Jedan od sportova za koji sam bila sigurna da nije za mene je trčanje. To sam pomislila još u osnovnoj školi, kada smo trčali provjeru na 6 minuta. Naporno je, boli slezena, a još te i svi gledaju dok se mučiš. Još jedna stvar koja me smetala je da ne trebaš koristiti mozak. Već tada me nekako više veselilo rješavanje zagonetki, poput matematičkih, detektivskih, logičkih… No, profa iz tjelesnog me povela na jedan kros na Ribnjak. Bez ikakve pripreme ili savjeta. I ja sam počela trčati, riknula prije polovice i odlučila da trčanje nikako nije za mene. No, ipak sam se krajem srednje škole navukla na specifičan oblik trčanja: orijentacijsko trčanje.

Neke prednosti orijentacijskog trčanja su mi odmah bile jasne: nitko te ne vidi u šumi kad ti je teško! Smiješ trčati polako i nitko ti se zbog toga neće rugati! I smiješ se zablatiti koliko god želiš! Počela sam s frendicom, koja je o tome pričala od prvog razreda. Došla sam na prvu trku, nisam imala pojma o orijentiranju, malo sam se pogubila, frendica me stigla i odvela do cilja i osvojila sam svoju prvu medalju u životu. Bilo nas je četiri u kategoriji, ali četvrta nije pronašla sve kontrole. Tko se ne bi navukao, kad odmah osvoji medalju! A i društvo je bilo zabavno.

Nakon nekog vremena, kad sam prošla školu orijentacije i naučila se bolje orijentirati, shvatila sam koja je dodatna prednost (za mene) orijentacije: rješavanje zagonetki. Svaka trka je zapravo pregršt zagonetki koje treba riješiti i to onda primijeniti na terenu. Svaka kontrola bila je jedna zagonetka. Prekrasan je osjećaj otrčati trku i znati da si dobro odabrala varijante do kontrola, da si dobro osjetila kartu i na svaku kontrolu došla onako kako si zamislila. I tako se moj život počeo sve više vrtiti oko orijentacije. Trke, putovanja, druženja, juniorska repka, trening kampovi, Svjetska prvenstva…

Naravno, za dobar rezultat trebalo je i trenirati. Treninzi vikendom bili su orijentacijski, ali u međuvremenu je trebalo trčati zbog kondicije. U tim treninzima nisam baš posebno uživala… i trčala sam jedino zbog toga da mogu bolje trčati orijentaciju. Najdulji trening mi je bilo 16 km, što sam otrčala jednom i riknula.

No, život ide dalje, pa sam tako i ja. Diplomirala sam, udala se i rodila. I još uvijek sam dolazila na trke, ali za treninge nije bilo vremena. Tjedan dana prije drugog poroda sam prošla kratku stazu od 3,5 kilometara, a mjesec dana nakon poroda sam otišla u Rijeku s frendovima i bebom, na još jednu kratku trku. I dalje mi je orijentacija bila jako važna. No, ipak se život tako okrenuo da sam prestala dolaziti i na trke. I rodila sam i treće dijete. I našla se da živim nekako sasvim kao domaćica i majka i da sam zapostavila druge dijelove mene.

Tada sam povukla crtu. Jedna od promjena je bila povratak trčanju. Cilj mi je bio da mogu otrčati srednje duge orijentacijske trke. Najvažnija promjena u meni je bila stav da ja zaslužujem vrijeme za trčanje. Moj muž je cijelo vrijeme trčao, jer on je taj stav oduvijek nosio u sebi. Čak i kad se nije natjecao, trčao je zbog sebe, jer je uživao u tome.

Čitajući danas Jankov plan za početnike, vidim da sam počela kao i njegovi početnici, samo što sam ja taj plan rastegnula. I napredovala sam jako polako. Jaako polako. U prvoj godini trčanja sam otrčala dvije orijentacijske trke i trku na 5 kilometara Volim trčanje. Cilj je bio postignut: mogla sam otrčati orijentacijsku trku.

Ali nešto se u meni promijenilo. Ja sam zavoljela trčanje. Samo trčanje. Više mi nije bilo potrebno rješavanje zagonetki da uživam u kretanju. Trčanje mi je postalo moje vrijeme za opuštanje, moje vrijeme kada me nitko ne vuče za rukav, kada nitko ne viče: maamaaa. Vrijeme kada sam mogla pustiti svoje misli da izrone.

Te prve godine trčanja je moj stav oko dolaska na trku bio: Kako da dođem na trku kad mi nema tko čuvati djecu? Druge godine sam ga promijenila: Ja idem na trku, i naći ću nekoga tko će ih čuvati. Ne samo da ja to zaslužujem, nego su moji klinci toliko zanimljivi, da je sebično držati ih za sebe ;).

Tako da sam počela dolaziti i na kros-trke, pa i pokoji treking. Trekinga sam se silno bojala jer sam mislila da su svi tamo kao moj Goran i da moram još godinama trenirati pa da se usudim trčati barem Planinarsku.

I kako su mjeseci prolazili tako sam se usuđivala više i više. Kako su mjeseci prolazili tako sam imala sve više trka. Osvojila sam i neke medalje u planinarskoj kategoriji na trekingu. A neki dan sam pretrčala svoj prvi polumaraton. Odlučila sam da ću ove godine istrčati i maraton, i ultru na nekom trekingu.

Jedan prijatelj mi je rekao da je maraton mučenje. Možda, ako si nespreman. Ja planiram uživati u maratonu, zaista uživati, jednako kao što uživam u svakom treningu. I što je najbolje, i klinci to vide. Najmanji je prošle godine urlao i plakao kad bih odlazila trčati, iako sam trčala samo pola sata. Sada, odem na dva sata, a on mi na odlasku viče: „Mama, neću ti plakati kad ideš trčati.“ Sav ponosan na sebe.

Prošle godine (dakle u drugoj godini trčanja), odlučila sam da mogu otrčati na Sljeme. Time sam se suočila sa svojim dugogodišnjim strahom. Naime, uz sva orijentiranja, treninge, repku i Svjetska prvenstva, kad bi moji orijentacisti išli trčati na Sljeme, ja bih rekla: „Hvala lijepa, ja to ne mogu.“ A možda sad ipak mogu? I krenula sam na Jutarnju Gelender ligu. I zaljubila se. I nakon tako jednog ranojutarnjeg uživanja po Sljemenu, kaže mi moja najstarija: „Mama, drago mi je da ostvaruješ svoje snove.“ Kako ne ostati bez riječi kad ti dijete kaže tako nešto?

I djeca su odjednom od prepreke za trčanje postala još jedna dodatna motivacija. Jer ja im svojim primjerom pokazujem da živjeti treba svaki dan, ali zaista živjeti punim plućima. I da život i trčanje ne prestaju u trenutku kad postaneš roditelj, nego na neki način tek počinju.

Ako se kao roditelj prepoznajete barem u djeliću ovog teksta – vjerujte u sebe, pokrenite se i umjesto da bježite za djecom ona će početi bježati sa vama.

Napisala: mama Sonja Lesjak