Trčali su već nešto više od jednog sata i deseti se kilometar odvijao sivilom asfalta ispod njihovih nogu, kad je Vilko osjetio promjenu. Odjednom se osjećao drugačije, lakše, bezbrižnije, mišići na nogama kao da su “pjevali”, kako je on to znao reći, napor je postao lakši i bilo ga je veselje podnositi i on baci pogled na Suzanu koja je trčala uz njegov lijevi bok, pitajući se, osjeća li i ona isto, primjećuje li čudno podrhtavanje vrućeg zraka, trepere li joj radosno mišići nogu?

11412125_10153326997629004_2583360656088302560_o

Suzana osjeti Vilkov pogled i nakratko ga ošine svojim crnim očima, a oči joj se iskrile radosno, bile svjetlucave i bistre, dok se znoj cijedio s njenog zažarenog lica. Znoj se cijedio i sa Vilkovog lica, bilo je vruće, pakleno vruće.

Kad su se prije nešto više od jednog sata sastali ispred parka da bi istrčali dugu i laganu nedjeljnu rundu, već se živa u termometru popela na 28. Što li će tek kasnije biti, mogli su samo zamišljati i početi se pripremati za izuzetan napor.

– Nisam vodu ponijela – rekla je Suzi.

– Ne brini – umirio ju je Vilko i potapšao se po bočici o boku. – Imam ja, bit će dovoljno za oboje.

– Onda dobro. Bila sam malo zabrinuta.

Vilko joj se ohrabrujuće osmjehnuo, poznavao je Suzaninu nesigurnost u vlastite trkačke mogućnosti. Znao je i to, da se Suzi bezrazložno boji, bio je siguran da djevojka ima snagu i brzinu u nogama, znao je da joj je disanje lako i ujednačeno i znao je da će danas uspješno istrčati namjeravanu rundu od 13 kilometara, njen vlastiti rekord. Znao je i to, da Suzi može mnogo više od toga s lakoćom, dok za sebe nije bio siguran. Nesigurnost u vlastite snage ga je ljutila, ali bila je tu i on ništa nije mogao učiniti protiv nje, osim trčati i trčanjem je potisnuti, pobijediti.

– Gdje ćemo? – upitala je Suzi.

– Prema dječjoj bolnici Kantrida – rekao je. – Tamo i nazad, otprilike kilometraža koju smo si danas zadali.

Krenuli su, lagano, bez žurbe, dok je vrućina pritiskala, bila je sredina ljeta i vladavina ekstremnih vrućina trajala je već neko vrijeme. Dovoljno dugo da mnoge pobijedi i natjera ih na odustajanje od trčanja. Ali ne i njih dvoje. Činjenica s kojom su se oboje ponosili. Vilko još i više, jer bio je više nego dvostruko stariji od Suzane i Suzanu je upoznao dok je nekad davno trčao s njenim ocem.

Sivi su metri brzo nestajali iza njih, trčali su blagom nizbrdicom i činilo im se, da se noge same od sebe, bez njihove volje, pomiču sve brže i brže.

Sunce im je sad udaralo u leđa i bilo im je zbog toga lakše, ali temperatura se zraka popela i opasno približila broju 35 i to je otežavalo trčanje, zahtijevalo dodatni napor. Vilka nije bilo briga: plutao je u nekom samo njemu poznatom balonu sreće, znoj mu se slijevao licem i nije mu smetao, nije ga ni brisao. Čak je i u samom znojenju uživao.

Odjednom, u jednom djeliću vrućeg i drhtavog trenutka, koji je u Vilkovom umu trajao beskrajno dugo, Vilko je vidio Doktora, Suzaninog oca, svog prijatelja, s kojim je nekad davno provodio nedjeljna jutra, trčeći lagano i vodeći filozofske razgovore.

– Živjeti se ne mora – rekao je Doktor tog dalekog nedjeljnog jutra, dok su se opraštali nakon još jednog zajedničkog trčanja, ni ne sluteći da je kraj njegovog života vrlo blizu – ali trčati se mora.

Zvuk je Doktorova glasa i sad, dok je grabio uz Suzi, odjekivao u Vilku i Vilko bi se mogao zakleti, da Doktorov duh trči uz njih i blagonaklono se smiješi na njihove napore. I naravno, odobravajuće klima Vilku, jer eto, sad služi kao zec njegovoj, Doktorovoj kćerki koja se priprema za svoj prvi polumaraton, što je dokaz, da nije zaboravio prijateljstvo koje su njih dvojica iskovali zajednički trenirajući.

Ništa ne nestaje, sve neprekidno traje i titra u bezvremenskoj vječnosti: Doktor i Vilko zauvijek će zajedno trčati parkom i voditi beskrajne filozofske razgovore. Kontinuitet se ne prekida, nikad se neće prekinuti. Kontinuitet vječno traje i spaja one kojih nema sa onima koji su tu,  koji privremeno traju. Nekad je trčao s Doktorom, sad trči s njegovom voljenom kćerkom, a sutra … pa sutra će Suzi sama trčati i misliti na njih dvojicu, na svog oca i Vilka, njegovog prijatelja, a mnogo kasnije …

Osjećao je Doktorovu prisutnost toliko živo, dok su se njihovi razgovori odmatali u Vilkovom sjećanju milujući mu osjećaje, osjećajući beskrajni mir i silno zadovoljstvo koje je bujalo i bujalo i natjeralo mu maglu i kišu u oči i Vilko podigne ruku da obriše znoj i čarolije nestane: Doktora nije bilo uz njih dvoje, uz Suzi i Vilka, ali nije ih ni napustio. Zauvijek će biti uz njih, čak i kad ne budu više trčali zajedno, jer Vilko je znao, osjetio to u umornim nogama, njegovi su trkački dani prošlost, dok se ispred Suzi tek pružaju.

Sunce je peklo i Vilko, sad ponovo u realnosti, u vrućini, u umoru, nezaštićen mislima i sjećanjem na prijatelja, umalo radosno ne uzdahne, kad njegov “garmin” zapišta označavajući pretrčani trinaesti kilometar.

– Gotovo je – radosno reče Vilko, primjećujući kako je u Suzi još ostalo mnogo snage i noge joj naprosto žude za daljnjim trčanjem. – Čestitam, oborila si svoj rekord.

Suzi se smijala i Vilko se smijao i pogledom tražio mjesto na kojeg će staviti digitalac i pomoću tajmera “okinuti” jednu zajedničku sliku za uspomenu na ovo pakleno vruće, ali i divno ljetno jutro provedenu s kćerkom svog pokojnog prijatelja.

Kontinuitet”, pomisli brzo prilazeći Suzi i okrećući se prema digitalcu koji je bljeskao upozoravajuće. “Kad bude Suzi trčala svoj prvi maraton, mi ćemo biti uz nju.”

Copyright © 2015. by misko – zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.