Sada čitate
Kavica u tenisicama: Tamara Loos

Kavica u tenisicama: Tamara Loos

Avatar

Ona je brbljiva privatno, ali i profesionalno. Donedavno smo je slušali na Anteni, no otišla je trbuhom za porodiljnim. Tamara Loos lani nam je otkrila svoju skrivenu strast za trčanjem prijavivši se zajedno sa svojim producentom Denisom Kraljem na “Zagrepčanku 512”. S obzirom da je sada zbog trudnoće smanjila tempo, imala je vremena odraditi samnom “Kavicu u tenisicama”

- Oglas -

 

1511611_10152052668384004_66750407_o

Ivi:  Prvo pitanje sigurno već očekuješ – kada si počela trčati i što te na to natjeralo?

Tamara: Recimo da su me okolnosti natjerale na to. Tamo davnih dana u Klaićevoj gdje sam živjela kod bake i dok smo se kao klinci igrali, na zub me uzela jedna Anita. Onako iz čistog mira. Najveći gušt joj je bio namamit me napolitankama u haustor i zašamarat. Moja prva taktika bila je izbjegavanje. Ne bi išlo. Anita bi me našla sve i da sam se u mišju rupu sakrila. Druga taktika bila je suprostavljanje. Kardinalna pogreška. I treća taktika bila je bijeg. Trčanje. Pun pogodak. Anita se brzo umarala.

Ivi: Znači, možemo sada javno zahvaliti Aniti?

Tamara: Da. Jer zbog nje sam počela trčati. Prvo iz nužde, a onda iz navike. U svakom slučaju, s vremenom se trčanje pokazalo korisnim.

 

Ivi: Osim bježanja od Anite, koliko si najviše kilometara istrčala u životu? 

Tamara: Uf… Teško mi je reći. Bilo je to vjerojatno onda kad sam bila najživčanija. Prije ispita na faksu, nakon svađe s dečkom… Ili onda kad sam iz nekog razloga bila euforična. Taj nalet energije mi je uvijek davao vjetar u leđa pa sam znala trčati. Desetak kilometara, valjda. Možda ipak malo manje.

 

Ivi: Imaš limožda neku trku za pamćenje?

Tamara: Pamtim onaj deveti mjesec 2011. kad sam uganula gležanj nakon Hanžeka… Naime, bila sam toliko pod dojmom jer sam gledala Usaina Bolta uživo kako trči da sam odmah iduće jutro navukla tenisice i počela sumanuto trčati šumom. Trajalo je to i trajalo toliko dugo da je i moj vlastiti pas posustao i vratio se doma. A ja sam mislila da sam je izgubila pa sam krenula sprintat niz brijeg, stala na neki kamen, noga se izvrnula, ja poletila i šepala do daljnjeg. A ona me čekala pred kućom. Kuja.

 

Ivi: A sada? Jel tjelovežbaš u trudnoci? 

 Tamara: E sad već lagano osjećam posljedice 9. mjeseca trudnoće u koji sam upravo zakoračila. Brzo se umaram, teškom mukom navlačim tenisice, uhvati me kičma ako sam dugo sagnuta itd. Tako da sam trenutno na brzom hodanju. Utezi, trbušnjaci, sklekovi, čučnjevi, marinci… Sve to čeka bolja vremena. Kao i trčanje.

 

Ivi: Kak ti se dopala Zagrepčanka 512? Lani je nisi završila,  hoćeš li je ponoviti?

Preporuka za čitanje

Tamara: Sviđala mi se sve do trenutka dok me oni koji su krenuli nakon mene nisu počeli prestizati. Ali pripisat ću svoju sporost trudnoći i činjenici da su me tad na početku iste mučile strašne glavobolje. Pokazalo se da uz mučnine i migrenu nije baš najjednostavnije doći do vrha. Zagrepčanka 512 je moj Mount Everest, moj K2, moja Annapurna i kad-tad ću je osvojiti.

 

 

Ivi: Jel se vidiš kao mama koja s bebicom u kolicima trčkara po, recimo,  nasipu?

Tamara: Počnimo od ovoga vidim li se kao mama… 😉 Šalu na stranu, jedva čekam vratiti se biciklu, planinarenju i, naravno, trčanju. Ali ništa od nasipa. Više volim ove šumske predjele i nešto zahtjevnije staze kao što su one na Sljemenu i Dotršćini. Jedino se bojim da nema kolica koja me tu mogu pratiti…

 

Razgovarala: Ivi First

 

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice