Sada čitate
Kako smo trenirali prije tri desetljeća

Kako smo trenirali prije tri desetljeća

Borko Prvan

Pisat ću vam nešto o našim treninzima prije tri desetljeća. Kao šta sam već pisao, s rekreativnim trčanjem smo započeli na kraju naše plivačke karijere 80-tih godina prošlog stoljeća, točnije u travnju mjesecu 1981. Čak se sjećam i datuma bila je nedjelja, 26.4. i tada smo prvi put organizirano nas trojica trčali na Sljeme (Peda, Juma i ja). Od Šestinske crkve do Kraljičinog zdenca. Umro sam na onim štengama, počeo sam sa svakom drugom, a Peda, koji je znao šta me čeka kaže “Merci po jednu, samo pikaj, ima još dosta do kraja“ A kraj je bio tek pola puta do vrha, Kraljica, Kraljičin zdenac, onda poznato izletište danas tek zapušteno i zatvoreno odmorište.

- Oglas -

Taj naš postamaterski dio sportskog života je znači počeo s trčanjem, ali nismo zapustili ni plivanje. Kad kod smo mogli švercali smo se na bazenu i koristili razne rupe da malo otplivamo. Trener Johan (g. Sever, dobri duh tadašnjeg ZG plivanja) znao je kazat kako smo mi svojevrsna „plivačka mafija“ s obzirom da smo koristili razne načine ulaska na bazen. A upravo u to vrijeme je u svijetu počela i manija triatlona (Havaji 1978.) pa je normalno bilo da plivanju i trčanju dodamo i bavljenje biciklizmom. I tako je počeo i naš triatlonski život.

Naša godina je tada bila podjeljena u četiri dijela. Prvi dio, gdje je naglasak bio na treningu po programu za maraton uvjek u travnju mjesecu. Najčešće je to bio maraton u Beču. Zatim se naglasak prebacivao na trening triatlona za ljetne mjesece kad smo nastupali na raznim triatlonskim natjecanjima. Jesenski dio je opet naglasak bio na trčanju, gdje je glavna utrka bila Zagrebački maraton i polumaraton te Starek polumaraton nešto kasnije u kalendaru. A početak zime je bio posvećen treningu skijaškog trčanja za maratone u siječnju mjesecu.

Dosta zanimljiv raspored s obzirom da smo već tada naginjali tzv. total sportu znači bavljenje s više različitih sportova uglavnom sportova izdržljivosti. To je podrazumijavalo slabiji rezultat u samo jednom sportu, ali s obzirom da smo bili rekreativci s punim radnim vremenom u firmi (a ne kao danas s radom od kuće) tome nismo pridavali neku specijalnu važnost. Istina je da smo uvjek davali sve od sebe kako na treningu tako i na utrkama. U tom pristupu ja vidim i odnos rezultata onda i danas. Volim kazat bili smo rekreativci s profesionalnim odnosom prema sportu.

Čedin program treninga za maraton ispod 3:00

A šta se tiče treninga moram vas upozorit  da tih 80-tih godina prošlog stoljeća nije bilo skoro nikakvih informacija o rekreativnom trčanju. Rekreativno trčanje je bilo u povojima. Danas kad se na svakom koraku mogu vidjet ljudi u tajcama kako trče teško je shvatit da su onda rekreativni trkači bili u najmanju ruku ČUDACI. Mene su znali u Splitu pitat gdje trčim kad me nitko ne ganja. Moj odgovor je uvjek bio „na trajekt“. Znali su da ih zajebavam, ali na zajebavanje uvjek moraš odgovorit istom mjerom. Interneta nije bilo ni u snovima. Gdje po koji članak u SN o svjetskim maratonima kao o svjetskim čudima, gdje se okuplja po nekoliko tisuća trkača svih dobnih skupina i trče 42 kilometra, a ne umru na kraju.

Početak našeg rekreativnog trčanja je bio uglavnom na Sljemenu ili parku Maksimiru. Trčali smo 3 puta tjedno, srijeda, petak i nedjelja. Srijeda i petak cca. 9km, a nedjeljom malo više 12 km. To trčanje je bilo samo aerobno, kako bi počeli tako bi i završili. I to je trajalo do 1986. godine kada smo upoznali Čedu Paića Šibenčanina, koji živi u Nizozemskoj i bavi se trčanjem maratona i triatlona. O tome sam vam već pisao. Čedo je bio čudo. Plitvički maraton je te 1986. godine trčao za 2:42. Uglavnom, čovjek koji nas je uputio u trening trčanja za maraton. Poslao nam je program treninga iz Nizozemske, koji se sastojao od 18 tjedana trčanja, 6x tjedno (jedan dan je bio tzv. DAY OFF).

Program je garantirao trčanje maratona između 2:45 i 3 sata uz uvjet da se odradi u potpunosti i jasno bez ozljede. U prilogu imate taj program u sadašnjem dosta jadnom stanju, ali još se da po njemu trenirati. Osim toga od Čede sam prvi put čuo šta je to STRETCHING i kako se radi.

Da se vratim malo na program. Bio je sastavljen od raznih dijelova. Kako fartleka, dionica, trčanja na stazi do LSD ili long slow distance, dugog trčanja od 30 i više kilometara. Na kraju svakog tjedna je bila predviđena tzv. kontrolna trening utrka raznih dužina.

