Sada čitate
Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu

Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu

Maja Bonačić

Zaigrana pedala je projekt za koji sam odmah znala da će se provesti i da će sve biti ok. Možda zvuči neobično, ali jednostavno je moralo biti sve super, jer je sve tako krenulo. Palo mi je na pamet sredinom studenog da bih mogla spojiti svoja dva posla koja radim, odnosno sport i psihologiju. Kako nažalost poremećaj iz autističnog spektra sam po sebi nije dovoljno medijski „atraktivan“ da privuče pažnju, razmišljala sam na koje načine bih mogla malo doprijeti do medija, da se priča o oblicima intervencije i komunikacije te o djeci koja se nalaze na spektru. Tu je uletio biciklizam u priču kao druga ljubav i odmah poslije vožnje sam svi poznanicima krenula entuzijastično pričati o Zaigranoj pedali. 🙂

- Oglas -

10460582_1124538040905258_1055429675062131001_o

Četiri mjeseca su za čas proletjela i mogu reći da je sama organizacija projekta bila puno zahtjevnija od vožnje bicikla :). Trebalo je dogovoriti 7 predavanja, organizirati mjesta paralelno, raditi promociju, gostovati u medijima, pisati odgovore, slati molbu za donacije, naći pratnju itd… Uz posao, sport i majčinstvo, zaista puno posla. Jedva sam dočekala da sjednem na bicikl i krenem put Rijeke.

Prvi dan, 188km. Prošla sam sva godišnja doba, taj dan je u Zagrebu bilo 20, a u Delnicama 7. Puhao je jak vjetar cijelim putem, skroz do Gornjeg Jelenja. Najgore je bilo na prolasku kroz Gornju/Donju Dobru, jer se jakom vjetru pridružio lijepi uspon. U Rijeku sam uletjela u 17.50, a u 18.30 je počinjalo predavanje, tako da je to bilo epsko presvlačenje nasred ceste kraj Korza, brisanje vlažnim maramicama i šminkanje na semaforu. Drugi dan se nastavilo s jakim jugom, koje je bilo na rubu izdržljivosti oko Senja, tako da se u jednom trenutku dovelo i pitanje stizanja na trajekt, odnosno predavanje. U biti, to stizanje je bilo nekako tema cijelog putovanja, koja se ponovila opet i na turi Zadar-Split. Mislim da mi je to bila i nekako najemotivnija runda, duga 145km.

To jutro sam se probudila baš loše, večer prije sam natekla cijela i nekako mi je bilo baš teško krenuti. Srećom pa sam imala dobru podršku i pratnju u obliku Igora, koji me najurio van iz stana u kojem smo spavali. Opet jugo! Negdje kod Vodica mi je bilo baš loše, ulovila me i nekakva mučnina. Počeo me hvatati očaj… Onda sam u nekom trenutku shvatila da sam samo jednom prije u životu bila u Vodicama. Bio je to kraj ljeta 2008., a nazad u Zagreb me vozio tata, koji me pokupio na putu iz Dubrovnika. Jako ga je boljelo rame, koje ga je boljelo i zadnjih par mjeseci, sjećam se da sam ga pitala da vozim umjesto njega. Odbio, je naravno :). Idući put kad sam ga vidjela, imao je 10kg manje i jedva je stajao na nogama, to je bilo mjesec dana kasnije, a niti 2 mjeseca poslije te vožnje, preminuo je.

11037587_1123253981033664_8692635642982088005_o

Osjetila sam neku vlagu na obrazima, ali je nestalo mučnine i uz pečenog odojka u Šibeniku sam se dokilavila na vrijeme do Splita. U Splitu smo spavali u apartmanu sa 7 zvjezdica valjda, u potpunosti besplatno, zahvaljujući predivnoj vlasnici. Isto tako je bilo i dan kasnije u Drveniku, gdje su nas isto jako lijepo ugostili, bez ikakve naplate. Zadnji dan je bio najbolji i najlakši, nije bilo sunca, nije bilo vjetra, a bilo je puno hercegovačkog sira! 🙂 I eto, mic po mic, od one entuzijastične vožnje po Rabu sredinom studenog, došla sam do aprilske vožnje do Dubrovnika.

Najčešće pitanje koje dobivam od drugih ljudi je pitanje o motivaciji za jedan takav pothvat. To je ljudima sa strane „wow“ i zvuči nevjerojatno, 800km u 6 dana! No, ako malo bolje razmislite, za osobu koja trenira triatlon, koji uključuje biciklizam, to u biti i nije neki fizički pothvat. Jedini problematičan dio je bio stizati sve na vrijeme, držati odmah neposredno poslije predavanje i loša prehrana tijekom tjedan dana. Isto tako držati 7 predavanja u 7 dana nije nešto što je posebno zahtjevno za osobu koja živi to što radi. Možda je u svemu najveći „wow“ ljudima onaj volonterski dio, čini mi se. Zašto bi netko izdvojio tjedan dana svojeg života radeći nešto za nekoga, bez ikakve financijske naknade?

Maja

Ako izuzmemo sam cilj projekta, edukacija stručnjaka i roditelja te pomoć djeci na autističnom spektru – proputovala sam biciklom velik dio prekrasne nam zemlje i osjetila ju na način na koji se ne može osjetiti kroz auto, upoznala sam toliko ljudi, stekla nove prijatelje, podsjetila se koliko su drugi spremni pomoći kada zatreba, sjetila se lijepih trenutaka s tatom, nakupila veliki broj kilometara za predstojeću sezonu, bila na moru, vidjela nonu, osunčala se na biciklu, otvorila vrata novim projektima itd…

Preporuka za čitanje

Volontiranje sa sobom nosi toliko prekrasnih stvari, mnoge od njih su daleko vrjednije od bilo kakve materijalne naknade. I ja sam nekad prije znala reći da nemam vremena za volontiranje, ali takav oblik angažmana je u biti rad na sebi, rast i razvoj vlastitog „ja“, vjerojatno najpametniji oblik utrošenog vremena. I ja sam nekad prije znala reći da ja ne mogu puno sama napraviti pa koji je onda smisao? Da pomognete samo jednoj osobi, puno ste napravili. Samo zamislite da ste Vi ta osoba, koliko bi vam to puno značilo.

Svatko od nas može pomaknuti neki kamenčić ili biti dio nekog mozaika. Napravite sitnicu za nekog drugog, kako bi ste napravili puno za samog sebe.

napisala supermama: Maja Bonačić

 

Pogledajte komentare (0)
Na vrh stranice