Osječanin Nenad Lazić prošloga je mjeseca istrčao Marathon des Sables, maraton pijeska, najzahtjevniji i najekstremniji avanturistički ultramaraton na svijetu. Ova zahtjevna utrka održana je u Maroku, u pustinji Sahari, na stazi dugačkoj 246 kilometara, na kojoj se smjenjuju goleme pješčane dine, kamenite planiske vrleti, tvrda dna isušenih jezera…,  uz ekstremne temperaturne promjene – od deset stupnjeva noću, do čak 54 stupnja tijekom dana.

Na početku razgovora za portal Trčanje.hr Nenada Lazića pitali smo kao se uopće odlučio sudjelovati u jednoj ovakvoj urci.

- Svaki strastveni sportaš ima neku svoju tajnu želju i cilj koji mu se spontano nametnu, jednostavo se jave u glavi. S obzirom da sam sve više počeo trčati trail staze, to me i dodatno zaintigrirao ovaj ultratrail koji ima jednu vrstu mitološkog značenja. Može se reći da bez ovoga nije dovršena lista, uvijek bih imao osjećaj da nešto nedostaje. Bio bih kao kralj bez kraljevstva…  Dodatna motivacija za nastup bio je humanitarni karakter utrke. Doprinijeti da se sakupi nešto financijskih sredstava za podršku velikom humanitarnom projektu koji besprijekorno funkcionira puno je veća motivacija, od samog “lutanja po pustinji”. Jer, podaren mi je veliki poklon – zdravlje i volja, treba nesto i uzvratiti,  biti zahvalan za te mogućnost i učiniti nečiji život barem malo ljepšim.  “Normalni” put bio bi, doduše, da ovakva utrka bude na kraju trkačke karijere. Ovako se javlja mali sukob sa samim sobom – što poslije ovoga. No, zašto mora uvijek sve biti logično i jdnostavno.

Koliko su trajale pripreme za Marathon des Sables, i što su sve uključivale?

- Konkretne fizičke pripreme sa ciljanim planom započele su 14 mjeseci prije utrke. A one u glavi  jos tri mjeseca ranije, za vrijeme rehabilitacije nakon operacije meniskusa koljena. Najobuhvatniji dio priprema predstavljalo je trčanje dugačkih distanci, zatim jačanje leđne, ramene i nožne muskulature, a u ljetnom periodu vožnja mountain bikeom, kao alternativni trening. Dosta mi je pomoglo i to što je zima bila dugačka sa puno snijega tako da sam imao nešto slično trčanju po pijesku i otežanim vremenskim uvjetima.  Svakako se mora sva oprema, uključujući i ruksak, dobro istestirati, naviknuti se na trčanje u tenisicama i do dva broja većim, a ni to nažalost u nekim slučajevima nije niti dovoljno, jer stopala znaju ekstremno nateknuti već nakon dva dana. Onda počinju muke sa žuljevima.

Važno je u svakom pogledu jedno – o uspjehu utrke ne odlučuje se u nogama, nego među ušima! Jer, snaga veoma brzo nestaje i jedini spas je u glavi. Ukoliko niste 200 posto odlučni podnositi bol, ni 100-postotna fizička spremnost nije dovoljna.

Marathon des Sables  se, osim po vrsti i dužini staze te broju kilometara koje sudionici moraju istrčati, od “normalnih” maratona razlikuje i u još jednom detalju – sudinici maratona trče s ruksakom težine oko 13 kg na leđima. Zašto ruksak? Koliko taj teret otežava svadavanje kilometara?

- Ovaj trail ultramaraton je od samog svog početka nastao na ideji savladati zadanu razdaljinu u samoopskrbi, što ga čini još težim nego što objektivno jest. Svaki sudionik mora biti spreman bez vanjske pomoći preživjeti i izdržati cijelu utrku te zbog toga mora nositi propisanu opremu u ruksaku cijelo vrijeme sa sobom. Teret ruksaka se osjeća u prve tri etape dosta intenzivno, a s vremenom postaje lakši i tijelo se polako navikne na njega. Da bi se na kraju utrke završilo među barem prvih 100 mjesta neophodno je držati težinu ruksaka na granici od 7 do 8 kg već na samom startu! Ali takav sadržaj ruksaka graniči već sa samoubojstvom s predumišljajem! Naprimjer, Slovenac Vencelj koji je sveukupno završio na 8. mjestu imao je ruksak težak svega 8 kilograma i najminimalniju količinu propisanih kalorija, svega 14 000 kcal., koju je iskoristio već do kraja 4. etape, a zadnje dvije etape bile su mu kalkulirani rizik – izdržati uz nadu da netko ima viška u ruksaku ili pasti. Ovogodišnji pobjednik imao je minimalno propisanu težinu ruksaka od 6,5 kg! Inače, maksimalna dozvoljena težina je 15 kg.

Jeste li ranije sudjelovali u nekoj utrci koja bi se mogla nazvati ekstremnom? Koliko je ona ekstremna u odnosu Marathona des Sables?

- Do sada sam sudjelovao na na fizički veoma zahtjevnom Inferno triatlonu, koji osim tri redovne discipline ima i četvrtu s – mountain bikeom. Posebno otežavajuća okolnost je što su biciklističke discipline up-downhill, završno trčanje ima cilj na 3.000 metara nadmorske visine, a  sveukupna visinska razlika koja se napravi na stazi iznosi čak 5.500 m! Plivanje je 3,1 km u jezeru na samom startu, a nakon 300 metara dionice iza zone za prvu promjenu već počinje uspon biciklom s nagibom i do 30 stupnjeva! Tamo sam sudjelovao pet puta za redom. Za cijelu tu zahtjevnu stazu mi je trebalo u prosjeku 13 sati.

Hoće li sljedeća utrka koju ćete trčati biti neki “normalni” maraton ili opet nešto izvanserijsko?

- Za sad imam namjeru trčati u rujnu “originalni” maraton, ali u planinskim uvjetima koji je ujedno i svjetsko prvensto u planinskom trčanju na dugačke staze. Start je na 550 metara nadmorske visine, a cilj na približno 2.300 . U biti, imam određene poteškoće s trčanjem pa i vožnjom bicikla na ravničarskim utrkama – za Slavonca sasvim nelogično. Generalno, nisam često na urbanim i gradskim natjecanjima ili maratonima, više me privlače trail i planinske staze. Za dalje nemam još definirano ništa… Samo gledam, recimo  4 Deserts (4 najveće pustinje svijeta – Gobi, Atacama, Sahara, Antarctica), La Ruta de los Conquistadores (Kostarika, sa mountain bikeom), Badwater ultra ( USA-Dead Valley) te opet Marathon des Sables, ovaj put s maksimalno 7,5 kilograma teškim ruksakom. U svakom slučaju, izvjesno je da će biti prema motu “puzati na sve četiri, a ipak dodirivati zvijezde”.

Kada ste se počeli baviti trčanjem? Je li trčanje prvi sport kojim ste se ozbiljno bavili?

- Prije čistog trčanja aktivno sam se, još od osnovne škole, bavio nogometom. Bio sam i u timu juniorske ekipe NK Osijek. U međuvremenu bio sam pet godina u Atletskom klubu Crikvenica. Tamo sam osjetio zadovoljstvo redovnog i neuobičajenog treninga po metodama trenera Ante Tesija (sada je već 90-godisnjak) koji je svojevremeno trenirao australisku bacačku reprezentaciju i vodio je na Olimpijske igre gdje su osvajali medalje. On mi je nekako i dao motivaciju sa svojom upornošću koju je imao i u tako poodmaklim godinama, kao i jedan stariji član kluba koji nas je fascinirao za sudjelovanje na stokilometarskoj utrci u Bielu, u Švicarskoj. Za mene je to tada bilo nezamislivo. Trčanje i triatlon aktivno treniram i sudjelujem na utrkama u zadnjih 10 godina. A samim iskustvom prelazim u ekstremne sportove i biram sve dulje staze, a nakon 42. kilometra zadovoljstvo tek počinje.

Kako uspijete uskladiti ovakve poduhvate – koji iziskuju i puno vremena, i puno energije, a i financijski su sasvim sigurno poprilično zahtjevni – sa svakodnevnim obvezama?

- Za ostvarivanje ovakvih ciljeva neophodno je veliko razumijevanje svih članova obitelji i kruga prijatelja oko mene. Svakako i vlastito odricanje, koncentriranje na najneophodnije stvari u životu, ne zaboraviti one koji ponekad trpe zbog skoro svakodnevnog treniranja, ponešto im od svega toga vratiti. Istina, teško je nekad pokrenuti sebe. Svi oni koji nemaju dovoljno motivacije za redovno bavljenje sportom, za trening u tom slulčaju moraju izabrati jedan cilj – natjecanje koje zahtijeva seriozan pristup, i na taj način jednostavno prisiliti samog sebe biti redovan i ustrajan.

Želite li možda uputiti neku  poruku čitateljima portala Trčanje.hr?

- Opet ponavljam, život mi daje mogućnost da imam energije i sposobnosti, ostalo je u glavi. Jednog dana žalit ćemo svi za propuštenim, a ja pokušavam tu žal što je moguće više održati u prihvatljivim granicama. U ekstremnom sportu najbolje se uočava povezanost između duha i tijela. Putovanje prema cilju nikad nema kraja, samo se približavamo ili udaljavamo od njega, napredujemo ili stojimo na mjestu. Želja svakog od nas je napredovati… A bavljenje bilo kojim sportom, posebno trčanjem, otvara svaki dan nove horizonte i nove izazove, ma koliko to dugačko ili intenzivno bilo, svaki kilometar vrijedi. Zato trčite, ne dozvolite da vas zaustave svakodnevne negativne misli, bolovi, kišovito, pretoplo ili prehladno vrijeme… I to je već velika vlastita pobjeda.

Intervjuirao: Ivica Majić

Prijatelj iz Engleske mi se pohvalio da je trčao londonski maraton prije nekoliko godina. To mu je bio prvi maraton te do tada uopće nije trčao. Ako znamo da prosječni hrvatski maratonac na velikim maratonima (tipa Londona) može sudjelovati jedino preko lutrija ili ako ostvari vremenske norme (koje obično nisu tako «prosječne») ili na razne druge komplicirane načine, naprečac možemo zaključiti da postoji određena diskriminacija. Da postoji poznata povijesna netrpeljivost britanske krune prema Hrvatima te će se povesti rasprava koja će završiti s jedinim važnim pitanjem svih internetskih i forumskih rasprava, jedinim važnim pitanjem u svemiru, a to je: čiji djed je bio ustaša, a čiji partizan.

Vrativši se iz četrspete u dvijeidvanaestu i bez međusobnog čupanja gučka, pogledajmo način na koji možete sudjelovati na velikom maratonu kao britanski građanin, možda i hrvatski, iako mislim da je to malo teže.

Prijatelj, nazovimo ga Charlie, je odlučio trčati maraton. Javio se jednoj dobrotvornoj organizaciji koja djeluje u sklopu maratona, a skuplja novac za istraživanja u području leukemije. Ta organizacija ima određeni broj mjesta za «upad» na maraton i ako se priključite garantira vam mjesto. (Čak trećina mjesta na maratonu ide preko dobrotvornih organizacija.) Vi zauzvrat skupljate novac za tu fondaciju. Još imate i trenera, stručni tim, nešto kao škola trčanja, koji vas pripreme za utrku.

«Eto, što je Zapad», kažete, «skupim nešto love i trčim, a još me i spreme».

Tu nastaje problem. Naime treba skupiti određeni minimum, koji je u slučaju mog prijatelja iznosio 1.800 funti (tisućuosamsto funti), što nije mali novac ni za britanske prilike, a kamoli da bi trčali maraton.

Ako i skupite nešto novaca od samilosnih prijatelja, rodbine i nešto nažicate na ulici, to će još uvijek biti daleko od velikog iznosa kojeg trebate.

Na sreću ovaj način davanja dobrotvornih priloga u Velikoj Britaniji je dio opće kulture.

Nije neobično da pojedinac dođe u tvrtku i zatraži donaciju za nešto što će učiniti tj. ako to učini.

«Ako ja istrčim londonski maraton, vi ćete na račun humanitarne organizacije uplatiti 10 funti».

Imate i obrazac koji je zapravo mali ugovor između vas kao člana organizacije koja prikuplja novac i donatora. Tako da  nema muljanja. Čak i postoje upute koje objašnjavaju tko plaća porez, koju stopu itd.

Sve je transparentno pa je tako  npr. 2008. na londonskom maratonu skupljeno 46,7 milijuna funti za razne dobrotvorne organizacije

Sad dolazimo do pitanja kako bi to ozgledalo kod nas?

Salon i hala jedne poznate autokuće, utorak oko 10h  ujutro.

«Dobar dan, ja bih istrčao zagrebački maraton. Ako to učinim, da li bi uplatili određeni iznos na račun Udruge za promicanje života bez ispušnih plinova?»

Ako je riječ o iskusnom prodavaču vozila, vjerojatno će mu  samo neprimjetno zatitrati kut usana, zrak će pomoću raznih trikova zadržati u grudnom košu, jedino će promjena boje lica u crveno pokazati naglu promjenu emotivnog stanja.

Vrlo će profesionalno odgovoriti : «Molim vas, pričekajte da pozovem šefa». Nakon toga će otići u stakleni ured i zatvoriti vrata za sobom. Titraj usana će se pretvoriti u veliki val koji će otvoriti usta, iz pluća će izaći komprimirani zrak velikom brzinom što će rezultirati grohotom, a crveno lice će preplaviti suze. Nakon što se smiri te prenese vašu poruku šefom, uslijediti će grupni grohot.

E, sad tu niste sigurni da li se smiju zbog «ja bih istrčao», «uplatili», «Udruge..» ili kombinaciji svega navedenog.

U ovoj napaćenoj zemlji, paranoičnoj prema svima koji traže novac, jer je povijest pokazala da se za uzeti novac ne treba moliti, a kamoli imati dobar razlog, skupljanje novca za neki dobar razlog putem trčanja maratona, daleka je budućnost.

Uostalom, uvijek ima slobodnih mjesta za upad na maraton, čak i dan prije.

Napisao: Pavao Vlahek

U subotu šestog svibnja bosonogi trkači širom svijeta proslavili su svoj dan. IBRD – International barefoot running day, obilježava se već drugu godinu zaredom pod kapom najveće zajednice bosonogih, Barefoot runners society-a. Najbrojnija ovogodišnja bosonoga manifestacija bila je u Sloveniji, točnije u Kranju, koji je okupio malo preko 120 bosonogih trkača. Među Slovencima se našlo i dvoje Hrvata – Ivan Posinjak Ivša i Amir Kulenović – prvi hrvatski bosonogi maratonac.

Trka za odrasle i djecu, bez startnine, bez brojeva, uz tombolu i iće i piće – sve besprijekorno organizirano i besplatno!

Sama proslava prošla je u izrazito veselom druženju bosonogih koji su izmjenjivali vlastita iskustva u ovom, još uvijek opskurnom, načinu trčanja i rekreacije. Prije utrke, točnije zajedničkog bosonogog trčanja (nije se mjerilo vrijeme niti su dijeljeni startni brojevi), kratki tečaj onima manje iskusnima održao je Marko Roblek, inicijator IBRD-a u Sloveniji i alfa i omega slovenskog bosonogog trčanja.

Nakon toga uslijedila je dječja bosonoga utrka u kojoj nije manjkalo uzbuđenja (djeca vole natjecanja i uzbuđenja) te finalni dio priredbe na kojemu je svatko birao koju će duljinu pretrčati.

Iza formalnog dijela uslijedio je onaj neformalni, tj. razmjena iskustava bosonogih uz iće i piće, a organizator se pobrinuo i za vrijednu tombolu na kojoj su se dijelili proizvodi iz njegove trgovine minimalističkom opremom za trkače. Moramo naglasiti da je čitava priredba za sudionike bila potpuno besplatna, a organizacije se ne bi postidile mnoge domaće trkačke priredbe koje trkače znaju koštati i po stotinjak i više kuna.

U nastavku donosimo dojmove Ivše (manje iskusnog) te Amira (malo iskusnijeg), hrvatskih bosonogih trkača.

Skupna bosonoga IBRD 2012 Kranj – slijeva nadesno Amir Kulenović, Marko Roblek, veseli Slovenac koji nabija rogove, veseli 70-godišnjak bosonogi trkač, Ivan Posinjak Ivša

Samotnjački počeci i prvo društvo

Amir:

U Kranj sam krenuo pun entuzijazma jer iza sebe imam gotovo 1.000 pretrčanih bosonogih kilometara, bez ijedne riječi savjeta od živih ljudi. Informacije sam do sada dobivao preko interneta, no falilo mi je podrške ljudi sličnih meni, kojih, nažalost, u Hrvatskoj nema. Tako da sam čitavu prošlu godinu proveo ne obazirući se na uglavnom posprdne komentare domaćih kolega-trkača. Moju bosonogu samoću donekle je ublažio Ivša, kojega je bosonogi virus zarazio ovog proljeća, no moje veće iskustvo u ovom vidu trčanja pretvorilo me u Ivšina instruktora (lijepo je nakon samo godinu dana trčanja davati savjete nekome puno iskusnijem), a meni je trebao netko tko bi mi prenio svoja znanja.

Ivša:

Negdje u zimu 2011. sjećam se prizora kojeg neću zaboraviti dok sam živ – trčimo skupni trening po nasipu, hladno je već, kapa i rukavice potrebni, kad ispred ugledam “lika” koji nosi u rukama tenisice. Spušteni pogled dolje potvrđuje da trči bos. Mislim si “Koji freak, al, ajd, dobro, svakoga veseli nešto drugačije”. Kako mi je um pogodno i otvoreno tlo za svakojake besmislice, pod oči i u uši mi je došla knjiga “Born to Run” Christopera McDougalla o tamo nekim čudnim Tarahumara/Raramuri Indijancima koji cijeli život trče bosi po tamo nekim meksičkim kanjonima, pogonjeni fermentiranim pivom od kukuruza (otud im valjda i dolaze takve ideje). Pročitao i preslušao knjigu, pogodila me u srž onog što bih želio biti, jer nije samo priča o bosonogim trkačima nego puno, puno više. Prvi prigodni proljetni dan iskoristio sam za bosonogo trčanje po predjelu Ponikve na zapadnom dijelu Medvednice i planiranih par kilometara pretvorilo se u puno, puno više, a kako je to izgledalo da se vidjeti u galeriji i na par video zapisa. Odmah nakon toga krenulo je druženje sa Amirom i ideje su se same počele rađati i sazrijevati, uključujući i prvo veće druženje sa Slovencima.

Prva zajednička bosonoga trka – dojmovi sa starta

Amir:

Na svoje sam došao u Kranju. Hrpa bosonogih uz svega nekolicinu u minimalističkim tenisicama, najčešće Vivobarefoot i Vibram Five Fingers. Svi veseli i željni komunikacije, a kada im kažeš da si došao čak iz Zagreba, lice im se još više ozari. Iako Slovenci imaju puno jaču (i to ne samo bosonogu) trkačku scenu, češće ih se viđa kod nas na utrkama nego što mi posjećujemo njihove priredbe. Kupujem svoje nove tenisice (pete po redu iako 90 posto vremena trčim bos), Flašku i polako se spremam za trku. Iako ne volim pamuk, na sebe ipak navlačim IBRD majicu koju smo dobili od organizatora – ipak je danas moj dan koji valja obilježiti! Probijam se u prve redove odmah nakon starta ne bi li vidio koliko su brzi Slovenci. Naime, iako nije službena, ovo mi je prva utrka sa drugim bosonogim trkačima pa želim vidjeti koliko sam brz (bolje rečeno spor).

Ivša:

Neke trke se pamte dok smo živi. Okupljanje pred start ove je obećavalo nešto posebno – veseli organizatori, prebogata trpeza gdje se moglo primeziti i prije i poslije, kartonske kutije gdje se moglo donirati obuću za one koji bi inače hodali bosi (ali ne svojom voljom), trgovina sa minimalističkom i ostalom trkačkom obućom i opremom gdje se moglo iskoristiti svakakve popuste. Najviše me se dojmilo da je raspon godina bio od cca 4,5 do preko 70, bilo je i cijelih porodica (jedna je imala 12-tak što užih što širih članova obitelji) i što su svi imali osmijehe na licu te njih preko 90% – potpuno bose noge. Vani kišica u kombinaciji sa naizmjence sparnim i prohladnim vremenom – znači, stopala i noge bose, a gore majica dugih rukava i preko toga majica sponzora, koju su, iz solidarnosti, praktički svi obukli. Organizator Marko Roblek se pobrinuo da pokaže i osnove trčanja bosih nogu jer je tu cijela tehnika drugačija od klasičnog trčanja, a napravili su i mali krug od 100njak metara gdje se moglo isprobati i korigirati naučeno. Hrpa novinara i TV i radio ekipa, a organizatorima je nekako uspijevalo da sve to odrađuju uz prijave i ostale pripreme i da sve ide u minutu točno, dok sam se za to vrijeme borio da to što više dokumentiram. Start i prvi krug od 2,3 km obilježilo je trčanje uzduž kolone, snimanje i fotografiranje malo naprijed, malo iza, u stalnim promjenama tempa. Ugodno iznenađenje je da se uz slovenski i hrvatski čuo i engleski sa teškim američkim naglaskom.

Kad stopala lokvice pretvaraju u paru

Amir:

Moje želje za utrkivanjem zatomljuje Marko na čelu kolone kojemu nije do trkanja već svako malo nešto objašnjava znatiželjnima. Prolazi prvi 2,5 kilometarski krug, Marko odlazi koordinirati brojne foto i TV ekipe, a ja se po običaju prvi spuštam niz nizbrdicu jer bos ne volim kočiti. Iako sam to učinio i u prvom krugu, moje ubrzanje u drugome su neki bosonogi Slovenci shvatili kao poziv na utrkivanje tako da slijedeći uspon moram dobrano potegnuti kako bi ih stigao. Kilometri koji su slijedili bili su sve brži – 5:00, pa 4:30, da bih nakon slijedećeg kilometra kojega sam pretrčao za 4:21, uspio procijediti petorici sa čela kolone rečenicu „Stvarno ste brzi“, nakon koje su me ovi ostavili u izmaglici kišnog jutra.

Ivša:

Trčati se moglo proizvoljno – od jednog do 3 kruga, bosi, sa minimalističkom obućom ili u tenisicama. Imali smo i pratnju na biciklu sa minimalističkom obućom, koja je sve to dokumentirala. Negdje u tom drugom krugu prestajem biti paparazzi i postepeno ubrzavam da stignem ekipu sa čela kolone koja se pomalo osipa. Ljepota bosonogog trčanja mi je u tome da zbog drugačije tehnike ne osjetim toliko brzinu. U trećem krugu konačno ugledam čelo kolone i Amira. Hvata me ono trkačko ludilo vatrenih finiša i sve više ubrzavam, ne uspijevam ih uhvatiti, ali imam zadovoljstvo davanja sebe i veselog ulaska u finiš na nizbrdici. Ponesen svime time nisam nit osjetio da sam pokupio par žuljeva na obje noge, jer još nemam toliko odebljale tabane kao Amir, a nestrpljiv kakav jesam uzimam si i pomalo prevelik zalogaj. Veseli me da žuljevi migriraju prema vanjskom dijelu stopala, što znači da i moja tehnika napreduje. Žuljeve sam mogao izbjeći da sam trčao u minimalističkoj obući ili sporije te bez promjene tempa, ali nekako mi obuća umanjuje taj doživljaj slobode stopala, a i ponos nije dopuštao sporije.

Druženje nakon trke

Amir:

Trku završavam među prvih deset i odmah lovim najbrže kako bi ih pitao od čega su toliko brzi. Upoznajem Erika i još nekolicinu kojima se ne mogu sjetiti imena i doznajem da smo po bosonogom stažu tu negdje. Oni su brži jer imaju više trkačkog iskustva, ali tabani im ne izgledaju toliko lijepo kao moji, vjerojatno zbog toga jer žrtvuju dobru formu (koja je jedna od osnovnih postulata bosonogog trčanja) za malo veću brzinu. Svega su trojica Slovenaca završila maraton bosih nogu, a Markov rezultat je dvadesetak minuta sporiji od mojih 4:11 u Ferrari. I nisam toliko loš, zar ne? Završno slikanje obavljamo uz simpatičnog dedicu koji je sa svojih 70-ak godina prihvatio ovu opskurnu aktivnost i završio Ljubljanski maraton u Vibramicama. Toliko o predrasudama da stari ljudi nisu skloni novotarijama.

Ivša:

Nakon trke punjenje baterija Radlerom i razgovori sa drugim bosonogim trkačima – od planinarke koja voli hodati bosa po brdima do trkača mojih godina, triatlonaca, živahnih 70-godišnjaka. Slikaju mi bosa stopala, čude se mojoj zaprskanoj majici po leđima (posljedica hvatanja kolone u krugovima kroz par živahnih sprinteva i brzog finiša), a najviše od svega zadivljuje druželjubivost i prijemčivost. Otvoreno se priča o dobrim i lošim stranama bosonogog trčanja, dijele iskustva, savjeti i prihvaća sve načine trčanja jednako. Skupljam znanje kako su uspjeli u par godina napraviti zajednicu bosonogih trkača jer tako nešto želimo Amir i ja napraviti u Hrvatskoj, gdje je ipak nešto drugačija trkačka klima i bitno manja trkačka populacija. I barijere u glavama su veće, ali ne i nepremostive!

Napunjenih baterija kuju se novi planovi – Nočna 10tka, Ljubljanski maraton, IBRD u Zagrebu

Amir:

Puni pozitivnih dojmova sjedamo u auto za Zagreb i našim novim prijateljima obećajemo da se vidimo na Bledu u srpnju na njihovoj Noćnoj 10-ki, jedinoj slovenskoj utrci koja ima kategoriju bosonogih trkača. Prošle godine ih je bilo osam, a prvi je 10 kilometara prešao za meni nedostižnih 35 minuta! Ne govorim im o svojim planovima, no najvjerojatnije se vidimo i na Ljubljanskom maratonu, mojem drugom maratonu u životu. Ne pričam im niti to da sada osjećam veliku obvezu da slijedeći IBRD održimo i u Hrvatskoj, sa barem desetak učesnika iz naše zemlje.

Ivša:

Nismo sami. To je ono što mi odjekuje u glavi nakon svega. Tjedan nakon toga doslovno sanjam zbivanja iz Kranja, imam dodatnu motivaciju da nastavim trčati bos ili u minimalističkoj obući, primjenjujem savjete i iskustva koja sam čuo. I maštam, snivam, priželjkujem da za godinu u Zagrebu za idući IBRD dan nismo jedini “luđaci-čudaci” kojima stupala ljube tlo po kojem hodaju, bez kalupa tenisica i bez hrpe predrasuda i barijera koje postoje u našim glavama. Uostalom, pravila jesu tu da se krše i prepreke da se ruše, zar ne?

Dodatne informacije, foto i video

Kako je sve to doživio organizator

Medijsku popraćenost i šarene foto i video galerije (pri dnu)

Još foto i video galerija

Autori: Amir Kulenović i Ivan Posinjak Ivša

5. Međunarodna brdska utrka Makarska – Vošac
Državno prvenstvo u planinskom trčanju za seniore i juniore

Peta Međunarodna brdska utrka Makarska-Vošac, jedinstvena utrka u Republici Hrvatskoj i državno prvenstvo u planinskom trčanju za seniore i juniore, ove godine održat će se 26. svibnja 2012.

Utrka je po prvi put održana u 2008. godini inicijativom makarskog atletskog kluba „Sveti Marko“ sa sudjelovanjem oko 70 atletičara i rekreativaca iz 20-ak klubova.

Od 2009. do 2011. godine natjecanje dobiva novu dimenziju, te se održava po sistemu koji preporuča WMRA – Svjetski savez za planinsko trčanje, što znači u okvirima zadanih gabarita dužine, visine i nagiba staze. Dužine staza, visine, i nagibi na Biokovu su dobro prilagođene za sve kategorije.

Brdska utrka ima početnu točku na makarskoj rivi (0,8 metara nadmorske visine), gdje je startna linija, a završava na vrhu Vošac (1422 metara nadmorske visine) na planini Biokovo. Staza je duga 8,6 kilometara, uske i nepristupačne staze, s 1422 m uspona, što čini ovu utrku jednom od najtežih u Europi.

S obzirom da u sklopu održavanja brdskih utrka u Hrvatskoj, tradicionalna brdska utrka Makarska-Vošac spada u jednu od najtežih utrka u državi, kao takva svojim karakteristikama može konkurirati za održavanje europskog i svjetskog prvenstva u planinskom trčanju.

JU Park prirode „Biokovo“ na taj način obilježit će Međunarodni dan biološke raznolikosti i zaštite prirode u RH, s ciljem podizanja svijesti javnosti o važnosti očuvanja okoliša i zdravog načina života, jer se utrka održava unutar granica parka.

Program manifestacije

08:30h – PODIZANJE STARTNIH BROJEVA, start ispred zgrade Grada Makarske  na rivi
10:30 – START, Obala kralja Tomislava (riva, ispred zgrade Grada Makarska) (0,8 m n/v), za sve kategorije

CILJ: Planinarski dom Vošac (1422 m n/v)
STAZA: 8,6 km km seniori i seniorke, juniori i juniorke 6 km
RUČAK I PROGLAŠENJE: Planinarski dom Vošac
NAGRADE: Svi dobivaju majice, te ručak u planinskom domu Vošac
NOVČANE NAGRADE: za 1., 2. i 3. mjesto u ukupnom poretku. Novčane nagrade za 1., 2. i 3. mjesto po svim kategorijama.
KATEGORIJE: 

• SENIORI JM, MU23, MS, M35, M40, M45, M50, M55, M60, M65, M7
• JŽ, ŽU23, ŽS, Ž35, Ž40, Ž45, Ž50 5. Međunarodna brdska utrka Makarska – Vošac 

U samoj organizaciji i podršci ovogodišnje utrke sudjelovat će Atletski klub Sv. Marko – Makarska, Javna ustanova Park prirode Biokovo, Grad Makarska, Turistička zajednica grada Makarske, Gorska služba spašavanja, Hoteli Makarska d.d., DVD Makarska, Udruga ‘Makarski marendin’ te mnogi volonteri.

PRIJAVE: svm@has.hr

Trkačkim zaljubljenicima pozdrav!

Mi smo mladi sportski klub Posavje iz Krškog (osnovan 2011). U našim redovima možemo pozdraviti i Jaroslava Kovačiča, najboljeg triatlonca Slovenije za 2011 godinu. Na početku našeg rada “pucamo” od pozitivne energije i želje za radom. Da ne puknemo sasvim od viška energije, bacili smo se u organizaciju trčačke manifestacije “Krško teče 2012″ koja će se dogoditi na Speedway stadionu u Krškom u sklopu slavljenja praznika opčine Krško, u subotu 9.6.2012. Trčački dio događaja počet će u 10:00, a prijave na sam dan događanja počet će u 8:30.

Početak i završetak svih utrka će biti u areni stadiona na kojem će se čuti divji ritmi navijača i gromovi bubnjeva. Neće izostati ni zvukovi slovenačkog nacionalnog ponosa harmonike!

Ali ovaj put nećemo ići samo “Na Golicu” već ćemo i malo protrčati. Na događaju smo se pobrinuli za naše najmlađe sa “CICI utrkom”, malo starije sa “Školskim utrkama”, te završnom “Utrkom za svakoga” na 4,6km i vrhuncem događaja “Valvasorjevom utrkom” na 10km.

Možete koristiti i opciju predprijave za nižu cijenu. Više informacija o događaju i pratećim aktivnostima možete pročitati ovdje.

Utrka će se održati po suncu, kiši ili snijegu – u tom slučaju ne zaboravite na zimske trkačke cipele!

PREDPRIJAVE: http://sd-posavje.herobo.com/

TRASA UTRKE: http://connect.garmin.com/course/1036678#.T4_lVRf7w9Q.gmail

DODATNE INFORMACIJE: Jaroslav Kovačič 00386 31 734 704 vodja prireditve, Luka Šebek 00386 40 551 511

Organizator »Krško teče 2012«
Športno društvo Posavje

Highway to Hell 246/6!

To su brojke za najpopularniji i najzahtjevniji  extremni ultratrail u trčanju koji trenutno postoji, a prema The Times magazinu i jedan od 10 najtežih sportskih događaja na planeti sveukupno. Opravdano.

Strahopoštovani MARATHON DES SABLES u Maroku, negdje u Sahara pustinji! 246 km za 6 dana, plus-minus 6 olimpijskih maratona s početnih 13 kg teškim ruksakom na leđima, temperaturom i do 54 stupnja preko dana, a noćna i ispod 10C. Potrošene hrane i dodatnih sportskih potreba okolo 18.000 kcal, vode 88 litara, tape trake i flastera cca 3 metra, po 20 solnih tableta na dan, niti jedna tableta za bolove, 4 kg tjelesne težine ostavljeno po Sahari, nekoliko cm otpadnute kože na stopalima, izbušeni nokti na nogama da se drenažira sakupljena voda ispod njih, 80 gr samogorećih tableta, 8 dl lončić, 12 porcija sintetičkog fooda, 600 gr vreće za spavanje, istrošene glasne žice na svakom startu od urlanja uz AC/DC i Highway to Hell. I u konačnici bogatiji nego sam ikad bio!

BACK TO THE ROOTS

Povratak korijenima. Sve ove brojke nisu u stvarnosti ništa u odnosu na doživljaj i na potvrdu biti učesnik i uspješno završiti jedno takmičenje koje se ne može usporediti niti sa jednim drugim. Možda nije ispravno reci takmičenje nego generalni ispit sposobnosti i trenutnih mogućnosti. Ali tamo nitko ne želi glumiti heroja današnjeg doba, a potvrđeno je da heroji umiru sami.

Iz tog razloga tamo se dijeli svaka lijepa pa i teška sekunda s ostalim učesnicima. Već nakon dolaska na početnu etapu osjeti se jedan naboj i dinamika grupe koja te nosi i drži do samog povratka u realni i svakodnevni svijet. Nisam ni mislio kako jedan najobičniji beduinski šator, kojeg svakog trena može odnijeti pustinjska oluja u nepovrat, ima neprocjenjivu vrijednost i emocionalno će biti moj sweet home. Kako zimeri postanu preko noći dio familije s kojima dijeliš i ono malo vode ostalo u PET boci, a koja znači opstanak. Svaki dolazak jednog po jednog iz šatora se slavi kao zajednička pobjeda… fantastično! A bilo nas je 7 patuljaka u šatoru 107. Austrija, Hrvatska, Njemačka i Slovačka.

A koliko može biti brutalan i okrutan ovaj ultratrail uspoređujem s činjenicom iz tragične 4. etape od 82 km. Prošlogodišnji pobjednik, marokanac Rachid El Morabity, do tada trenutno vodeći generalno kao i u toj etapi također, jednim nekoncentriranim korakom lomi nogu… 4 min pred ciljem, nakon 81 km! Možda na prvi pogled djeluje jako monotono i jednolično, međutim ovdje postoje svi elementi jednog trail trčanja, a koji samo ondje se nalaze.

U Maroku najveće pješčane dine, planine od pijeska kod Merzouga, isušena jezera s betonski tvrdim tlom, kameniti i skoro abstraktni planinski prevoji, zelene oaze s palmama, nepresušeni potoci, pustinjski travnjaci na kojima stotine deva se pitaju tko im to gazi po hrani, downhills po pijesku sigurni samo uz držanje za konopac, nepregledne ravnice u kojima se spaja zemlja i nebo koje na trenutak djeluju kao neka druga, surealna planeta.

A prema pričanju učesnika koji su već nekoliko puta bili na MDS, ove godine stavljeno nam je nadprosječno mnogo kamenja na put. Sve je na kraju rezultiralo time da dobijemo, pored redovnih, dodatne žuljeve na stopalima. Ali u tome i jeste posebna čarolija i izazov jer sve do jedan dan prije starta nemamo nikakve informacije o etapama! I zato ovo nije samo trail trčanje, ovo je avantura u nepoznato.

DEJA VU…

O tjelesnim i mentalnim izazovima nije potrebno mnogo reći. Ali zamisli bilo koji sport u kojem 6 puta za 6 dana imaš finalnu utakmicu i svih 6 pobijediš! Jer samo jedan poraz, jedna nedovršena etapa i već možeš slušati kako ti sutra plješću preostali učesnici na startu nove etape. Nezamisliva i neizmjerljiva količina kumulacije adrenalinskog naboja koji čak i za vrijeme kratkotrajnog spavanja ne popušta iz želje biti na vrijeme budan i pripremiti se za novi start. Jer jalas (požuri), kako im tepamo, domaći pomagači u 06.00 bez pardona kidaju i ono malo platna iznad glave kako bi na vrijeme bilo sve postavljeno na novom cilju današnje etape, da te sa spasonosnom sjenkom dočeka tvoj sweet home. A da nema onog pieps tona koji mjeri vrijeme na kraju etape moguće je da bi se išlo još i dalje, jer tijelo je imalo samo jednu misao-dalje, korak po korak, gutljaj vode, dalje, kao u transu. Runners high, onaj osjećaj dok trčiš i kao da probijaš vremensku barijeru, a sve oko tebe djeluje zamrznuto, zaustavljeno u prostoru i vremenu, a umor nikako da te dostigne. Ovdje se ponavlja iz dana u dan. I sa svakom završenom etapom sve si jači i sigurniji.

Na startu dok gledaš lica takmičara vidiš jednu pozitivnu energiju i odlučnost, bez obzira na sve žuljeve, bolove na ramenima, stomačne neravnoteže. Fascinirajuće kako se organizam programira.

Organizatorski jedno ogromno i besprijekorno ljudsko umijeće i volja. Uz 2 helikoptera, 2 deve, 25 jeepova, 20-ak vojnih transportera i oko 400 volontera i oficijalnih osoba za potrebe cca 900 učesnika sve je imalo jednu vojničku preciznost. A jednu od velikih uloga imali su i 50-tak sanitetskih i zdravstvenih volontera za sve potrebe, a prije svega za bušenje i dezinficiranje nemilosrdnih žuljeva. A tko nije imao vremena čekati u redu ili nije bio hrabar da mu to drugi rade onda je mogao uzeti sve potrebno i vlastoručno započeti reparaturu. Jer radi se serijski i bez prethodnih konzultacija. Iskreno rečeno prvi i zadnji put sam koristio njihove usluge, sve kasnije servise radio sam sam. Rekao sam već, nismo došli glumiti heroje.

BOMBON ZA OSMIJEH…

Jedna od mnogo upečatljivih scena ostaje mi posebno urezana. I pored vlastite nemoći, skromnosti, napuštenosti, usamljenosti, dešavalo se da nas na etapi presretne i dočeka domaće stanovništvo iz neprimjetnih koliba. Nezamislivo motivirajuće i čisto ljudski prilazila su nam djeca u školskoj starosti i nesebično trčali pored nas pa čak i pružali ruku da nas dodirnu i koliko toliko povuku malo naprijed! Bosi i u blijedim majicama pored nas sa hightech opremom na nogama i na sebi. Nekoliko sekundi znače i njemu i tebi kao vječni kontakt sa jednim nepoznatim i nezamislivim svijetom! I dan danas žalim i žalit ću što nisam imao koji gram više slatkiša kod sebe. Jedan bombon za iskreni smijeh…

NEPROCJENJIVO, NEUSPOREDIVO, NESEBICNO!! Ali cijeli ovaj MDS u svim godinama svog postojanja ima veliki humanitarni karakter i preko sponzora i putem našeg učešća sakuplja financijska sredstva za poboljšanje života stanovništvu u tim područjima Sahare. Uspješno. Napraviti jedan od najvećih koraka u ultra – trail trčanju koji postoji, a paralelno pridonijeti i za dobrobit je neograničen ponos i prilika da sam sebi svaki učesnik prizna da je iskoristio jedan tjedan svog života na najbolji mogući način. Trčim, trpim a pridonosim. Samo da je više ovakvih prilika… ovako Marathon des Sables-maraton pijeska, ima jedinstveni trag iza sebe.

Ah da, umalo sam zaboravio spomenuti, mada to je manje bitno… učestvovalo nas je oko 900 iz 49 zemalja svijeta. Uspješno nas je stiglo na cilj 795, a ja sam zastao na 384. mjestu. Kod muškaraca pobijedio je jordanac Al Agra Salameh, a kod žena francuskinja Laurence Klein, to su pobjednici na papiru ali svih 900 su moralni i na neki svoj način pobjednici… i ovdje kad se pretiče konkurent tradicionalno mu se pogleda u lice uz tapšanje po ramenu, motivirajuće poželi dovoljno snage i da izdrži do kraja. A na startu nove etape se spomene broj odustalih i uz gromoglasni pljesak im se preostali obrate u znak podrške i utjehe. Ovdje nećeš biti na naslovnim stranicama i nisi champion, ovdje nema VIP, od prvog do zadnjeg svi dijele istu podlogu za noćenje, istu vodu i isto sunce, svatko nosi poput puža sve svoje na leđima. Ovdje se zadnji koji ulazi u cilj dočekuje sa špalirom i pljeskom od pristiglih.

Ima ultraša koji su na dan originalnog maratona, 5.etapa, trčali svoj jubilarni 800-ti ili 100-ti maraton, ali samo su spomenuti pred start bez dodatnih ceremonija i uz velikodušni pljesak. Respekt prema svima na najveće mogućem nivou. Koje još takmičenje ima ovakav nepokvareni sportski duh? Već 27 godina i tako će vjerujem ostati. Za usporedbe i samopotvrde postoje masovni sportovi i mnoga druga još brze-dalje-više-extremnije casual takmičenja. Bitno je imati jasnu viziju što se želi time postignuti na kraju.

Zahvaljujem se svima na podržavanju ovog vanserijskog poduhvata, posebno makedonskoj tvrtki CERMAT iz Bitole, koja proizvodi sladoled, a što su svi moji suputnici željno priželjkivali, barem jedan na dan.

Švicarskom proizvođaču hrane i suplemenata za sportaše SPONSER, koji se pokazao kao izvrstan produkt za podršku tjelesnih sposobnosti. Familiji i svima koji su imali razumijevanje za ovu avanturu te su danima i noćima sjedili pred kompjuterima da uživo putem statične kamere u cilju prate moj dolazak.

Medalja je za sve istog sjaja. Ono sto mi je upijeno preko očiju trajna je i neizbrisiva uspomena, a 3 litre pijeska sa završnog cilja, toliko sam mogao po etapama max. ponijeti vode istovremeno do sljedeće stanice, više nego topljeno zlato. Svi tragovi već iste noći su izbrisani sa pijeska kao da nas nikad nije bilo.

Pustinja čuva i njeguje svoju čistoću, sklad i samoću. Ništa i nitko nije jači od nje. Ako respektiraš istinu da su tvoje mogućnosti ograničene bit ćeš od pustinje nagrađen.

Ja sam neizmjerno ponosan na ostvareno! I probio sam pijesak po prvi put nakon 27 godina svim nadolazećim Hrvatima, Makedoncima i okolnim ultrašima, samo hrabro…

Inshallah.

Nenad Lazic, Osijek
email: lazic@marathonenad.eu

Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu.

Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom.

Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep.

Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu.

- Bože! – uzdahnula je Maza. – Željela bi da ovaj dan vječno potraje.

Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak.

- Ti ne želiš? – upitala ga je Maza.

- Što to?

- Da ovo vječno potraje.

- Znaš da želim – rekao je dajući joj do znanja da je želi.

- Onda to i reci.

- Zar ne govorim? – upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost.

- Prasac! – rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno “prasac” je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku.

Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala.

- Trebao sam ponijeti još jednu bocu – rekao je žalosno. – Onda bi ovo bio upravo savršeni dan.

Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina.

- Evo! – pobjednički je uzviknula. – Pobrinula sam se da dan bude savršen.

Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki.

Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa  još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas … a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti.

- Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine – govorio je Doktor trčeći i teško dišući – rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti.

- Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo.

- Čitav dan trčati? – pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim.

- Malo ćemo i šetati – smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno.

- Silno ćemo se provoditi – nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice.

- Možda se i prijavimo za neku trku.

- Sve je moguće! – uzviknuo je Doktor. – Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest!

- Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim.

- Sigurno! – sretno je rekao Doktor. – Živjeti se ne mora, ali trčati se mora!

Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako.

Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči … dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: “Živjeti se ne mora, ali trčati se mora”.

Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to.

Napisao: Vlado Gašperov, http://miskoi.blog.hr/

Copyright © 2012. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nakon nekoliko tekstova o planiranju, programiranju i treninzima, evo jedne lakše teme. Prvi dio sezone utrka je ionako već pri kraju, barem za one koji su je započeli proljetnim polumaratonima i sad željno iščekuju Plitvice, tako da nema ni smisla napisati još jedan tekst o treninzima. Što ste trenirali, trenirali ste! Bilo kakvo daljnje savjetovanje može vam samo unijeti pomutnju u vaš trenažni proces i sumnju da li ste do sada dobro trenirali. Osobno, nema mi gore stvari nego kad mi netko 3 dana prije važne utrke kaže „nisi trebao raditi te treninge, bilo bi bolje da si napravio one druge“ ili „kupio si krive tenisice za trku, bolje su ti one plave“. I što napraviti u tom slučaju? Da napravite te prave treninge dva dana prije utrke? Da bacimo u smeće narančaste tenisice i odemo do prve sportske trgovine i iskeširamo još 700-800 kuna za te plave?

No nije za sve sezona utrka pri kraju. U adidas školi trčanja, a upravo o tome ću danas pisati, prve utrke tek slijede. Proteklog vikenda imali smo školsko prvenstvo na 3km i to je većini bila prva prava utrka u životu. Prije utrke su podijeljeni startni brojevi, uslijedilo je kratko odmjeravanje tko je izabrao trku, a tko trening u subotnje jutro, tko je što obukao (možda nisam najbrža, ali ću biti najljepša) i sl.

Nakon zajedničkog zagrijavanja i istezanja sve je bilo spremno za start. Staza utrke je atraktivno postavljena s dva kruga od 1250m i jednim malim od 500m tako da navijači imaju dobar pregled što se događa u trci i da mogu bodriti svoje favorite. Prvi su krenuli dečki, njih 17, najhrabrijih 17. „Prerace favorite“ Tomica opravdao je taj status i nakon početnog ispitivanja snaga nametnuo je jak tempo koji nitko od ostalih školaraca nije mogao pratiti te je s 15-ak sekundi prednosti došao na cilj. Prava borba se vodila za drugo i treće mjesto gdje se pokazalo da je Neno, ubojiti finišer, ostavio najviše snage za kraj i u samoj završnici se probio do drugog mjesta, dok je najveće iznenađenje priredio „pas koji laje, a ne grize“ Davor, koji je pokazao da itekako može zagristi i u prašini je ostavio iza sebe 14 kršnih momaka i dokopao se bronačne medalje i vrijedne nagrade sponzora subotnjeg natjecanja.

Curama je bilo malo lakše jer su vidjele kako izgleda utrka dok su dečki trčali, no konkurencija je bila kudikamo jača. Na startu ih se pojavilo 26! Dok sam ih prozivao jednu po jednu na startnoj liniji, temperatura se podigla do usijanja, a jugozapadni vjetar je bivao sve jači i jači. Čim je utrka krenula bilo je jasno da će ova utrka biti izjednačena do same završnice. Nakon prvog kruga izdvojila se grupa od njih 5-6, predvođene Dianom i Nikom, najmlađim školarkama ove godine. Iza njih su se poredale nešto „iskusnije“ Ana, Željka i Marta, a na pristojnom odstojanju sve je to pratila Jelena. Po ulasku u zadnji krug još ništa nije bilo riješeno, no Diana nije dala nikome da preuzme vodstvo i rekao bih da je rutinski obranila prvo mjesto koje je držala od samog starta. U samoj završnici Nika je uključila ruke, no to je bilo dovoljno samo za drugo mjesto, a treće je pripalo Marti koju bi mogli opisati izrekom „tiha voda brege dere“. Sjajan finiš pokazala je Jelena koja je u posljednjim metrima presprintala favoriziranu Željku i tako došla do drvene medalje za četvrto mjesto.

Vratimo se nekoliko mjeseci unazad… Kad me Nedeljko početkom godine pitao da li bih htio voditi ovogodišnju adidas školu trčanja nisam ni trenutka dvojio. No, trebao sam pitati u klubu da li će to uopće biti moguće, kako uskladiti klupske obaveze sa školskim obavezama i na moju sreću koga god sam pitao pokazao je veliko razumijevanje i vrlo lako smo se dogovorili. Sada nekoliko mjeseci kasnije koristim priliku da im još jednom zahvalim na tome jer je proteklih sedam tjedana jedno zaista divno iskustvo i ne žalim ni jedan promil što sam prihvatio Nedeljkovu ponudu. U ovom periodu upoznao sam toliko zanimljivih ljudi, ne samo među školarcima, već i među suradnicima i vanjskim suradnicima škole. Svaki trening je jedno novo iskustvo.

Sjećam se scene iz prvog tjedna škole kad sam prije piramidalnog treninga (do 3min i nazad) pitao polaznike škole koliko njih je u zadnjih godinu dana istrčalo 3 minute u komadu i tek bi ih nekoliko u svakoj grupi sramežljivo diglo ruku dok su ostali samo gledali i smješkali se uz opasku da mnogi nisu u životu istrčali 3 minute. I onda sam u jednoj grupi na kraju te tri minute rekao „čestitam, istrčali ste svoje prve 3min!“ na što mi je Emir u svom stilu odgovorio „jel ti to nas zajebavaš?“

A evo sad, niti dva mjeseca poslije toga, više od 150 njih može istrčati 5km bez stajanja. Gotovo polovica njih ispod 30min što se možda nekom dugogodišnjem trkaču neće činiti kao neko veliko postignuće. Ali prisjetite se svojih početaka ukoliko ste počeli s trčanjem kao odrasla osoba. Priznajem, i ja sam znao ponekad podcijeniti neke rezultate, ne shvaćajući da nismo svi počeli trenirati kao klinci i da smo od malih nogu u sportu, no i dalje stojim pri stavu da svatko može napredovati do vrlo lijepih rezultata za rekreativce bez obzira kada se počeo baviti sportom, samo ako vrijedno i redovito trenira. I zato mi je ovo jedno novo, vrlo vrijedno iskustvo i htio bih zajedno sa svojim asistentima i suradnicima usaditi školarcima ljubav prije svega prema trčanju, ali i sportu općenito, da zavole treniranje i zadrže se dovoljno dugo u sportu kako bi došli do onih rezultata koji im se sada čine kao znanstvena fantastika.

Počevši raditi u adidas školi trčanja pitao sam se i kako ću uskladiti svoje treninge s treningom školaraca jer mi treneri sve treninge radimo zajedno s polaznicima što znači da uz svoje treninge imamo dodatnih deset treninga tjedno. To se odnosi na Kristinu i mene koji trčimo sa školarcima svaki dan, dok su Maja i Ivša na nasipu svaki drugi dan. Na početku je to bilo dosta naporno, trebalo se priviknuti na taj novi režim rada s malo trčanja i dosta hodanja na svakom treningu, puno razgibavanja i istezanja…

No nakon početne prilagodbe počeo sam osjećati koristi od ovih treninga i na svojoj koži. Kako školarci napreduju to je sve sličnije onim mojim laganim „recovery“ treninzima koje sam radio nekoliko puta tjedno. Ali prije sam ponekad znao preskakati te treninge, napravim onaj glavni jaki trening, a taj lagani bih u slučaju nedostatka vremena ili puno obaveza na poslu znao i preskočiti. A sada i dalje redovito radim svoje treninge, dok ove lagane ne smijem preskakati jer mi je to posao.

I sada ne da radim 10-12 treninga tjedno, nego ih imam 17-18 što se u zadnje vrijeme vidi i na utrkama koje trčim bolje nego prošle godine. A pravi pokazatelj da li sam u pravu ili ne vidjeti ću za manje od četiri tjedna kada trčim glavnu utrku cijele ove sezone – Plitvički maraton! A to će ujedno biti i prva utrka većini polaznika adidas škole trčanja, no naravno ne maraton, već utrka na 5km.

Trenira i piše: Goran Murić

U sklopu obilježavanja Praznika rada 01.05.2012. godine Športska zajednica grada Jastrebarsko u suradnji sa HPD Jastrebarsko organizirala je Planinarski uspon na Japetić.

Jedno od doganja toga dana je bila i utrka “Najbrži uspon uz Žitnicu” (duljina uspona 380m, na stazi s prosječnim nagibom od 40 %).

Donosimo vam amatersku snimku cijele utrke.

Marco Polo Challenge je 28.travnja službeno otvorio hrvatsku triatlonsku sezonu. Na natjecanju u sprint triatlonu, koje se boduje i za Kup Hrvatske, nastupilo je 56 triatlonaca iz cijelog svijeta. Ova prava sportska avantura započela je plivanjem u neposrednoj blizini korčulanskih zidina u dužini od 750m, nakon čega su triatlonci vozili 20km biciklu do mjesta Kneže i za kraj trčali do hotela Bon Repos 5km.

Sveukupni pobjednik ovogodišnjeg triatlona u Korčuli je Matija Lukina (TK Rudolf Perišin, Gornja Stubica), dok je na drugom mjestu bio Slovenac Matija Meden (TK Trisport Kamnik), a treće mjesto je zauzeo prošlogodišnji pobjednik Dejan Patrčević (TK Zagreb). Sara Vilić iz TK Zagreb je i ove godine apsolutna pobjednica u ženskoj kategoriji, dok je u kategoriji štafeta bio najbolji Untouchables iz Splita. Uz medalje i pokale, osvojili su i novčane nagrade iz fonda od  40.900kn.

Glavni sudac Pavo Ligotić je zajedno sa ostalih sucima i tehničkim delegatom pratio utrku i ocijenio da je protekla bez problema. Svi sudionici pridržavali strogih pravila Hrvatskog triatlon saveza. Nije bilo ozlijeda, ni žalbi na nepoštivanje pravila.

Natjecanje je službeno otvoreno pozdravnom riječi gospodina Franca Steneka, jednog od organizatora i ujedno zamjenika gradonačelnika Grada Korčule, a cijelo natjecanje je za mikrofonom popratio gospodin Ivan Pavić, tajnik TK Split i još jedan od organizatora uz Palaču Lešić Dimitri koje je bila glavni sponzor ove utrke.

U sklopu manifestacije održano je i štafetno trčanje za otočke škole. Prijavilo se gotovo stotinu djece, a među njima ipak najviše sudionika je bilo iz OŠ Ante Curać Pinjac Žrnovo, njih čak 48! Odaziv gledatelja je tijekom cijelog jutra bio odličan. Korčulani su sa zanimanjem pratili i bodrili natjecatelje, a dosta ih se odazvalo i volonterski pomoglo da se ova manifestacija održi u njihovom gradu.

Fotografije

Rezultati