Sada čitate
Kavica u tenisicama: Ana Stunić

Kavica u tenisicama: Ana Stunić

Avatar

Gledamo je najčešće na telki, no već neko vrijeme gledamo je i na treninzima adidas škole trčanja. Simpatična voditeljica Ana Stunić od ove je godine trkačka školarka i vrijedno radi na pripremama za svoj prvi polumaraton. Idealna žrtva za „Kavicu u tenisicama“. 😉

- Oglas -

12006515_991110287619374_7021059423037526454_o
Anin ulazak u cilj pulske Xice

Ivi: Kako si se odlučila za trčanje?

Ana: Murakamija sam pročitala čim je knjiga izašla na hrvatskom i mislila sam si, i ja želim trčati, ali prošlo je barem dvije godine od čitanja do prvog treninga. Moram priznati da su se drugi odlučili umjesto mene, kao poklon sam dobila pohađanje adidas škole trčanja. I to je bio jedan od najboljih poklona u 2015-oj godini. Sjećam se da sam jednoj kolegici rekla kako krećem na trčanje, a ona mi je odgovorila – tamo od kud sam ja, kad netko vidi nekoga kako trči, prvo što kažu: Ovaj mora da je lud 🙂 I zapravo, da, neku određenu crtu mazohizma donosi to svakodnevno trčanje, ali donosi i nevjerojatnu količinu sreće i suza.
Ivi: Jesi se i prije bavila nekim sportom il ti je trčanje prvi izlet u sportske vode?

Ana: Kao klinka sam trenirala rukomet i to relativno dugo, a onda sam godinama odlazila na razne vrste sportova od aerobika do stroja kinesisa (kojeg i dalje jako jako volim), ali moram priznati da je trčanje nešto na što sam se “navukla” i bez čega trenutačno ne mogu zamisliti svoj život.
Ivi: Kako si zadovoljna školom i trčanjem općenito?

Ana: Za mene je ovo što vi radite sjajno, napisala sam na vašem FB (koji je izvrstan) ne samo da nam trenirate tijelo, već nam trenirate i glavu. Organizacija i infrastruktura me frapirala koliko je dobra. Sjajni treneri, doktor, nutricionistkinja, brzi odgovori na sve upite, vođenje na utrke…Vjeruje mi da sam dosadna kada svima krenem pričati koliko ste super 😉

 

Ivi: Što ti znače treninzi? Jel to za tebe bijeg iz svakodnevice ili mjesto za druženje?

Ana: Prije svega ja na Novoj TV radim dva posla, voditeljica sam inMagazina ali i digitalni strateg za cijelu Nova TV grupu, te sam svaki dan u uredu za kompjuterom. Tako da su treninzi za mene zapravo odmor od posla, kad dođem pokušavam anulirati u glavi sve što mi se desilo taj dan, osluškujem ostale u grupi što pričaju i tako se zapravo umorom od trčanja odmaram 😉 Primjetila sam sama na sebi da sam bolje volje, da lakše podnosim stres i da me puno teže izbaciti iz takta.

Ana Stunic
Kad na treningu ne trči – Ana lebdi!

Ivi: Kako ti je bilo na samom početku? Jel ti ikada bilo toliko teško da si pomišljala na odustajanje?

Ana: Ako pitaš (trenerice)  Tinu ili Marinu, reći će ti: Ana je ona koja “mrzi” trčanje, ali dolazi na svaki trening (kad sam u Zg). Uporna sam iako sam se znala i rasplakati nakon nekih treninga koliko mi je bilo teško. Svaki put pomislim, odustat ću, ali onda dođe nova misao – ma gdje ćeš odustati, e baš nećeš… i to je konstantna borba, koja traje, ali koju doživljavam kao proces. I sretna sam s tim tijekom događanja.
Ivi: Kad usporediš one prve treninge – minuta trčanja, minuta hodanja – i ove sadašnje u kojima bez beda skidaš popriličnu kilometražu, kak se osjećaš? Jel ti na tom početku ikad palo na pamet da ćeš nakon nekog vremena ovak rasturat? 🙂

Ana: Osjećala sam se dobro na početnim treninzima, kao i sada kada trčim dulje kilometraže. I dalje mi je nezamislivo u glavi da bih mogla pretčati 21 km, ali kažu da se može, a ja im slijepo vjerujem. Trenutno sam na 14 km, 14 dugih i lijepih kilometara. Sjećam se da sam jednom prijatelju poslala poruku (koji trči dugo) da mislim da nikada neću istrčati više od dva kilometra i da me on tješio da je samo bitno da ne odustanem, a da će sve ostalo doći. Mislim da još ne rasturam, ali kad krenem rasturati tebi ću prvoj javiti 😉

 

Ivi: Nedavno si istrčala i svoju prvu utrku. Kako ti je bilo?

Ana: Moja prva utrka je bila pulska Xica, koja je zapravo sažela sve ovo što sam gore opisala. Bol, patnju, ushit, sreću, suze, jad, bijedu, ali 10 km je palo. Prvih dva km su bila strašna, noge teške, glava luckasta, zaboravila sam da je ključno disanje, ali onda vidiš šašavog Nedeljka (Vareškića) koji trči s plišanom igračkom i govori: Ana, diši, pobogu! Ajde! I onda se okrenem i vidim sve te ljude iz škole koji te bodre dok prolaze i osjećaš se super. I onda lete te teške noge, uđeš u cilj i sretan si. Ma, trkači su čudo – toliko divnih i različitih ljudi, a povezuje nas sve strast za trčanjem. Toliko lijepih i iskrenih emocija na jednom mjestu. Hvala im svima od srca.
Ivi: Ideš na ZG polumaraton. Kaj očekuješ?

Preporuka za čitanje

Ana: Mislim da idem i na zagrebački i u Ljubljanu, vjerujem da ćemo svi istrčati, a moj plan je da trčim polumaratone po lijepim gradovima i spojim ugodno s korisnim. Već sam si napikirala Barcelonu i Pariz za proljeće 2016.godine.

Ivi: Očekujemo barem razglednicu 😉

 

Dozvoljeno kopiranje, citiranje i korištenje djelova teksta isključivo uz navođenje izvora!!!

natipkala: Ivi First

 

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice