Imamo li pravo trčati na miru? Kakvo je to pitanje, odgovor se zna. Da li se doista zna? Naime, gotovo je sigurno da nema trkača koji nije doživio barem jedan neželjeni susret s psom.

Da odmah pojasnimo ono što nekim vlasnicima pasa nije jasno. Neželjeni kontakt s psom je, kao što sama riječ kaže, svaki onaj kojeg ne želimo. Neki vlasnici doista misle da dok god ne grize, pas smije skakati po drugim ljudima, tj. trkačima.

Tko god se ikada našao u takvoj situaciji, zasigurno je čuo izjave u stilu: „Neće vam ništa“, „Još je mlad“ ili „On bi se samo igrao“. No, za igru je potrebno dvoje, a da li je nas itko pitao bismo li se igrali?

psi

Photo by Goran Marinov

Dakle, izgleda da neki vlasnici pasa ipak ne shvaćaju da je odgovor na pitanje iz prve rečenice potvrdan. Svima je samorazumljivo da mi ljudi ne smijemo prići nepoznatoj osobi i pogladiti je ili nešto tome slično. No, zašto bi pas smio nas dirati blatnjavim šapama, njušiti nas, sliniti nam po odjeći i tome slično? Nije to isto, pas je životinja, reći će neki. Pa naravno, ali to je onda odgovornost vlasnika. I većina ih jest odgovorna, ali dovoljno je da se na 20-ak pasa, pojavi samo jedan neodgojen (pas ili vlasnik) i da vam zagorča trčanje. I ako se to redovno ponavlja, nekima od nas s dugogodišnjim stažem, pas više, iako ne svojom krivnjom, nije „trkačev najbolji prijatelj“.

Nekima to ne smeta, ali nismo svi isti. Nekima od nas trčanje nije samo fizička rekreacija, već i svojevrsna mentalna terapija. Kako ćemo u tome nesmetano uživati, ako moramo stalno biti na oprezu kada će se nečiji ljubimac zaletiti na nas u želji da se „igramo“? Ako nam kakav golub ili pčela prelete pored glave, njih se smijemo otarasiti, iako je primjerice znanstveno nepobitno dokazano da su pčele uvjerljivo najvažnija životinjska vrsta za ljudsku rasu. Ali kada su psi u pitanju, onda kao da nemamo to pravo. Zašto? Zar uostalom nema ljudi kojima su ptice ili razne druge životinje draže od pasa. Zar psi zaista imaju neka ekskluzivna “prava”? Najdublje su one predrasude kojih nismo ni svjesni.

Pisca ovih redaka, koji je pola godine boravio u Kölnu i redovito trčao po ljudima i psima prepunoj višekilometarskoj šetnici uz Rajnu, tamo nikada ni jedan pas nije ni „primirisao“. Jesu li njemački psi hladni i nedruželjubivi, jesu li pametniji od ostalih ili je možda stvar u kulturi vlasnika?

Ako sami nisu u stanju dresirati svog psa, vlasnici se mogu obratiti za pomoć profesionalnim dreserima. Svaki od njih će u samo tri do četiri šetnje, svakog psa naučiti da ne reagira na druge ljude, ali to treba platiti. Tih otprilike 400-injak kuna je nekim vlasnicima previše za izdvojiti za svog “voljenog” ljubimca. Lakše ga je pustiti neka čini (drugima) što ga volja. Uostalom, „neće vam ništa, on bi se samo igrao“.

Ako se slučajno pobunimo, onda nas ponekad optuže, a ni psovke i uvrede nisu isključene, da ne volimo pse ili da ih čak mrzimo, a „tko ne voli pse, ne voli ni ljude…“ i ukratko „problem je u nama“.  Da, problem je u ljudima, u neodgojenim i neodgovornim pojedincima. I zato poruka vlasnicima pasa: vaš pas je vaša odgovornost, možete slobodno misliti što god vas volja o “nedruželjubivim” trkačima, ali oni od nas koji to žele, imaju pravo trčati i biti ostavljeni na miru. Poštujte to!

O ovoj temi se kod nas nedovoljno govori, iako su i u našim medijima bili zabilježeni neki ozbiljniji incidenti između vlasnika i trkača. Ti, na sreću rijetki, incidenti su se razvili upravo iz gomile ovakvih bezazlenijih slučajeva.

Zainteresirane upućujemo da na internetu u tražilicu Google upišu “joggers and dogs”. Naći će dosta zanimljivih članaka i savjeta, a spominje se nažalost čak i tragičan primjer 63-godišnje trkačke rekreativke iz Kalifornije, koja je izgubila život u napadu više pasa. Nije čudo da se zato na tržištu nude razni suzavci, elektrošokeri, a najnoviji izum je ultrazvučni rastjerivač pasa.

Među spomenutim člancima posebno je zanimljiv tekst najpoznatijeg svjetskog dresera pasa Cesara Millana, koji također tvrdi da su jedini krivci neodgovorni vlasnici. Kada tako govori, možda ni Cesar ne voli pse.

Tekst napisao: Tomislav Lamut, Zagreb