Mi smo već tih godina oformili Maksimirski kup natjecanje između nas 9 stalnih trkača iz Maksimira, gdje smo bodovali svaki naš nastup. Nešto slično su poslije oformili u AK Maksimiru. Ove trening utrke su imale tzv. male bodove (prvi od nas bi dobio 9 bodova, drugi 8 i tako redom). Sve ostale organizirane utrke smo bodovali duplo (18, 16…), a maratone 4x (36, 32…). Interesantno da smo cijenili maratone samo do rezultata 3:30 (5min/km). Preko toga samo 5 bodova ili 10, ako se radilo o inozemstvu.

Kod ovog programa jako je bitno bilo striktno ga se pridržavati. Mogu navest svoj primjer, koji sam skupo platio.

Godina je 1990. i nalazio sam se u odličnoj formi. Program sam ispunjavao bez pogovora. Sredinom drugog mjeseca imamo kontrolnu utrku na Jarunu od 30 km, tempo 4min/km. Kako sam se odlično osjećao nakon 30 kilometra odlučio sam produžiti do dužine maratona. Uspješno sam ga završio u vremenu 3:10. Ali nakon toga se nisam odmorio nego sam nastavio radit po programu. Sljedeći tjedan me to koštalo teške ozljede (tendenitis) i propuštenog Bečkog maratona te 1990. godine.

Borkov dnevnik (18.2.1990.) u kojem je detaljno opisan trening od30 tj 42 km na Jarunu

Inače, tjedna kilometraža ovog programa je bila u prosjeku cca. 100 km ili 400 km mjesečno. Nije malo, ali to je cijena maratona ispod tri sata. Vidite da nije lako. Nama su ta tri sata bila svojevrsna magična granica. Granica zadovoljstva i NE zadovoljstva. Pa i danas je tako. Mnogi pokušavaju probit granicu snova. Zadovoljstvo istrčanim maratonom ispod tri sata je nemjerljivo. Od mojih 10 maratona ja sam to osjetio samo jednom u Beču 1991. godine s vremenom 2:58,10.

Sad se prebacimo na treninge druga dva sporta u okviru triatlon treninga. Za plivanje smo bili tata-mata tako da nam tu nije trebao nikakav  mentor. Ali za bicikl smo u početku bili tabula raza. Sjećam se našeg prvog pravog triatlona na Bledu 1985. godine, gdje je Pedi odmah na početku pao lanac, a ja bojeći se da se to isto ne dogodi i meni, cijelu biciklističku dionicu do Bohinja i natrag (64 km) odvozio na velikoj šajbi i jasno platio cijenu kasnije na trčanju.

Tu je ogromnu ulogu odigrao Vlado Fumić, naš proslavljeni biciklist, koji nas je uveo u sve tajne ovog predivnog  sporta. S Fumom smo već onda vozili tzv. FUMINE VOŽNJE, nedjeljne vožnje po okolici Zagreba cca. 100 do 150 km. Moram spomenut  i Nikicu Smolića, danas jednog od naših najboljih brdskih trkača, onda biciklističkog profesionalca, koji je također s nama vozio kad su mu profesionalne obaveze to dozvoljavale i od kojeg smo isto puno naučili. Nikica i Ćurka (Dražen Ćurić, također vrhunski biciklist) su nam početkom 90-tih godina dovezli iz Italije dva brdska bicikla marke Battaglin. Bili su to jedni od prvih MTB u Zagrebu pa i šire.

Preporuka za čitanje

Moram napomenut da je upravo tih godina (1986.) završen ŠRC Jarun te smo na njemu također obavljali veliki dio naših biciklističkih treninga. Jarun je tih godina bio pravi športski centar bez ležećih policajaca, bez birtija i kafića s relatino vrlo malo prometa, jer su dolazili samo sportaši. A obavezno smo bar jednom tjedno vozili i na Sljeme kao brdski biciklistički trening.

Ostaje još i skijaško trčanje. Taj po meni možda i najljepši zimski sport smo počeli trenirat 1985. godine. Na incijativu Nenada Ivankovića, koji je tih godina bio svjetski novinarski prvak u nordijskom skijanju ili skijaškom trčanju. Kako kod nas osim u Gorskom Kotaru (a i tamo samo kad su dobri snježni uvjeti) nema baš uvjeta za razvoj i trening ovog krasnog sporta, uglavnom smo trenirali po Jarunu na skijaškim rolerima stručnog naziva SKIROLL. To su bili vrlo kvalitetni treninzi od 30 i više kilometara. Na Sljemenu smo trenirali kad je bilo snijega. Kao članovi SK Sljeme imali smo privilegiju i putovat s njima te nastupat na našim skijaškim maratonima (Plitvice, Mrkopalj, Begovo Razdolje).

Dečki su i u novinama završili (Sportske novosti, 1989.)

Nešto kasnije u novoj našoj državi Hrvatskoj, Nenad je postao direktor nordijske reprezentacije i angažirao je za trenera g. Listopada iz Bjelorusije. E to je bio pravi vrhunski trener od kojega se moglo jako puno naučiti. A za nas rekreativce je to bila takva priča kao da te trenira Ćiro ili Zlatko Dalić.

Eto, to bi bilo u kratkim crtama kako smo trenirali u ono vrijeme. Nadam se da sam vam bar malo približio to vrijeme. Moglo bi se još puno pisat, ali znam da predugi članci zamaraju čitaoce pa ih mnogi ni ne počmu čitat kad vide da je članak predug.

Do novog čitanja ostajte mi zdravo i veselo.

U prilogu… par zapisa treninga, slika s zajedničkog treninga u Maksimiru i program treninga za maraton.

Piše: Borko Prvan

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice