Sada čitate
Kak’ su trčali naši stari?

Kak’ su trčali naši stari?

Pavao Vlahek

Gledajući unatrag 10, 15, 20, a i više godina u rekreativnom trčanju u našoj zemlji se mnogo toga promijenilo. Mogu svjedočiti unatrag 20 tak godina, a što je bilo još prije toga neka svjedoče oni koji su i tada trčali. Tada se na startu renomiranih i poznatih utrka okupljalo 100 do maksimalno 200 trkačica i trkača, majice su bile obično bijele i pamučne, izvrsne za čišćenje lanca na biciklu. Startnina od 50 kuna se smatrala lihvarenjem, dok se zauzvrat očekivala gozba nakon utrke koja je uključivala janjca na ražnju ili kao najnižu letvicu, grah s kobasicom. Naravno da se na utrke prijavljivalo 5 minuta do starta, a startnina često plaćala i iza utrke. Znanje se je još uvijek prenosilo dominantno usmenom predajom.

- Oglas -

Od domaće trkačke literature postojao je časopis „Maratonac“, knjiga “Jogging” dr.Ive Belana, a ostalo trkačko štivo je bilo uglavnom anglosaksonskog porijekla. Informatička tehnologija vezana uz trčanje je bila bazirana na HR monitorima uz sramežljivu pojavu egzotičnih i skupih GPS modela. Trkači su se smatrali još uvijek „onima koji trče, a nitko ih ne proganja” ili barem “oni čudaci koji ne trče za loptom“.

U međuvremenu se mnogo toga dogodilo. Negdje oko 2010. krenuo je ozbiljnije trkački val kojemu je doprinijelo mnogo faktora. Na startovima mnogobrojnih trkačkih kros liga po malim mjestima se okuplja i više od 100-tinjak trkačica i trkača, veće utrke premašuju obično brojke od 1000, a najveće i više tisuća sudionika. Vrijednost trkača kao potrošača nanjušio je i korporativni svijet te se odlučio aktivno uključiti. Informatička tehnologija je danas takva da vam bespilotna letjelica može dostaviti okrepu na 10. kilometar treninga točno u sekundu predviđenog tempa izračunatog na temelju vaše GPS pozicije, srčanog ritma, iskustva, big data ili data mining analize, a istovremeno to prenosi uživo na Internetu, uz obavezni selfie na nekoj od društvenih mreža.

Glazba

Puno trkača trči slušajući je. Najčešće na mobitelima, pomoću raznih alata ili u obliku, već laganih retro, mp3 zapisa. Slušalice variraju od minijaturnih, ergonomskih čak i bežično spojenih s glavnim uređajem, u stilu Jamesa Bonda do doktordreovih Beatsa  koje komotno možete koristiti uz hilitjevku u ljetnim mjesecima na baušteli.

Nagradno pitanje? Da li netko zna kako uključiti walkman? Ili što to walkman je? Ili kako trčati s walkmanom? Uglavnom zamislite da se bojite pasa i da konstantno trčite s omanjom ciglom u ruci. S time da ta cigla svira. E, to je trčanje s walkmanom. I nema sad da stisneš “next” i kreće slijedeća pjesma. Nego vrtiš naprijed-natrag da bi se potrefili uvodni taktovi slijedeće pjesme.

Nakon walkman došao je discman. Napržite glazbu na CD i pičite. Glazba zapisana na disku bila je bolje kvalitete, međutim drmusanje prilikom trčanja je uzrokovala preskakanje CD-a. Revolucija je nastala izumom antishock tehnologije, gdje ste ga mogli drmusati i ne bi preskakalo. Iz početka je antishock imao vremensko ograničenje u kojem ga možete drmusati, a da ne preskoči. Tipa 10 sekundi, 20 sekundi itd. Da ne govorimo da discman isto nije bio baš fenomenalan za nošenje, osim ako se ne bavite bacanjem diska.

S vremenom se razvio i mp3 player i sve đinđe što ih danas koristimo.

Satovi

Iako je teško ukratko opisati revoluciju i evoluciju iz štoperice u GPS-HRM situacija je bila slijedeća. Sat je imao štopericu. Štoperica je primitivna aplikacija koji mjeri vrijeme od momenta kad stisneš START do kad stisneš STOP. Ne mjeri kilometre, ne mjeri prolaze po kilometru, ne mjeri prosječno vrijeme trčanja po kilometru, ne mjeri elevaciju, ne mjeri broj otkucaja srca, ne mjeri potrošene kalorije, ne mjeri… u principu ništa osim proteklog vremena od stiskanja tipke START.

Pa kako onda pobogu izračunati sve ove podatke koje nam današnji GPS-HRM satovi daju?

Na trkama je to bilo jednostavno. Imaš označene kilometre. Pa onda kad a na 12 kilometru imaš vrijeme 1 sat , 5 minuta i 31 sekundu kreneš računati u glavi. Dakle to je cca 65 minuta i 30 sekundi. 65 podijeljeno sa 12 je 5 pišem, 5 pamtim. Dodajem nulu i to je onda 50 podijeljeno s 12 , što je otprilike  4. 4 pišem, 2 pamtim. Dodajem nulu itd. Pa preračunavam u sekunde. Dakle oko 5:33 i onih 30 sekundi je još cca 2 sekunde po km… ili možda nije. Uglavnom kad izračunate prosjek na 12. kilometru, eto 13. kilometra i novi račun.  Sigurno je bilo tada onih pametnijih koji su to odmah i točno izračunali, kao onih koji uopće nisu računali te snalažljivih koji su pitali one prve.

Biti kreativan i dovinuti se toj tegobi je bilo na način da ste predvidjeli željeni tempo. Izračunali koliko je to prolaz na svakom kilometru, isprintali taj popis u obliku trake koju bi zalijepili oko ruke.

Nije bilo tada vremena za uživanje u prirodi, postanja heštegsamojako, hešteglivinglavidaloca i slično. Potpuna koncentracija na račun.

E sad, računanje prosjeka i tempa na treningu je zahtijevalo označenu stazu. Ako to nije bila atletska staza, onda ju je trebalo izmjeriti  na neki način. Najčešće automobilom ili biciklom uz mjerač. Ili slijediti nečiju stazu i vjerovati da ju je dobro izmjerio.

Uglavnom, bila su to olovna vremena za trkače koji nisu voljeli prirodne znanosti i matematiku, ili, kako se to danas moderno kaže STEM (science, technology, engineering, mathematics).

Preporuka za čitanje

Okrepe na utrkama

Bilo ih je. Povremeno. Voda zagarantirana. E sad, ponekad je bila u plastičnim čašama, ponekad u plastičnoj kanti  s nekoliko čaša u okolici. Ako ste pili izotonik to je značilo da je već prošlo nekoliko trkača iznad kante čiji je slani znoj načinio od vode  izotonik. Bilo je i šećera u kockama, ponekad keks i voće. Ponekad punoglavci u kanti s vodom.

Zanovijetanja tipa….

  • “…čaša nije od 3 dcl nego od 2…”- bile su od 2 dcl isključivo, ako su bile
  • “ …nije bilo čepa na plastičnoj boci…”- doduše nije bilo ni plastične boce
  • “…izotonik je prejak…”- što nisi došao prije pa se ne bi 40 ljudi namakalo u vodi prije tebe nego samo 20
  • “ …volonter mi nije dao čašu u ruku pa mi je tempo pao sa 6:15 na 6:30…”- nije bilo volontera tog tipa, a samo članovi Mense su mogli tako brzo izračunati promjenu tempa i zanovijetati
  • “ …Gel je…” Sad zamislite onu poznatu ilustraciju (meme) koja se često koristi, a gdje Batman odvaljuje šamarčinu Robinu i kaže: “Nije bilo gelova! Bitch. ”
  • “finisherska medalja mi je ružna”- nije bilo ružnih. Ni lijepih. Medalja je morala imati: trakicu u obliku trobojnice, imitaciju zlatnog metala u obliku kruga, poželjno trkače na prednjem dijelu i natpis s datumom i imenom trke na poleđini. Nikakve bravure i gravure u stilu “I’ll take you to the moon without going to NASA”.

…nisu bila moguća. Bilo je naravno drugih.

Bilo je drugačije, ne nužno bolje ili lošije. Jednostavno drugačije.

Napisao: Pavao Vlahek

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice