Svaki trkač ima utrke koje ne propušta. U mom slučaju to je Ljubljanski maraton i tako zadnjih desetak godina. Osvojio me s dvije stvari: prije svega izuzetnom kvalitetom organizacije te atmosferom uz stazu (za što su prije svega zaslužni građani Ljubljane). I jedna i druga stvar vas ne mogu ostaviti ravnodušnim. Organizacija štima u najsitnije detalje, a navijači me oduševljavaju iznova svake godine.

Ako sam dobro „uhvatio“ informaciju, ove godine utrka je od IAAF dobila GOLD label što (vjerujem) samo dokazuje kvalitetu organizacije. Startnina je automatski skočila s 30 na 40 EUR, ali ni trenutka nisam dvojio ići ili ne ići kada znam što me čeka na utrci.

I ove godine me nanovo oduševio prostor i organizacija pasta partya. Naoko sporedna stvar, ali koja je promišljena i odrađena do u detalje! Velesajamska dvorana pretvorena u „dvoranu za vjenčanja“ ali u nekakvoj minimalističkoj formi. Veliko, lijepo uređeno, čisto, široko, mirno; hrana ukusna, neposredna blizina dvorane za podjelu startnih paketa i expoa. Ma čista petica!

Startne zone i ciljni prostor super funkcioniraju bez obzira na tako veliki broj natjecatelja. Proteklu deceniju organizator se dosta „igrao“ i s lokacijom starta i cilja da bi prije par godina očito pronašao dobitnu kombinaciju koja funkcionira. Bilo je par puta i krivih i loših odluka/pokušaja, ali koji su se ispravljali odmah iduće godine. Kongresni trg se pokazao kao odlično rješenje za ciljni prostor.

Ove godine me se ipak najviše dojmila atmosfera uz stazu utrke tj. navijači. Kada kažem navijači ne mislim na organizirane punktove pod ingerencijom organizatora niti na one u cilju, nego one organske koje su stvarali građani Ljubljane duž cijele staze. Nešto što se ne može naručiti i umjetno stvoriti. Svake godine kada dođem u Zagreb prepričavam ono što sam vidio uz stazu i što su domislili Ljubljančani.

Ove godine mi se čini da je stvar izmakla kontroli 🙂 Navijača je bilo doslovno na svakom koraku. Nepregledno mnoštvo koje zdušno navija za sve. Cijele obitelji, staro i mlado. S navijačkim rekvizitima ili bez. Više ili manje osmišljeno. Ali s dušom. To je očito dio slovenske kulture, nešto što nose u sebi, nešto što mi nemamo. Teško je to opisati, treba doživjeti i odmah vam bude jasno. Više petica sam se jedino nadavao na atenskom maratonu. Masa koja te nosi i trčiš puno brže nego što realno možeš. Sada mi je jasno zašto je Kipchoge tražio navijače na svom 1:59 izazovu.

Dok sam trčao razmišljao sam o svojim kolegama iz Trčaone koji prvi put trče u Ljubljani i bio presretan što upoznaju Ljubljanski maraton u najljepšem izdanju. Znam da će se iduće godine vratiti u Ljubljanu bez obzira organizirao ja put ili ne. Sasvim sigurno je tome pridonijelo iznimno lijepo i (pre)toplo vrijeme koje je na trasu izveo sve te krasne navijače. No, pamtim i godine kada je na utrci bilo oko nula stupnjeva ili kada je kišilo – no, navijača je i tada bilo. Nisam se mogao načuditi. Sjećam se prizora jedne bakice u invalidskim kolicima, pokrivena dekicom, smiješila se nama trkačima, a pored nje kćerka ili unuka zdušno navija. Bakicu sigurno nitko nije natjerao vani – željela je izaći i bodriti nas. Ne možeš ostati ravnodušan. Ne možeš.

Sjećam se svog prvog Ljubljanskog maratona kada mi je prijatelj rekao da ima jedan dio u predgrađu gdje se okupe susjedi, naprave ludu atmosferu i mašu zastavama svih nacija koje nastupaju na utrci. Ove godine ponovno sam proživio taj trenutak. 30-ak zastava koje su nas mazile po glavama šalju jednu posebnu poruku.

Ljubljana je ove godine još jednom pokazala i dokazala zašto nosi epitet najbolje regionalne utrke.

Vidimo se 2020.!

Nedeljko Vareškić, voditelj Trčaone

Preuzeto s www.intersport.hr