biti puno gore. A savjet je – izdržite, proći će, sve prođe i poslije ćemo uživati u tako malim stvarima više nego ikad i to je možda najveći benefit cijele ove ružne situacije.

 

Na vrh stranice